Urađeno, učinjeno i idemo dalje: Priča o Aćimu Mandiću

Svaka riječ znači ono što znači njeno ćutanje”, govorio je Branko Miljković. A tako je jako odzvanjalo ćutanje legende Nikšića Aćima Mandića, čovjeka o kome su uglavnom govorili drugi. On je više volio da priča o nekim prošlim, težim ali srećnim vremenima, o velikim i malim ljudima, o djeci i unucima.

O svojim djelima je ćutao. A imao je i te kako puno toga da kaže o sebi, jer Đed, kako ga je društvo zvalo, bio je vatrogasac, spasilac, muzičar, nadaleko poznat i priznat majstor za automobile, a posebno za njegove omiljene VW “bube”, vozač. Kada je preminuo 2016. u 82. godini na vječni počinak ispratile su ga dvije trube i doboš i “glasna” “Tišina” (Il Silenzio, Nini Rosso).

“Prva asocijacijia na njega je - otac, majka, drug, prijatelj, sve ono što jednom čovjeku treba”, priča za “Vijesti” Aćimova najmlađa kćerka Branka Mandić Marković.

Aćima život nije mazio. Bez majke je ostao kada je imao svega šest dana i jedno vrijeme je proveo u Domu za nezbrinutu djecu. Branka kaže da nije volio da priča o svom djetinjstvu, a ni oni nijesu tražili od njega da im priča o danima koje je vjerovatno želio da potisne duboko u sebi. Ali, kaže ona, nije im pričao ni o humanim poslovima kojima se bavio i djelima koja je uradio. Kada bi pričao o tim vremenima nikada u priči nije bio on. Umjesto zamjenice “ja”, mnogo više je volio onu “mi”, jer znao je da jak kolektiv može mnogo više i od najjačeg pojedinca.

“Smatrao je da je sve to normalno i da se tako mora i treba, da je to sastavni dio njega i njegovog života da uvijek skoči i priskoči gdje treba i kada treba. Nije volio da nam priča šta je uradio, gdje je bio, da li je kome pomogao. Za njega je to bilo- urađeno, učinjeno i idemo dalje. Nije bio čovjek koji je volio da se hvali. Više smo o njemu i njegovim djelima saznavali od drugih, nego od njega samog”, kaže Branka.

Tako bi od drugih, ili iz medija kada bi Aćim novinarima pričao o prošlim vremenima, saznavali o naporima vatrogasaca dok su gasili požare po nikšićkoj opštini, ali i po Hercegovini i Hrvatskoj, o velikim smetovima i spašenim ljudima, o dubokim jamama, rizičnim situacijama… O događajima u kojima je i on učestvovao.

“Što se tiče Gorske službe uvijek je bio spreman kada ga zovnu, u podne i u ponoć. Od njih je 2003. godine dobio zahvalnicu za uspješnu saradnju. Sa vozilom je stizao svuda. Imao je tu vatrogasnu spremnost, pa nam se činilo da spava napola obučen. Valjda zato što u to doba nijesu postojale cistijerne poput današnjih, niti ih je bilo više, uvijek ga je boljelo trošenje vode pa je to često isticao. Nije trpio nerad. Kod njega je uvijek bio rad i samo rad”.

Aćim je u vojsci završio zanat za automehaničara, imao je vozačku dozvolu za sve kategorije, položio kurs za “ispitanog vatrogasca” i to sa vrlo dobrim uspjehom jer, kako je volio da kaže, od nekoga ko ima četiri razreda osnovne škole nije se ni moglo očekivati da bude “odlikaš”. Radio je u Građevinskom preduzeću, vozio za Turist biro i Montex, prvih nekoliko godina bio vatrogasac dobrovoljac, ili što bi danas rekli, volonter.

“U to vrijeme je falilo vozača pa su ga mnogi angažovali da vozi. Više ga pamtim po putevima i ispod automobila, nego kući”.

Jedna od Đedovih najvećih ljubavi su VW “Bube”. Prva njegova “Buba” bila je 1949.godište i vozio je punih 41. godinu.

“Mislim da je tu veliku ljubav prema ‘bubama’ gajio jer je to bilo njemačko vozilo koje je on smatrao najizdržljivijim, i mehanikom i limarijom, i svim. Uvijek je govorio da se neće napraviti automobil kao što je ‘buba’. Vremenom je toliko dobro upoznao da je znao sve njene ‘boljke’. Bilo mu je dovoljno da mu precizno objasnite problem i odmah je znao šta je u pitanju. Nije ni morao da gleda vozilo. I to ne samo ‘bube’, već i ostale automobile”, ne bez ponosa ističe Aćimova najmlađa kćerka.

Nije imao garažu, pa je vozila koja mu dovezu popravljao u garaži prijatelja, mada mnogo češće na trotoaru ili na livadi. A često je znao i da ode do nekog sela ako je nečijem automobilu trebala njegova pomoć. Skupovi oldtimera bili su nezamislivi bez Đeda, pa je od NVO “Oldtajmer Montenegro” dobio posthumno priznanje za doživotnu posvećenost starim četvorotočkašima.

U aprilu 2016. godine porodica, prijatelji, ali i grad oprostio se od Aćima. Još jedne legende grada pod Trebjesom koja će, i nakon smrti, da traje.

Ponosni otac, još ponosniji djed

Aćimovi Mandići su porijeklom iz Gacka, iz Dulića. Sa suprugom Anom, koja je bila iz Bihaća, izrodio je četvoro djece. Prvo troje, Aleksandra, Oliveru i Branislava, dobili su za tri godine, a Branku 13 godina kasnije.

“Vrlo rano sam ostala bez majke, sa 15 godina, tako da sam se još više vezala za oca. Ta veza je uvijek postojala, ali od majčine smrti počinjemo da se još više ‘uklapamo’, da gradimo neku posebnu tanku nit. Tada sam shvatila da u njemu imam sve”. Priznaje Branka da je otac volio da ih kritikuje ne bi li od njih stvorio što bolje ljude, ali i da se podiči njima. Kasnije i sa unucima, dobio ih je devetoro, i praunukom (nedavno je rođena još jedna praunuka).

Branka i Aćim u istom orkestru

Aćim je bio i član gradskog orkestra i svirao je na više instrumenata, od trube do bubnja. “Orkestar je brojao preko 40 članova i bio je ponos grada. Najviše je svirao bas trombon i najviše je volio taj instrument. Pošto otac nije bio velikog rasta sjećam se da me društvo, kada bi ga vidjelo da se vraća s probe, pitalo ‘je li tvoj otac onaj mali što svira ogroman instrument’. A ja bih ponosno odgovarala da jeste”.

Orkestar je prestao sa radom ’80-ih godina, da bi 1997. ponovo bio obnovljen zahvaljujući profesoru Božidaru Bakraču.

“Kada je gradski orkestar obnovljen u njemu smo se našli zajedno otac i ja. Nekako su me on i Božo ‘ugurali’ u orkestar. Toliko su me forsirali da čak i da nijesam htjela morala sam da naučim da sviram. Jedno vrijeme je otac svaki dan išao sa mnom u muzičku po dva sata da vježbam. Svirala sam alt trombon”, priča Branka koja je u orkestru ostala do 2001. godine.

Prvi nastup, nesigurnost i Aćimovo bodrenje nikada ne može da zaboravi.

“Sjedjeli smo jedno pored drugog, dijelili istu partituru. Bila sam nesigurna, ali on me bodrio i vremenom sam stekla tu sigurnost. Bio je nevjerovatan osjećaj svirati zajedno sa ocem”

( Svetlana Mandić )