Nakon rada sa Fon Trirom ne znam šta mi može biti zanimljivo i izazovno

Jedan od najistaknutijih evropskih majstora filmske kamere, saradnik čuvenog danskog reditelja Larsa fon Trira, direktor fotografije Manuel Alberto Klaro bio je specijalni gost ovogodišnjeg izdanja Podgorica Film Festivala (PFF) gdje je dobio i nagradu Crnogorske kinoteke „Kino oko” za doprinos filmskoj umjetnosti.

Čileansko-danski direktor fotografije dobitnik je i niza drugih, prestižnih nagrada, među kojima se izdvaja kanska „Zlatna kamera” za film „Rekonstrukcija” Teodorosa Angelopulosa, a posebno je zapažen njegov rad i saradnja sa Fon Trirom na filmovima „Nimfomanka”, „Melanholija” u kojima se prepoznaje Klarovo umijeće. On je, kao direktor fotografije radio i na jednom od najpopularnijih filmova prošlog PFF-a “The house that Jack built”.

Manuel Alberto Klaro za “Vijesti” govori o svom radu, procesu snimanja, ostavljanju ličnog pečata na filmove koje radi, a u svemu tome otkriva i kakav je slavni reditelj Fon Trir, kako je došlo do njihove saradnje, kao i šta mu je posebno specifično u njegovom radu...

Za početak me zanima Vaš pristup radu, snimanju, fotografiji... Kako komunicirate sa rediteljima, da li oni imaju udjela u onome čime se bavite, koliko i kako teče proces?

Po mom mišljenju biti snimatelj znači pomagati reditelju da ostvari svoju viziju. Mislim da je posao snimatelja poprilično sličan zanatu, jer primjenjujete ono što učite od nekoga i što zapazite da neko radi. Mislim da je prilikom snimanja filma reditelj samo jedan i samo je jedna vizija, ideja kojoj se teži, a to je ona koju reditelj želi da dobije. Mislim da je važno da kao snimatelj nijeste zatvorenog uma ili nezainteresovani za brojne opcije koje se pojave. Naravno, mnogo puta se do nekog rješenja dođe zajedno sa rediteljem ili nekim drugim članom ekipe, jer veoma je rijetko, a skoro pa i nemoguće, da reditelj ima kompletnu zamisao vizuelnog imidža filma u glavi. Vjerujem da kada se neki snimatelji profilišu i istaknu sopstvenim načinima rada, reditelji, kojima se njihov rad sviđa, zapaziće ih i angažovati, a onda će, tokom snimanja, vjerovatno, biti zainteresovani i za njihove savjete. To je stvar ukusa, percepcije, stvar oka i pogleda... Sve to jeste dobra podloga za saradnju, ali ja idalje mislim da je glavna stvar u tom procesu da reditelj donosi glavne odluke i da on osjeća da ste vi ti koji stvarate njegov film, dakle da je kamera kod vas, a ideja u njegovoj glavi.

Takođe, od izuzetnog značaja je bila i filmska škola, zbog mogućnosti umrežavanja sa ljudim poput mene koji su zainteresovani za iste, slične ili čak potpuno drugačije situacije, ali i moje samostalno eksperimentisanje.

Da li je moguće pronaći način se kreativno izrazite u tom procesu snimanja, da ostavite traga na filmu i da Vaš rad bude prepoznatljiv?

Mislim da je to slično kao i sa bilo kojom drugom vizuelnom umjetnošću - vi to radite, ušli ste u proces, a nemate pojma dokle će vas to dovesti i kako će finalni proizvod izgledati. Veoma je duboka, emotivna i intuitivna stvar biti dio bilo kod filma, imati kameru u svojim rukama, upravljati njome i u tom procesu oslobađati neke svoje djelove i ideje, a posebno s obzirom na to da je taj proces više zasnovan na instiktu nego planu i riječima, makar u mojim slučajevima... Vi rješavate probleme slušajući sebe, svoj unutrašnji glas, ali bez komentara koji bi mogli biti vidljivi nekome. To je veoma teško objasniti. U trenutku kada počnete objašnjavati šta vi zapravo radite vi umanjujete vrijednost tome i odjednom se gubi magija tih trenutaka tokom kojih radite. Mislim da je ključ da slušate sebe, svoju intuiciju, čak iako to znači potpuna improvizacija, a u svemu tome treba znati i kako primijeniti razna znanja koja ste usvojili i vještine koje ste gledali. Sve to može da vas ograniči i ovom poslu kojim se ja bavim, ali vas i čini slobodnim. Kao što sam rekao, ne volim da objašnjavam svoj rad, ne želim da stvari budu objašnjive uopšte, želim da budu emotivne...

Šta radite kada naiđete na reditelja koji ima zacrtanu ideju svakog kadra na kojem krenete raditi? Vidjela sam da ste u jednom intervjuu rekli da Lars fon Trir ima dosta bistre i jasno zacrtane ideje, kako to djeluje na Vas?

Sa Larsom je veoma čudno raditi - on ima apsolutno jasne zamisli onoga što želi i sa druge strane, apsolutno zna šta ne želi. Njegove ideje su obično sjajne, nesvakidašnje i velika je čast i ponosan sam na to što sam u situaciji da mu mogu pomoći da te svoje ideje sprovede u djelo. Takođe, može reditelj da ima dobre ideje, ali one idalje treba da budu sprovedene, neko ih mora realizovati, tako da je to uvijek proces, čak i kada reditelji znaju šta žele, a tek u slučajevima kada to otkrivaju u toku samog procesa. To je sve interesantno, kreativno, zanimljivo... Ne može niko imati cijeli film u svojoj glavi i takođe, mnogo stvari se može desiti na setu, nekih stvari koje morate riješiti brzom reakcijom ili, pak, onih koje su fleksibilne i dozvole vam da razmislite šta zapravo želite u zavisnosti od onoga kakvim tokom se odvijaju film, radnja, saradnja...

Veliki sam fan Larsa fon Trira, i prije nego što sam počeo raditi sa njim. Mislim da je on veoma značajan reditelj, jedinstven, rijedak i mnogo mi znači ta saradnja sa njim. Dokle god ja pokušavam da učinim sve po njegovom on je srećan (smijeh). I to je veoma lako, teško je raditi sa nekim koga ne poštujete u profesionalnom smislu, pa je zato saradnja sa Fon Trirom, izuzetna i sjajna u svakom smislu. Bila bi zabluda reći da je teško raditi sa rediteljima koji imaju čudne afinitete, ali nije, već je zapravo tako nešto blagoslov! Dosadno je raditi sa nekim ko barata uobičajenim, dosadnim, običnim elementima, to je najteže! (smijeh)

Vaša prva saradnja sa Fon Trirom je bila na “Melanholiji”, kako je izgledalo uključenje u njegov proces, da li ste se odmah sporazumjeli ili ste prvo upoznavali međusobne ukuse?

Kada sam počeo raditi na “Melanholiji” nijesam poznavao Larsa, sve se vrlo brzo desilo, a prema njegovim riječima - on nije znao ništa o meni, ali mislim da to nije tačno i da je gledao nešto od onoga što sam radio ranije... Polako sam počeo da ga upoznajem, a on me je vrlo rano uključio u čitav proces, čak i prije nego što je zvaničan angažman počeo on mi je ispričao sve svoje ideje, dvoumljenja, pitao me je za mišljenje, mogu li zamisliti neke stvari, da li su ostvarive i slično. Sada je to veoma fleksibilan proces. Počeli smo razgovarati o scenariju, o idejama, imali smo otvorene stalne razgovore o životu, tako da smo se fino uskladili i počeli sarađivati...

Mislim da je za svakog snimatelja od presudnog značaja da razumije rediteljeve želje i sa druge strane, da reditelj osjeća da vi radite njegov film, kao što sam već rekao. Mislim da sam unaprijed znao Larsov ukus pa sam se lako prilagodio. Njegov plan je da nema planova, poklanja se pažnja vizuelnom, detaljima, onome što kamera može da ispriča, voli spontanost... Kad smo radili “Melanholiju” par puta mi je otvoreno govorio šta mu se ne sviđa i dobro sam zapamtio riječi: Nijesam zadovoljan ‘tim, tim i tim’, ali vidi se da znaš šta radiš i da znaš šta je sljedeće na redu, samo, ne sviđa mi se to holivudsko što imaš... (smijeh) Znao je to reći i bio je u pravu, jer se u snimanju danas teži savršenosti fotografije, a sa Larsom nikada nije bitno da sve bude savršeno, posebno, kada je kamera u pitanju jer će on zapravo uvijek izabrati zabrljane kadrove koji svjedoče tome da to nije stvaran život i to je ono što on voli da istakne svojim radom. On hvata trenutke.

Većina svjetskih medija Fon Trira doživljava kao izuzetno umjetnički nastrojenog reditelja, a sa druge strane prilično zahtjevnog, nepredvidljivog, možda teškog za saradnju. Kako je to iz Vaše perspektive?

Fon Trir u umjetnosti, hm, pa mene privlači ono što je opasno, nepredvidljivo i smatram da je to sastavni dio umjetnosti koja mora da ima elemente koji se tiču i izazivaju svijet oko vas, odnosno mora biti angažovana i zbog toga sam zahvalan na saradnji sa Fon Trirom. Problem kod saradnje sa njim je što sam ubijeđen da su svi drugi osim njega previše dosadni i ne znam šta bi oni mogli željeti da bi mi, nakon rada sa njim, moglo biti izazovno (smijeh). Nekako kao da sam se navukao na neku neizvjesnost, intuitivnost, lude zamisli koje on ima. Taj njegov stil u kojem se kamera povremeno zadrma je genijalan. On to obožava i zapravo time želi da podsjeti publiku da oni zapravo gledaju film, a ne da je u pitanju realnost.

Vjerujem da ih je mnogo, no da li biste izdvojili neke zanimljive trenutke iz Vaše karijere, iz saradnje sa Fon Trirom možda ili šta god Vam prvo padne na pamet?

Lars je veoma interesantna osoba, sa njim je i zabavno raditi, iako na mnogim konferencijama za medije izgleda čudno. U “Melanholiji”, na primjer, Fon Trir je tražio da se scena u sali za vjenčanja snima u okruženju kakvo smo zatekli, a snimali smo samo sa jednom kamerom i nijesmo smjeli ništa da diramo, što je uobičajeno kada radite sa njim - ne smijete ništa dirati. Ono kako on namjesti ili zamisli set, kako ga zatekne od prethodnog dana, čak i kada je u potpunosti haotičan, on ne dozvoljava da se interveniše na bilo koji način. Druga specifična stvar koja je vezana za “Melanholiju” je što nijesam smio ponoviti ugao iz kojeg sam već snimao, na primjer... U tim situacijama koristim svoje iskustvo koje nosim sa rada na dokumentarcima kada ne znate šta će sljedeće da se desi. U skladu sam sa svojim sluhom više nego sa onim što vidim jer se mnogo stvari događa van vašeg vidokruga. U tim specifičnim trenucima sa Larsom je veoma zanimljivo. On nekada insistira na nekim stvarima i to se mora tako realizovati, na njegov način.

Oprobali ste se u više žanrova... Kakve su razlike u pristupu kada je Vaš posao u pitanju?

Rekao bih da danas nema mnogo razlike raditi na televiziji i snimati filmove. Uglavnom je produkcija slična, govorim o kvalitetnim stvarima... Kada su dokumentarci u pitanju, na primjer, glavni problem je što nemaju veliki budžet pa je za njih obično teško da unajme dobrog snimatelja jer nemaju dovoljno novca, a kada je fikcija u pitanju to su izuzetno dugi i trajni procesi. Ja volim oba pristupa, volio bih kada bih fikcija bila ispirisana dokumentarcima, na primjer, i vjerujem da kada radite na dokumentarnim filmovima morate vladati brzinom i intuicijom, jer ne znate šta će se dogoditi, već samo bilježite realno trenutke i morate imati osjećaj za momenat kasnije - šta će se dogoditi, morate biti pripremljeni, morate znati šta vi radite kada vam nije rečeno šta da radite i kad nemate neko određeno vrijeme koje se posvećuje snimanju, već je sve proizvoljno. Dobar je osjećaj biti tamo, prisustvovati takvim snimanjima, jer prenosite realnost, dokumentujete istinu i život. Mislim da ja kradem i pomalo primjenjujem iz svakog žanra ponešto.

Hvala Vam na razgovoru i puno uspjeha u daljem radu.

Hvala Vama!

Voli filmove koji se tiču ljudi

Postoje li neki kadrovi, uglovi, mjesta, boje, koje Vi sami preferirate bez obzira na rediteljske zamisli?

Ne bih rekao da imam neke određene, stalne kadrove, ali nekada vidim neko umjetničko djelo koje me inspiriše pa pokušavam to da prenesem u moju fotografiju. Zanimljivo mi je da radim sa bojama, one me inspirišu i volim da eksperimentišem njima. Pored toga, volim projekte koji imaju autentičnu percepciju, radnu, koji imaju i misiju i viziju, volim angažovana ostvarenja, političke teme sa progresivnim idejama koje se tiču čovjeka, društva, populacije... U suštini, volim filmove koji se tiču ljudi i koji predstavljaju ljude i njihova bića. Privlači me prikazivanje dobrog i lošeg u ljudima, unutrašnji konflikti i slično... Ljudi vide moj rad, povežu se sa onim što radim i pretpostavljam da se tako svidi fotografija, a onda i ugovara saradnja.

Osjeća posebnu vezu sa Crnom Gorom

Kakvi su utisci sa Podgorica Film Festivala, koliko Vam znači nagrada koju ste dobili?

Velika mi je čast što sam bio u Podgorici i što sam dobio ovu nagradu, ovo je moja prva nagrada za doprinos kinematografiji, prva nagrada za moje sveukupno dosadašnje djelo, ne za nešto konkretno. Starim, očigledno... (smijeh) Dopalo mi se kod vas, a inače sam čuo mnogo lijepog o Crnoj Gori jer imam mnogo dobrih prijatelja iz Crne Gore u Danskoj, pa nekako i osjećam konekciju, vezu, sa vašom državom i odlučio da ću se sigurno vratiti i posvetiti više vremena obilasku i istraživanju Crne Gore.

Pohvalio bih i Podgorica Film Festival. Mislim da posebno ovdje, u Crnoj Gori, gdje je filmska industrija odnedavno u usponu, ovakvi festivali su od izuzetnog značaja, sve ono što putem filma možete naučiti, ljudi koje možete upoznati, ali i vidjeti filmove koji nijesu toliko pristupačni ili popularni, a pritom imati priliku da ih gledate dan za danom... Takođe, nadam se da će energija vezana za kinematografiju biti još veća kad Crnogorska kinoteka dobije svoju zvaničnu zgradu...

( Jelena Kontić )