Crnogorskoj crkvi autonomija unutar SPC

Zakoni o vjerskim pitanjima u istočnoj Evropi su naročito osjetljiva materija jer zadiru u tzv. identitet, odn. vladajuću ideologiju, kako se „nacionalni identitet“ u nauci shvata.

Tako je i sa Crnom Gorom.

To je država za koju su karakteristične „male razlike“ (u odnosu na „sjeverno kraljevstvo“, kako se nekad govorilo). Tako je u pitanjima nacionalnog mita, jezika i drugih kulturnih tvorevina. No, nije bitno kolike su te razlike, bitno je da su žive.

Stoga taj nedavno usvojeni zakon o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica treba shvatati sa stanovišta „izgradnje nacije“, ali u tradicionalnom pravoslavnom smislu, gde između crkve i države mora da postoji „simfonija“, dakle skladnost zvukova.

Ta simfonija je postignuta u mnogim postkomunističkim državama, ali od pada komunizma u Evropi je prošlo već više decenija i sekularizacija je i na tom području učinila svoje, da bi to danas moglo biti i drukčije. Da bi se religija marginalizovala umjesto da se stavlja u središte pitanja identiteta.

Crnogorski zakon, dakle, ide putem ostvarivanja nekih percipiranih nacionalnih ciljeva, ali je upitno da li se ti ciljevi moraju baš na taj način da ostvaruju, ili su se mogli ostvariti sa manje oduzimanja prava jednom važnom vjerskom subjektu.

U stvari, najvažnijem na crnogorskom tlu.

Zakonski tekst je privukao pažnju ne svojim osnovnim odredbama, koje uobičajeno privlače pažnju (nadležnost za registracija, uslovi itd.), već prelaznim i završnim odredbama.

Istina, Venecijanska komisija Savjeta Evrope nije dala puno primedbi na taj zakonski projekt i u spornom pitanju (utvrđivanja svojine objekata u posjedu vjerskih zajednica) nije dala imperativne upute.

Navela je u svom posljednjem mišljenju iz maja 2019. da nije sasvim jasno kako će upravni državni organ da utvrđuje vlasništvo i bila je sumnjičava da li se to valjano može da učini. Međutim, Venecijansku komisiju ne interesuje cjelina ostvarivanja vjerske slobode, već samo nomotehnički formalni aspekti.

Cjelinu ostvarivanja vjerske slobode interesuje, međutim, Evropski sud za ljudska prava, vezano na član 9. Evropske konvencije, koji jemči vjersku slobodu (i eventualne druge članove koji se odnose na slobodu svojine, na zabranu diskriminacije i sl.). Praksa toga Suda u današnjoj Evropi merodavno je mjerilo za ocjenjivanje zakona koji regulišu vjersku materiju u evropskim zemljama.

U smislu pitanja promjene svojine nekretnina vjerskih zajednica postoje dvije ozbiljne slabosti u Zakonu:

* Zakon ne uzima u obzir da je tokom jednog punog stoljeća (od gašenja nezavisne crnogorske države) posjednik odn. vlasnik objekata SPC doprinosio njihovom održavanju, njihovoj dodatnoj izgradnji, njihovom čuvanju, i da je na osnovu toga stekao izvjesna civilna prava, koja mogu prevazići po obimu i samo pravo prvobitnog titulara. I sam posjed, njegov održaj u tolikom vremenskom rasponu, naročito ukoliko je posjedovanje bilo u dobroj vjeri, može dovesti do značajnih prava.

* Evropski sud naročito naglašava da se sloboda vjere ne odnosi samo na individualno vjerovanje, već i na kolektivne akte vjere, da verski život teče u zajednici, da je kolektivan i spolja izražen vjerski život legitiman, dok ozbiljno ne ugrožava druga prava. Dakle, ono što bi se hrišćanski reklo „svjedočenje vjere“.

To ne znači da vjerske zajednice nužno moraju biti vlasnice objekata u kojima se odvija vjerski život, ali oduzimanje svojine objekata vjerske zajednice nužno krnji, umanjuje slobodu vjere pripadnika te zajednice. To jasno proizilazi iz brojnih presuda Evropskog suda, mada baš ovakav slučaj nije postojao u njegovoj praksi.

U suštini je o tome bilo riječi npr. u bugarskim slučajevima postojanja dva sinoda jedne crkve, koje je taj Sud mjerodavno raspravio i odlučio kome (lica, organi) pripadaju prava, pa i nepokretnosti. U jednom drugom slučaju Sud je utvrdio i da „ako verska zajednica ne može da ima prostorije za vjerski život, njena mogućnost za svjedočenje vjere može biti sadržinski uništena“ (Jehovini svjedoci protiv Turske, 90), što je neposredno od interesa u crnogorskom slučaju.

Evropski sud zna i da bude fleksibilan, naročito odobravajući mjeru diskrecione vlasti državi, kad je riječ o slobodi vjere, pa je odobrio odluku ukrajinskih vlasti da se dvije zajednice koriste istim prostorijama naizmjenično (Grčko katolička zajednica iz Koršiva protiv Ukrajine).

Ali tu nije riječ o svojini, već o korišćenju nepokretne imovine.

Dakle, smatra se da je obim vjerske slobode danas nedopušteno sužavati, osim ako za to ne postoje posebni razlozi, kao što su npr. ugrožavanje zdravlja, vrlo rijetko ovamo ubraja Sud i javnu sigurnost.

Istina, moguće je u crnogorskom slučaju obnoviti tzv. golu svojinu, dok bi pravo na upotrebu i uživanje plodova SPC ostalo netaknuto, čime se slobode vjernika ne bi ugrozile. No Zakon tako nešto ne pominje.

Crnogorski slučaj je je paradoksalniji i time što bi se vraćala svojina državi, svojina koja je navodno pripadala državnoj crkvi (koja je bila dio države, pa se navodno vraća prvobitnom vlasniku).

U međuvremenu je nastupila civilizacijska promjena. Uvedeno je načelo odvojenosti crkve od države.

Primjenom tog načela samo u izuzetnim revolucionarnim slučajevima crkvena imovina je prelazila u svojinu države, dok je pravilo suprotno: da imovina prati instituciju u kojoj se vjerski život, kojem ta imovina služi, ostvaruje.

Istina, moguće je da se radi o tome da državna vlast smatra da je ovakav zakon dobro imati u džepu za buduće pregovore o nekom „stvarnom“ rešenju. To je vrlo riskantno, jer se previše argumenata o arbitrernosti države dalo drugoj strani.

No, tu negdje „između“ bi se moglo naći rješenje za crnogorski „identitetski“ problem.

Crnogorska crkva mogla bi unutar SPC da dobije autonomiju, tako da bi srpski patrijarh imenovao crnogorskog poglavara odn. blagoslovio njegovo imenovanje, dok bi crkveni život tekao autonomno.

U aktu o tome bi se pomenuo crnogorski identitet, crnogorska tradicija, starina pravoslavlja u Crnoj Gori. Srpskoj crkvi to ne bi trebalo da je strano, jer je ona upravo to nudila 60-ih godina i kasnije makedonskim vladikama i svetovnim vlastima. Ali tada su uslovi bili drugačiji i makedonski subjekti to nisu prihvatili. A ni makedonski crkveni problem nije danas u cjelosti riješen.

DANAS.RS

( Sergej Flere )