Mika iz Brezana i "njena" trafo-stanica

Pivljanka Milica Ćalasan osam godina je radila kao matičarka, u mjesnoj kancelariji u selu Donja Brezna, u Pivi, tridesetak kilometara od Nikšića. Kako kaže, dobro joj je išlo - razveo se samo jedan bračni par koji je vjenčala.

Ona, suprug, koji je radio u pilani, i troje djece, u selu su živjeli privatno, pa kada je izašao konkurs za mjesto uklopničara u trafo-stanici Brezna, za Milicu nije bilo dileme. Odmah se prijavila jer je uz posao bio obezbijeđen i službeni stan.

Priča da je nije pokolebalo ni to što su joj svi govorili da je riječ o poslu za muškarce, jer kako danas, 32 godine kasnije, kaže - ono što mogu muškarci, može i ona. Jednako dobro, ako ne i bolje.

Pokazalo se da je bila u pravu i postala je jedina žena - uklopničar u elektrodistributivnom sistemu Crne Gore.

“Malo je bilo čudno što je žena uklopničar, ali meni je to tako lako palo. Rekla sam sebi, mogu i ja, jednako dobro, kao muškarci raditi. Nikakav strah nijesam osjećala i ne znam zašto je posao uklopničara rezervisan za muškarce”, sa osmijehom priča Mika kako je, kaže, zovu svi u Crnogorskom elektro-distributivnom sistemu (CEDIS).

Ne pridaje neku važnost jezičkoj rodnoj ravnopravnosti i ističe da ne voli da joj kažu da je uklopničarka.

“Ja sam uklopničar”, kategorična je Milica.

Tokom 32 godine rada, pojedini detalji se zaborave, ali veoma dobro pamti prvi radni dan. Nije ni čudo kada je toga dana imala “strujno” krštenje.

“Prva noć, manipulišem prvi put, a zbog nevremena i grmljavine, gori mi sklopka za Plužine. Ne znam šta se dešava, plamen do nebesa. Radio-stanicom zovem Kličevo i kolegu obavještavam da mi gori sklopka, a on se šali i čestita mi vatreno krštenje. Od tada sam oguglala na kvarove, ispade, a vatre srećom nije ni bilo”.

Uklopničarima u trafo-stanicama je osnovni posao da obezbijede uslove za bezbjedan rad ekipama i uspostave napajanja za korisnike. Mnogi kažu da pored odgovornosti posao nosi i veliki rizik jer greška u tom poslu nije dozvoljena.

“Bila su tri dalekovoda od 35 kilovolti, imala sam dovode od Nikšića, Šavnika i Plužina, kao i tri desetokilovoltna dalekovoda po selu. U blizini su bile dvije babe. Kada je nevrijeme i moram u trafo-stanicu, jednu zovnem da ide sa mnom, a drugu zovnem da pazi đecu u stanu jer ne smiju sama da ostanu. Ova što je išla sa mnom, stalno mi je govorila - ‘kumim te bogom, napušti ovo i bježi sa đecom odavde’. A ja nikada, i da sam mogla, ne bih mijenjala drugi posao ni drugi hljeb, jer ovaj je bio kao stvoren za mene”.

A posao joj je, kako kaže, lako pao jer je radila sa divnim kolegama, dobrim ljudima i uz osmijeh priznaje da joj je mnogo draže što je radila sa muškarcima, “zlatnim električarima” kako ih zove, a ne sa ženama. Nije joj teško padalo ni to što nije imala slobodan dan jer je znala da će, ako joj zatreba, imati ko da je zamijeni.

Osim prvog radnog dana, posebno pamti i 2005. godinu, veliki snijeg i hod po krovu.

“Sjećam se da je te godine padao toliki snijeg da je napadao do krova. Išli smo krovom, a najstariji sin Mitar napravio je stepenice do ulaza. Kada je došao Miletić, šef iz Plužina, popeo se na krov i pita me kada sam se uselila u podrum. Sjećam se da je sedam stubova redom palo. E, tada me bilo malo strah”, priznaje šezdesetdvogodišnja Milica koja se penzionisala u oktobru prošle godine.

Ne razmišlja mnogo kada je pitaju na šta je posebno ponosna.

“Ponosna sam na to što su mi svi električari živi, zdravi i veseli, što se niko nije povrijedio na dalekovodu. I ponosna sam na đecu, što sam ih izvela na pravi put i u prave ljude ih dovela, što sam ih iz ove trafo-stanice školovala”, kaže Milica koja sada najviše voli da sa unucima igra fudbal i koja ne namjerava da zauvijek napusti Brezna, iako će ubrzo napustiti službeni stan i preseliti se u Nikšić, gdje su ona i suprug napravili kuću.

“Ja sam u Breznima 40 godina, od 1980. i navikla sam na njih. A i unučad takođe. Kada im neko pomene Pivu, oni samo misle na Brezna. Kupili smo plac i namjeravamo da u Brezna napravimo vikendicu, da unučad, a i mi stariji imamo đe da dođemo”, kaže jedina žena uklopničar u Crnoj Gori i uz osmijeh dodaje da će vikendica gledati na “njenu” trafo-stanicu.

Miljkovac po protekciji prvi dobijao struju

Milica kaže da danas ne bi mogla da radi posao koji je tri decenije obavljala – nova vremena, novi ljudi, a i godine čine svoje. Sada kada je već u penziji, može i da prizna da je jedno selo u Pivi imalo malu protekciju.

“Ja sam i osam godina naplaćivala struju u deset sela, od Pivskog manastira do Gornjih Brezana. Svaka tri mjeseca pješke, od kuće do kuće. Znala sam po dva sela za jedan dan da završim. Sada mogu reći i da je dalekovod za Miljkovac, to je moj dalekovod, moja su braća tamo, imao malo protekcije da ga uključim prije nego ostale. Bila su drugačija vremena. Nekako se moglo. Kada je Nova godina, a desi se da je slab napon, pa etno selo nema struje, svako 15 minuta dolazim i uključujem neće li biti bolje. Sada ne bih mogla. Mijenjaju se vremena tako da ne bih to mogla raditi kao što sam radila”.

Dobitnica nagrade “Energija u srcu”

CEDIS je 2018. godine na svečanosti, povodom dvije godine postojanja, uručio nagrade radnicima koji su se “zalaganjem, umijećem, rezultatima i kolegijalnošću” izdvojili u prethodnoj godini.

Tom prilikom dodijeljeno je osam specijalnih nagrada “Energija u srcu”, a među dobitnicima bila je i Milica Ćalasan.

( Svetlana Mandić )