Ivan Marinović: Živi i zdravi - maksimum i minimum kojem se teži

Nagrađivani crnogorski reditelj i scenarista Ivan Marinović u 2020. godinu ulazi sa mnogo planova, ostavljajući za sobom jednu uspješnu godinu.

On za “Vijesti” najavljuje svoj novi film “Živi i zdravi” koji dolazi par godina nakon odlično prihvaćenog prvijenca “Igla ispod praga”, crnogorskog kandidata za nagradu Američke filmske akademije “Oskar” koji je osvojio brojne nagrade, izazvao interesovanje članova Akademije u Los Anđelesu, ali i gledalaca na festivalima širom svijeta. Marinović govori o ostvarenjima koja su na njega ostavila najbolje utiske u prethodnoj godini, dotiče se i kritike Martina Skorsezea upućene distribuciji Marevelovih filmova, a pored svega ovoga, u duhu praznika, on “Vijestima” otkriva da li osjeća prazničnu euforiju, kiti li jelku, gdje će i kako dočekati 2020. godinu, no, odgovara i na pitanje kako bi izgledao njegov film o praznicima u Crnoj Gori, da li bi Crnogorci imali svog Djeda Mraza i kakvog...

Kako Vi, kao mladi crnogorski reditelj, gledate na savremenu kinematografiju koja se sve više okreće nekim drugim temama, a manje životnim pričama ispričanim kroz stvaran život, a koja je došla do izražaja prethodne godine? Kakvi su Vaši filmski afiniteti?

Skoro je buknula kritika koju je Skorseze uputio Marvelu i distribuciji načelno govoreći da superherojski filmovi za njega nisu kinematografija. Svakako je istina da je bioskopska mreža tradicionalno naklonjena površnim spektaklima i nudi program koji je najviše okrenut tinejdžerima ili kako kaže Alan Mur infantilnim odraslima. Iako uvijek ispratim i mejnstrim, sve rjeđe sam gledalac uobičajene distribucije. Sadržaj koji me zanima nalazim preko Festivala, Netflixa, ili EFA-ine video platforme. Što se mojih afiniteta tiče - otvoren sam ka svim oblicima filma. Doduše uvijek više cijenim autore koji provuku svoj smisao za humor kroz film, ali nisam isključiv.

Spuštamo zavjese 2019. godine... Kada je globalna kinematografija u pitanju, šta biste rekli da ju je obilježilo, prema Vašem mišljenju - neki film, teme, glumci, reditelji?

Pomenuo sam u prethodnom odgovoru Skorsezea i tema koju je on isprovocirao je bila dosta prisutna. Plodovi #MeToo pokreta iz 2018. se sve više ubiraju, tako da se fokus sve više pomjera ka jednakosti između muškaraca i žena reditelja. “Joker” je bio dominantna tema, kao i “Game of Thrones” koji se završio i burne reakcije publike na ova dva projekta daju materijala za analizu i determinišu duh vremena.

Godinu su obilježili i veliki autori poput Bong Joon Ho-a, Almodovara, Skorsezea, Tarantina i Polanskog koji su snimili svoje najbolje filmove u proteklih 10-ak godina. I dalje se vodi i istrajava bitka izmedju Netflixa i ostatka studijsko/festivalske elite i nismo ni blizu kraja tog rata koji će redefinisati čitav sistem i produkcije i distribucije.

Za mene je, na kraju, utisak godine makedonski dokumentarac “Honeyland” koji je trenutno “shortlistovan” za Oskara u dvije kategorije - najbolji strani film i najbolji dokumentarni film. Svima toplo preporučujem “Honeyland”, radi se o izuzetnom filmu u svakom smislu.

U prazničnoj euforiji, da li imate neka očekivanja od godine koja slijedi ili sa druge strane neku poruku za čitaoce?

Meni je cijela godina iscrtana planovima pa ja već projektujem onu tamo. Moj stari ima običaj da čim prođu praznici dramatično izrazi da je “ljeto sjutra”. Neka to bude i poruka čitaocima.

Kada sam već spomenula, da li osjećate prazničnu euforiju, slavite li tu noć i kako gledaš na to uopšte?

Već 6-7 godina praznike provodim isključivo u krugu porodice. Prepustim se ljenosti koju ti dani omoguće i to je manje više to. Euforija me uglavnom mimoiđe. Ne potpadam pod pritisak koji se izgradi oko kalendara, ali razumijem da ljudi imaju potrebu za nekim oblikom katarze. Tako ću Novu godinu dočekati kući. Otkako sam postao otac jedne male djevojčice ne mogu motivaciju da pronađem van kuće. Čitaću dosadne slikovnice na najrazličitije načine i slušaću najčudnije i najsmješnije pokušaje da se izgovore riječi “patka”, “krokodil”, “žirafa” i slično. Usput ću morati i da improvizujem viceve koje mi (kao) na telefon javljaju direktno iz savane. Svratiće tih dana i Đede Mraz, tj. jedan dragi prijatelj koji je usput i komšija i glumac i koji se dobrovoljno prijavio da nas sve razveseli. I sasvim sam OK sa takvim početkom godine. U svemu tome, jelka je obavezna. Sve drugo što može da inspiriše todlere da naprave još veći nered u ovoj fazi nije poželjno. Pokloni su obavezni, i ispod jelke i inače. Uglavnom poklanjam knjige i veoma pažljivo odabrane stripove. Kad su važne osobe i važni jubileji u pitanju onda mogu mjesece da provedem smišljajući adekvatan “meta” poklon.

Da pređemo na profesionalne utiske... U prethodnoj godini ste dobili nagradu “Krzyzstof Kieslowski” na festivalu u Kanu, na prestižnom “Script East” programu za stvaranje scenarija. Nagrada je stigla za Vaše novo ostvarenje “Živi i zdravi”. Koliko Vam je značilo to iskustvo i kada je u pitanju novi film da li je nakon više nego uspješnog prvijenca “Igla ispod praga” “obaveza” prema sebi, ostvarenju i publici veća?

Kroz Script East sam sarađivao sa Tomom Abramsom, profesorom USC univerziteta iz Los Angelesa i to je bila sretna okolnost jer je Tom izuzetan poznavalac žanra komedije. Takođe kroz “Script East” smo dobijali fidbek od brojnih eksperata iz filmske industrije koji je od velike pomoći. Za mene je taj čitav proces veoma prirodan. Da nisam bio u “Script Eastu” isti proces bih prolazio sa svojim producentima, kolegama od povjerenja i prijteljima iz posla ili bih maltretirao nekog od mojih profesora sa Famu. Sve to vidim kao nužan dio posla u međufazama pisanja scenarija kroz koji se da provjeriti da li priča komunicira onako kako ste zamislili. Takođe, kada pripadate maloj kinematografiji takvi programi su svrsishodni jer dižu prašinu oko projekta, piše se o njima i dobija se na kredibilitetu pred konkurse koji su opet od vitalnog značaja da se film desi.

Napomenuo bih da mi još uvijek nismo blizu snimanja filma. Razvoj i priprema idu dobro, pobijedili smo na svim konkursima na kojima smo aplicirali - za sada imamo punu podršku Filmskog centra Crne Gore, manjinsku podršku Filmskog centra Srbije, sredstva za razvoj od MEDIE i SEE Cinema Networka. Trenutno smo na pola puta kad je finansiranje u pitanju.

Tokom sljedeće godine ćemo sa koproducentima izlaziti na konkurse u regionu i u Evropi kao i na konkurs Euroimagesa. To je nužno kako bi došli do produkcijskog okvira u kome se može raditi. To će biti, nadam se, prva i suštinska razlika između mog debitantskog filma i “Živih i zdravih” - to što sada postoje mogućnosti da obezbijedimo više snimajućih dana (kroz bolji budžet) pa i da kreativne kompromise smanjim na neki prihvatljiv nivo. Prvi film je bio za mene veliki iskustveni skok, pa shodno nakupljenom iskustvu očekujem da sljedeći film bude još uspješniji.

Zašto baš naziv “Živi i zdravi”?

Zbog dvosmislenosti. Može da bude izrazito veseo usklik pun optimizma, a može da bude i podvlačenje crte kad nešto strašno ode naopako kao riječ utjehe da su barem svi živi i zdravi ako ništa drugo. “Živi i zdravi” je ujedno i maksimum i minimum kome se može težiti.

U “Igli ispod praga” bavite se ljudima svakodnevice, realnim problemima uz notu duhovitosti koja je karakteristična za naše podneblje, posebno za Bokelje. Da li su “obični” ljudi akter i Vašeg novog filma?

Za mene su to veoma posebni ljudi, heroji i antiheroji. Ne smatram ih običnim, naprotiv. Za mene su više nego kompleksni. Imaju izuzetan potencijal da izraze i patnju i radost i da naprave pakao od života jedni drugima. Istovremeno su refleks našeg mentalnog sklopa i društva u kome živimo. Jedino što je “obično” kod njih je to što su smješteni u provinciju pa ne donose odluke koje se tiču miliona ljudi. Ali toga ionako ima na pretek u skupljim kinematografijama.

Dâ se nagovijestiti da je i “Živi i zdravi” komedija smještena u Boki... O čemu govori Vaš film?

Scenario, kao što ranije pomenuh jos nije snimljen, biće kompletiran do kraja 2021. i to je izvjesno. O čemu će govoriti - mene kao autora opsjedaju ti momenti u kojima donosimo naizgled proste odluke koje potom odrede decenije naših života. Moji junaci ne uspijevaju da se pomire sa izborom koji su sami napravili. U takvoj apsurdnoj, komičnoj i turobnoj postavci pronalazim i sebe i mnoge ljude koje poznajem oko sebe.

U filmu se prikazuje i svadba koja je opisana kao događaj “uz puno alkohola, dinamita i likova koji učestvuju u farsi”. Koliko takva svadba koja se “mora desiti” prikazuje mentalitet i tradicionalnog i modernog crnogorskog društva, ako smo prešli iz jednog u drugo uopšte?

Svadba je zanimljiva u svakom kontekstu i svašta se kroz njih manifestuje. Posebno mi je kao scenaristi zahvalna jer je to događaj u kome su emocije povišene, a svi imaju obavezu i dužnost da budu srećni, gostoljubivi i otvoreni, čak i kada im sopstveni karakteri to ne olakšavaju. Karakteri se veoma lako ispoljavaju. Ulog je visok. Svadbi unutar jedne porodice u životu ne može biti previše, nego tek nekoliko. To su događaji koji obilježavaju ključne promjene i tokove u našim životima.

Priča koju želim ispričati je i generacijska. Za moju generaciju svadbe su nešto što se dešava mnogo kasnije u životu nego za generaciju naših roditelja. Mi odluke donosimo kasnije, imamo više vremena na raspolaganju, pa samim tim stičemo više iskustva, gubimo više iluzija i razvijamo više sumnje. Zahvaljujući tome, postaje sve teže i teže da se odluke uopšte i donesu, a pritisak porodice i sredine postaje progresivno sve veći.

Opisao si svadbu, a kada bi pravio film o Novoj godini u Crnoj Gori, kako bi on izgledao, na šta bi bio fokus, da li bio postojao i kakav bi bio Deda/Đed Mraz?

O dočeku Nove godine? Možda bih adaptirao “Timequake” iliti “Vremetres” Kurta Vonegata u taj kontekst. Koncept te knjige je da se kao što se pomjera zemlja u slučaju zemljotresa, može pomjeriti i vrijeme. Junaci te knjige su pomjereni takvim događajem 10 godina unazad i usput ne mogu ništa da promijene nego sve proživljavaju potpuno isto tih 10 narednih godina. Djeda Mraza bi bilo onoliko koliko ga ima i u realnosti, znači bilo bi ih više u lošim kostimima i bradama kako odrađuju tezge po tržnim centrima, vrtićima i opštinama.

I za kraj, šta biste poželjeli sebi u narednoj godini, šta čitaocima?

Čitaocima i sebi želim isto - zdravlje, sreću i da što više vremena provode u dobrom društvu. Usput mislim na sreću kako je Robert Towne definisao - kao trenutak u kome se susretnu dobra prilika sa dobrom pripremljenošću pojedinca.

Politička retorika u posljednje vrijeme, fraze i ideje adekvatnije su 17. vijeku

U jednom intervju ste naveli da je “Živi i zdravi” priča o sukobu generacija u porodici i sukobu tradicije i konzervativnog sa savremenim i liberalnim, a sve to kroz prizmu svadbe koja, po svemu sudeći i nije baš najuobičajenija... Kakav je danas taj sukob tradicije i savremenog, u čemu se sve ogleda?

Generacijske razlike svugdje u svijetu postoje, s tim da su one posebno velike sada uz veliki tehnološki razvoj koji se desio u proteklih 30-ak godina. Kod nas imamo prisutan mentalni sklop koji je praktično srednjevjekovni. Kad čujete retoriku u politici proteklih godina čućete fraze i ideje adekvatnije za 17. vijek nego za današnjicu, dok su istovremeno svi ti likovi nesvjesni da imaju “computing power” u džepu koji može da ih odvede na mjesec. Tradicionalni i savremeni elementi se često kombinuju u komične ako ne i groteskne pojave. Istovremeno mi se čini da slabo i rijetko pokazujemo sposobnost da uopšte shvatimo u kom vremenu živimo i šta je pred nama. Uglavnom, sukob između generacija je podloga i za dramu i komediju. I jedno od pitanja koje pokušavam da rasvijetlim je - da li se u tom jazu može naći neki zajednički prostor u kome ljudi mogu jedni druge da prihvate i nađu načina da žive zajedno.

Crna Gora ima dosta autora, ali fale filmski radnici i infrastruktura

Kakav je položaj filma u Crnoj Gori, pa i filmskih djelatnika?

Život filmskih stvaralaca kod nas je materijalno gledano život srednje klase i to određuje naše skromno tržište, ali optimista sam jer svjedočim da se u proteklih nekoliko godina dosta radi i dosta postiže. Filmski centar je uradio veliki posao u prethodnih par godina tako da se položaj i filma i djelatnika mijena na bolje. Bilo je i internacionalno zapaženih filmova, i koprodukcija koje su dobijale na Euroimages konkursu, i sve je više festivala koji istrajavaju i šire ponudu gledaocima. Imamo dosta autora dok nam fali filmskih radnika i infrastrukture ali uz kontinuitet produkcije će se i to širiti.

Ne volim filmove koji vrijeđaju inteligenciju

Svojim rediteljskim izrazom ne podilazite ukusima festivala, pa i samim tim što se odlučujete za komediju koja, čini se, teže “putuje”. Da li, dok radite na filmu i scenariju razmišljate o životu filma na festivalima, prijemu kod gledalaca ili Vam je bitno da Vi sami budete zadovoljni? I je li Vam kroz komediju, kojoj ostajete vjerni i u novom ostvarenju, lakše prenijeti neku problematiku ili prosto u tome pronalazite svoj stil?

Ako bih kalkulisao sa odabirom teme i priče to bi značilo da iznad svega kalkulišem sa sopstvenim mislima, vremenom i životom i to bi bilo mučno i dosadno jer meni na jedan film ode oko pet godina života. To ne znači da ne razmišljam o publici, mada i tu projektujem sebe. Ne volim kada film podilazi publici ili joj vrijeđa inteligenciju. Zbog toga pokušavam da svoje filmove postavljam krajnje pošteno prema auditorijumu, uvažavajući njihovu pažnju i vrijeme koje izdvajaju.

Pitanja kojima se bavim su iznad svega intimna iako ih ja uokvirujem kroz komediju. Da citiram Mela Bruksa - to što je komedija ne znači da je neozbiljno, naprotiv veoma je ozbiljno i komedije uvijek govore o društvu i sistemu. Moje priče su negdje izmedju drame i komedije jer kroz svoj filmski jezik dozvoljavam veći stepen empatije prema likovima nego što je to u klasičnim komedijama slučaj. U njima je distanca prema likovima izgrađena kako bi se olakšao smijeh. Ja preferiram smijeh koji dolazi iz nervoze i nelagode jer vam je zapravo stalo do tih ljudi.

Festivali nisu specijalno otvoreni ka komedijama, mada selektori često vape za njima. Svaki narod ima neki svoj smisao za humor i ukus za komediju i to zna da ograniči filmove i njihov domet. Ja pokušavam da ispričam priču koja ima univerzalnu tematsku vrijednost, a moj senzibilitet ima svoje korijene u češkoj, italijanskoj i američkoj kinematografiji pa se nadam da će se taj senzibilitet kroz poetiku i jezik filma i prepoznati.

( Jelena Kontić )