Radomir Tatko Raičević: Bradva u rukama, a šindra u srcu

Broja nema koliko su vješte ruke šezdesetsedmogodišnjeg Radomira Tatka Raičevića iz beranskog sela Praćevac proizvele komada tradicionalnog pokrivača krovova od drveta, takozvane šindre.

Pokušava da se prisjeti. Vrti glavom i kaže: „Ne znam“.

„Pitali su me to i ranije. Znam samo da ovo radim trideset godina, i dnevno mogu da proizvedem šezdeset komada. Ako je nekom nužda, radio sam i do stotinu dnevno“, kaže danas sasvim rijetki zanatlija.

Trideset godina, puta trista šezdeset i pet dana, puta šezdeset komada. Da li je to način proračuna proizvedenih komada šindre?

„Nije, jer ne radim to čitave godine, i ne radim svaki dan. Radim od jeseni do proljeća, to lagerujem i onda prodajem po potrebi. Ako nestane, a nekom je nužda, radim i ljeti“, objašnjava Raičević.

On je nekada radio na građevini i tome je, takođe, vičan. Ali, sada se praktično bavi samo proizvodnjom šinde.

„Ovo je unosnije. Može se lijepo zaraditi. Komad je jedan euro. Ja ga napravim za desetak minuta. Najlakši dio posla je ovdje u radionici. Toplo i lijepo. Ustanem, kafa i rakija, i zatim prionem na posao. Kada se umorim, prekinem. Uglavnom, sam sebi sam gazda“, kaže Tatko.

U njegovoj porodici niko se nije bavio ovim rijetkim zanatom. Priča kako je sve počelo kada je pošao na mobu kod komšije prije trideset godina.

„Tada sam prvi put vidio kako se to radi. Poslije sam polako probao i ja kući, i od tada se šindra i ja se ne razdvajamo“, kaže Raičević u šali.

Objašnjava da je za proizvodnju šindre potrebna samo posebna vrsta sjekire, takozvana bradva.

„Vidite kakva je ona, oštra kao žilet. Držalo mora biti malo zakrivljeno, da bi ste mogli nesmetano da radite. Nije to baš lako. Zaboli ruka od udaranja bradvom, ali to je najlakši dio posla. Mnogo teže je doći do kvalitetnog jelovog drveta i dopremiti ga iz šume“, priča Raičević.

On kaže da prvog dana ode sat hoda do šume da probere drvo. Sjutra ide da ga isječe i dopremi do kuće.

„Danas je sve teže doći do dobrog drveta, sve isjekoše ovi što ih zovu koncesionari. Ali eto, za moj posao ima dosta“, kaže on.

Jednom prilikom iz Regionalne razvojne agencije za Bjelasicu, Komove i Prokletije pozvali su ga da za njihove potrebe pokrije jednu etno kuću u Lubnicama.

„Tada je dolazila televizija i poslije toga su počeli da me zovu sa svih strana. Zvao me neki dan čovjek iz Kuča. Eto koliko je izumro ovaj zanat, kada odavde do Kuča nema više nikoga da to radi“, kaže Tatko.

Ljudi šindru sve više kupuju za pokrivanje vikendica, turističke organizacije za etno kuće i naselja, poneko i za manji objekat, sušaru i slično.

„Kada se dobro osuši i premaže brodskim lakom, šindra može da traje i više od pedeset godina. Ovako, bez zaštite, može dvadeset do trideset. Ja je napravim, a onda me kupci zovu da im je postavim, pošto je i za to potrebna određena vještina. Tako da i tu zaradim dnevnicu. Nije to lako, ali ja se ne žalim. Lijepo može da se zaradi od ovog rijetkog zanata“, objašnjava Tatko Raičević.

Njegova porodica je u gradu. On siđe ponekad, ali bez sela ne može. Tu je njegova nova kuća i mala, stara radionica.

Bradva i šindra su mu, kaže Radomir, ne samo prirasle za ruku, već i za srce.

Na sreću onih koji se polako vraćaju tradicionalnoj arhitekturi i drvenim pokrivačima krovova.

“Ne vrijedi ni put, sve je manje života ovdje”

Raičević je danas jedan od rijetkih stanovnika sela Praćevac, koje ima pedeset kuća, na svega sedam-osam kilometara od grada. „Od tih pedeset kuća, svega pet je naseljenih. Ljeti malo živne, ali ima kuća koje godinama nijesu otvorene. Sve je zamrlo“, kaže Raičević.

Od njegove kuće do regionalnog puta Berane- Lubnice svega je kilometar, dva. Pogled od Tatkove kuće, sa visine, skoro da doseže dolje do raskrsnice, i mjesta gdje je jedna od malih hidrolektrana na rijeci Bistrici. Iz te perspetive, u ovoj divljini, hidrolektrana djeluje potpuno nestvarno. Kao vasionski brod. Nizvodno ih je još dvije, i uzvodno toliko. “Bemaks” gradi put preko Lubnica do Kolašina, odmah pored malih hidrolektrana, koje su većinski u njihovom vlasništvu.

„Ne vrijedi ni put, ni hidroelektrane. Sve je manje života ovdje. Ko jednom ode u grad, više se ne vraća na selo“, kaže on rezignirano.

( Tufik Softić )