Priča prvog crnogorskog stomatologa: Sa 14 godina obukao bijeli mantil

Ne pij, ne puši, ne kartaj se, ne bavi se politikom - to je savjet pokojne majke, kojega se pridržavao Milenko Lainović, prvi doktor stomatologije i oralni hirurg u Crnoj Gori. On je 19. decembra 2019. godine zagazio u 92. godine, ali i dalje sa istim žarom kao mladić priča o prošlim vremenima.

Lainović, svjedok istorije Podgorice, strahovitih razaranja tokom bombardovanja Podgorice u Drugom svjetskom ratu, a u kojem su mu od savezničkih bombi stradale majka i sestra, trenutno piše knjigu o istoriji svoje struke od kralja Nikole do današnjih vremena.

“Ostao sam bez oca Mitra rano, bio sam dijete, majka Milica i jedna sestra su poginule u bombardovanju 5. maja 1944. godine. Brat je bio invalid, ostao sam sa njim i dvije sestre, morao sam da preuzmem brigu o porodici, iako sam bio maloljetan, odnosno imao 15 godina”, priča Lainović.

On je istakao da ga je ta tragedija, njegova volja da mora naprijed, predan rad i splet srećnih okolnosti da nekoliko puta izbjegne smrt, dovela do uspjeha u stomatologiji i da ga zbog toga cijene i u Zagrebu, Rimu, Beogradu.

Lainović je đak čuvenog Rista Kusleva, sa svega 15 godina liječio je pacijente u tada jedinoj ambulanti u Podgorici, današnjoj Kuslevovoj kući, a bijeli mantil je obukao sa 14 godina.

Kao gimnazijalac, izučio je zanat kod Kusleva, rođenog u Makedoniji, a to iskustvo mu je pomoglo da postane prvi doktor zubne medicine u istoriji Zagrebačkog sveučilišta i prvi diplomirani stomatolog u Crnoj Gori.

A lako je moglo da se desi da točak sreće, kako kaže Lainović, krene u suprotnom smjeru.

Naime, nakon što su partizani, kojima se priključio i Lainović oslobodili Podgoricu. U razrušenoj varoši pročulo se da se vojska kreće za Bosnu u oslobađanje Sarajeva.

“Nije mi đavo dao mira, prijavio sam se kao dobrovoljac. U danima prije polaska zapalo me da čuvam stražu. Zaustavio sam po noći tada sekretara Sreskog narodnooslobodilačkog odbora Daba Asanovića, ali tada nisam znao ko je. Pitao me: ‘koji si ti momče’. Kada sam mu rekao, pitao me šta mi je Branko Lainović. Rekao sam da mi je brat od strica, a on da bi im dobro došao da imaju zubara. Začudio se kada sam kazao da sam zubar, objasnio sam da sam radio kod Kusleva”, priča Lainović.

Asanović mu je kazao da će ostati u Podgorici da bude zubar, a na njegove riječi da se prijavio da ide za Sarajevo naglasio:

“Oslobodiće se Sarajevo i bez tebe. To je sudbina, jer svi dobrovoljci koji su otišli za Sarajevo izginuli”. Da se bavi zubarskim poslom, poželio je posjećujući ordinaciju brata od strica Branka Lainovića, oca čuvenog slikara Cvetka Lainovića.

Koliki je trag Milenko ostavio u regionu, najbolje govori obilježavanje 70 godina studija stomatologije/dentalne medicine na Sveučilištu u Zagrebu, koje je održano prošle godine.

“Ne mogu da opišem sa koliko pažnje i poštovanja su me dočekali na toj proslavi. Moj pozdravni govor najavio je čuveni Oliver Mlakar i studentica Klara Dešković. Svi su željeli da se slikaju samnom”... Lainović je, nakon što je u Sarajevu završio dvije godine školovanja, u zubarskoj školi u Podgorici otvorio ambulantu pri Zavodu za socijalno osiguranje, u Hercegovačkoj ulici.

Posle toga se 1948. javio na konkurs za studije u Zagrebu, a u septembru te godine se upisao na Stomatološki odsjek, to je bila prva generacija.

Studije su trajale šest godina, a on je diplomirao za pet i po godina, kako kaže, prvi od 96 upisanih studenata.

Nakon završetka studija u Zagrebu, vratio se u Crnu Goru otvorio ambulantu u Podgorici, a ostalo je istorija.

Bio je načelnik Stomatološke službe obilazio, kontrolisao i držao predavanja u svim zubnima ambulantama u Crnoj Gori, a kako je kazao - to je uglavnom bio neškolovani ili malo školovani kadar. Osnivač je prvog „Udruženja zdravstvenih radnika Crne Gore“ 1955. godine, a prvu Srednju školu za zubare, zubne tehničare, medicinske laborante i sanitarne tehničare osnovao je 1961. godine.

“Kada je došlo vrijeme da polažem stručno-državni ispit nije imao ko da me ispituje. I tada je Ministarstvo zdravlja uputilo molbu Stomatološkom fakultetu u Zagrebu da pošalje nekog od profesora koji će me ispitivati pred njihovom komisijom. Položio sam stručni ispit kod doktora Ericha Jelineka. Posle toga, svi stomatolozi i zubni tehničari polagali su ispit kod mene”.

Kako je istakao, majčinog savjeta da se ne bavi politikom držao se uvijek, tako da nikada nije bio član partije.

“Radio sam dobro, to su cijenili i nisam imao nikakvih problema”, istakao je Lainović.

Kada je pristupio partizanima tokom rata, bili su rezervisani prema njemu, jer je bio dijete iz imućne porodice.

“Kada me prepoznao jedan drug i obradovao mi se, onda je podozrenje nestalo”.

Blažo Jovanović je bio pravi narodni čovjek

Lainović je bio ljekar prvog poslijeratnog predsjednika Vlade Crne Gore, Blaža Jovanovića, za kojeg kaže da je bio pravi narodni čovjek.

“Takvi ljudi su rijetki. Bio je pravičan, kod njega je običan narod mogao da dođe i razgovara o problemima”, kaže Lainović.

Raduje ga najava da će mu uskoro postaviti spomenik, ali ističe da bi to trebalo da bude na nekom vidljivom mjestu, a ne da ga “skrajnu negdje”.

“Po meni zaslužuje da bude u parku preko puta Skupštine. Ne vidim zašto ne može u jednom parku da bude više spomenika”.

Žali za plažama na Ribnici, Kino Kulturom i hotelom Crna Gora

Od stare Podgorice najviše žali za plažama na Ribnici, na čijim obalama je nekada bilo čak njih 11, a voda je mogla da se pije.

“Žalim i za zgradom nekadašnjeg ‘Kina Kultura’, koja je bila prelijepa, pravo staro očuvano zdanje, nisu trebali da je ruše. Nedostaje mi nekadašnji hotel ‘Crna Gora’. Sadašnji ‘Hilton’ izgleda hladno. Sjedio sam i u toj novoj bašti, ali nema duše”. Na tom mjestu, kako je kazao nekada je bio hotel London, prije Drugog svjetskog rata, a koji je bio u vlasništvu njegove porodice.

“Otac ga je prodao, kasnije sam saznao da je to učinio zbog toga što je trebalo novca za liječenja brata koji je bio invalid. Vodili su ga u Francusku, Tursku”, kaže Lainović.

Navodi da nije u redu da se mjesto ulivanja Ribnice u Moraču naziva Skalinama, već da je pravi izraz Sastavci.

Među brojnim priznanjima, istakao je, najmilija mu je nagrada rodnog grada povodom oslobođenja Podgorice - 19. decembar.

Vezan za porodicu i porodica za njega

Milenko je vezan za porodicu. Sa sestrama Milevom i Danicom, o kojima je brinuo nakon što su izgubili roditelje i danas je stalno u kontaktu.

“Mileva živi u Hrvatskoj, ima 90 godina, a Danica je u Podgorici, mlađa je od nje dvije godine”. Ponosan je na kćerke Marinu, Maju, MIlicu i unučad Tamaru, Nikolu, Jovanu, Ninu i Feđu, koji su veoma uspješni u svojim branšama.

“Imam njihovu nevjerovatnu pažnju, ne može ništa da mi fali pored njih. To je nevjerovatno koliko brinu o meni”, kazao je on. Supruga Radmila, kaže preminula je prošle godine.

( Borko Ždero )