Crnoj Gori treba drugačija predstava prošlosti

Kada magistar istorije temu koju istražuje odluči da predstavi kroz sedmu umjetnost, a ne u vidu stručne literature, (pomoćnog) udžbenika ili naučnog rada, onda su rezultat toga pune sale kulturnih institucija, ovacije i oduševljenje publike, a uz sve to se dobije i jedan svojevrstan istorijski čas pristupačniji od onih na koje je većina navikla tokom školovanja. Jer, kaže istoričarka Vanja Vuković, iako film nije isto što i nauka ili udžbenik, za razliku od knjige nekada se tek filmom može dočarati prošlost i vrijeme o kojem se govori. Tako film, kao moderno i savremeno sredstvo, ima izuzetan značaj za kulturu, edukaciju, pa i turističku promociju jednog društva, a ukoliko je interesantan i atraktivan on podstiče istraživanje i navodi na drugačija, kritička razmišljanja - naravno, kada postoji želja da se istorija približi tako da svakome bude bliska i zanimljiva.

“Ako nijeste ljubitelj istorije, onda udžbenik istorije može biti i jedina knjiga iz istorije koju ćete za života pročitati. Prošlost Balkana nije sačinjena samo od konflikata, ekstremnih tenzija ili destrukcija, nju podjednako krasi kultura običnog čovjeka i njegovog stvaralaštva, kao svjedočanstvo jednog vremena”, primjećuje Vukovićeva u razgovoru za “Vijesti” u okviru kojeg predstavlja svoj film “Istorijske tajne Skadarskog jezera (Jedna gospa dva viteza)” koji je dva puta prikazan u Podgorici krajem 2019, a očekuje se i da ga još više ljudi pogleda u 2020. godini.

“Vjerujem da se najduže pamti i najbolje uči na konkretnim primjerima ljudi čiji je rezultat neizbrisiv trag u našoj istoriji i kulturi”, ističe Vuković za “Vijesti”.

Dokumentarno-igrani film za koji ona potpisuje scenario i režiju, na izuzetno kreativan i dinamičan način prikazuje život jedne neobične žene, crnogorske vladarke Jelene Balšić, žene u patrijarhalnoj sredini srednjeg vijeka koja ipak biva jača od onoga što joj nameću društveni i vremenski kontekst. Jelenu Balšić, Vukovićeva je predstavila kao ličnost sa svim vrlinama i manama koje je imala, bez nepotrebnog idealizovanja, a film je iskoristila i da prikaže ljepote kojima Crna Gora obiluje.

Vaš film “Istorijske tajne Skadarskog jezera (Jedna gospa dva viteza)” prikazan je par puta u Podgorici... Kakvi su utisci i da li imate dalje planove za ovaj film, možda neki festivali, kulturne tribine i slično?

Film je nastao iz projekta kojeg je Udruženje humanistkinja Crne Gore “Crnogorka” realizovalo pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture Crne Gore. Prvobitno je zamišljen kao dokumentarno-igrani, ali se ubrzo pretvorio u igrano-dokumentarni film, koji je bio znatno složeniji, kompleksniji i finansijski zahtjevniji. Ipak, dijeleći moj entuzijazam, jedna nevelika ali izuzetno profesionalna ekipa pomenutog udruženja podržala je moju ideju kao vlastitu. U tome je izazov, ljepota timskog rada i kreativnog stvaranja. No, kada doživite ovacije prepune sale KIC-a “Budo Tomović”, a potom i u Narodnoj biblioteci “Radosav Ljumović” sve što vam je bilo teško tokom realizacije nestaje. Ljudi, bez obzira na struku ili starosnu dob postaju vaš najveći vrijednosni sud, vaša najveća nagrada. Za mene kao autorku teksta, scenarija, režije, kao i za tim koji me je nesebično podržavao, to je bila potvrda kvaliteta i priznanje uspjeha.

Kazali ste da u filmu nije naglasak na političkoj i vojnoj istoriji, već kulturnoj, o kojoj se manje zna u Crnoj Gori...

Crna Gora kao dio Zapadnog Balkana treba da prevaziđe ustaljenu interpretaciju - “bure baruta”. Naprotiv, u međuvjerskom i multikulturalnom prožimanju u nepisanim pravilima, koja su u srednjem vijeku na ovom prostoru uvijek bila iznad pisanih, utemeljena je naša posebnost, vlastiti i kulturni identitet kao osnova za poimanje kolektivnog i tolerisanje različitog. U tome je čar i ljepota ne samo prošlosti Crne Gore, već i današnjice. Takvom interpretacijom njeguju se one vrijednosti prošlosti na koje smo svi ponosni i koje ne smijemo zaboraviti. Vjerujem da je to pravi način na koji treba da promovišemo naše bogato kulturno i istorijsko nasleđe. Za kulturno pamćenje nije toliko bitno činjenično, već upamćeno znanje. Vjerujem da se najduže pamti i najbolje uči na konkretnim primjerima ljudi čiji je rezultat neizbrisiv trag u našoj istoriji i kulturi. Ne umanjujući značaj poznavanja faktografije (koja se inače brzo zaboravlja) ili ratne istorije, vjerujem da Crnoj Gori treba i drugačija predstava prošlosti. Duklja, Zeta, Crna Gora, jedna zemlja sa tri naziva, poseban je prostor na kojem su se u prošlosti preplitali uticaji Istoka i Zapada kreirajući jednu multikonfesionalnu oazu, spoj različitih iskustava i uticaja, koji su ostavili neizbrisiv trag u našoj kulturi i tradiciji.

Kako ste to predstavili, i o čemu film zapravo govori?

Filmom je predstavljen život Jelene Balšić, krajnje neuobičajen za vrijeme kojem je pripadala, u kojem je živjela. U srednjem vijeku brakovi su sklapani uglavnom iz političkih razloga, te je “gospodarica” mogla biti uvijek otjerana sa dvora. No, to nije bio slučaj sa Jelenom. Njen prvi brak sa zetskim gospodarom Đurađem II Stracimirovićem Balšićem, sklopljen iz političkih razloga, ubrzo prevazilazi početnu zamisao. Jelena, kćer srpskog kneza Lazara Hrebeljanovića, do kraja svojeg života ostala je jedina ljubav zetskog gospodara Đurađa II. Za razliku od drugih žena u srednjem vijeku, koje su se po smrti muževljevoj obično monašile, Jelena se ponovo udaje i to za velikog bosanskog vojvodu Sandalja Hranića Kosaču. Tako su Jelenu, jednu gospu za života voljela dva viteza. Tako je Jelena u filmu i prikazana...

Umjetničkom naracijom predstavljena je i ljubav između Sandalja i Jelene, odnosno njihov neobičan način života. Jelena je sa vojvodom puno putovala, bila gost mnogih svečanosti. Jedna je od rijetkih koja je gostovala i na saborima koji su, u ondašnjem vremenu, podrazumijevali samo okupljanje vitezova i srednjevjekovnih gospodara! Koliko je i Sandalj volio Jelenu govori podatak “da je vojvoda planirao jedan veliki poklad, ukoliko u braku sa Jelenom dobije bilo muško ili žensko dijete”.

Cilj filma nije idelizovati Jelenu Balšić, dati joj određene atribute koje nije imala, a koje nije ni tražila. Naprotiv, trebalo ju je prikazati kao ličnost sa svim vrlinama i manama. Uživjeti se u određeni period iz prošlosti, upoznati se sa onim društvenim vrijednostima za koje se živjelo, ratovalo i umiralo, osnovni je bio preduslov za moje pisanje teksta, izrade scenarija i režije… Za mene i jedini način odstupanja od patrijahalne predstave žene u srednjem vijeku, jačanja kritičkog mišljenja kod omladine i prikaza bogatog crnogorskog kulturnog nasljeđa koje su nam naši preci ostavili.

Vladarke ili supruge crnogorskih vladara kroz istoriju dugo vremena su bile u sjenci... Da li je ovaj film Vaš način da prikažete život i djelo Jelene Balšić i otkud ta želja/potreba, zbog čega, na šta ste stavili poseban naglasak?

Žene ovog prostora su u prošlosti imale važnu ulogu. Mnoge od njih su svojim djelima ostavile neizbrisiv trag u našoj istoriji, kulturi, tradiciji. Film je rezultat naučnog istraživanja druge po redu crnogorske dinastije - Balšić. Kada takvo istraživanje stavite u funkciju sedme umjetnosti, za razliku od knjige ili udžbenika tek tada možete posebnim umjetničkim izrazom da dočarate vrijeme, prikažete jednu neobičnu ženu ili se dijelom približite načinu razmišljanja srednjovjekovnih gospodara/ica.

Ko je Jelena koju ste željeli da prikažete i koliko je ona živa/prisutna danas u modernom crnogorskom društvu?

Jelena je žena koja je u Zetu došla iz potpuno drugačije sredine, fascinantna, neobična, osoba koja podjednako ima mane i kao vrline. Jelena u filmu na tren zadivljuje kao žena koja se ne povinuje nepisanim i krutim stavovima koji važe za srednjovjekovne gospodarice, a već joj se kasnije zamjera na krutim vjerskim stavovima. Puno je i onih koji kažu da ih film navodi da razmišljaju o vlastitim postupcima ili o svrsi vlastitog bivstvovanja danas. U tome je prednost filma kao modernog sredstva, jer ako umjetničkom naracijom ne proizvedete emociju ili izazovete različita razmišljanja nijeste puno ni postigli.

Život Jelene Balšić nije karakterističan životu drugih žena tog doba, da li je i to bila inspiracija pri pravljenju filma, ili pak nešto drugo? Čemu nas uči, kako njen život tako i film?

Film ima zaista više poruka, više značenja. Svako će iz Jeleninog života naučiti po nešto. Nekome je nauk da su Jelenina utemeljena znanja direktno odgovorna za formiranje njenih uvjerenja i stavova, neko je vidi kao fascinantnu, toplu ženu, drugi kao fatalnu. Velika većina je oduševljena da jedan dramski zaplet drži pažnju, dok se u pozadini prikazuju izuzetni kadrovi sa prirodnim i kulturnim ljepotama Crne Gore.

Da li je Vama bilo teško da se nađete u ulozi rediteljke, scenaristkinje i svega što uz film ide, šta Vas je guralo u tome?

Ono što je najteže svakoj osobi kada nešto radi, to je da opravda ogromno ukazano povjerenje. Kada vam ljudi vjeruju, tek tada vam bude teže, jer ne smijete dozvoliti da vam bilo koji detalj promake.

Da li biste sumirali 2019. i šta možemo naučiti iz nje, a šta unaprijediti u 2020. kao društvo, pojedinci, da li biste možda nešto poručili čitaocima?

Možda Vaš odgovor treba tražiti u reakciji ljudi, građana koji su sa oduševljenjem pozdravili ovakvu vrstu filma. Očigledno je da nam poruke u filmu prijaju kao pojedincima i društvu. One su emotivne ali razumne, ponosne ali časne i inspirativne, a krajnje životne.

Koji su Vaši planovi za dalje, hoće li možda biti još nekog filma ovog tipa?

Nadam se da ću i dalje istraživati, po mom mišljenju, najljepšu stranu istorije. To je kulturna istorija i istorija u kojoj je “junak” čovjek koji svojim djelima ostavlja neizbrisiv trag vlastitog bivstvovanja.

Prošlost Balkana nije sačinjena samo od konflikata i tenzija

Da li kroz kinematografski pristup istorija kao nauka biva pristupačnija društvu i svim generacijama?

Film nije isto što i nauka ili udžbenik istorije. To treba razlikovati. Ipak, film kao moderno, savremeno sredstvo ima ogroman značaj za kulturu, edukaciju, turističku promociju jednog društva. Ukoliko je interesantan i atraktivan on podstiče istraživanje i navodi na drugačija, kritička razmišljanja.

Koliko je bitno “modernizovati” ili “osavremeniti” istoriju i ukazati na njen stvarni značaj koji se često zanemaruje u poređenju sa onim što se nalazi u školskim udžbenicima, koji su često prvi stvarni dodir mladih sa istorijom, a akcenti znanja su tada ipak drugačiji?

Ako nijeste ljubitelj istorije udžbenik istorije će možda biti i jedina knjiga iz istorije koju ćete za života pročitati. Prošlost Balkana nije sačinjena samo od konflikata, ekstremnih tenzija ili destrukcija, nju podjednako krasi kultura običnog čovjeka i njegovog stvaralaštva, kao svjedočanstvo jednog vremena.

Istraživanje u funkciji sedme umjetnosti

Kao istoričarki, koliko Vam je medij filma omogućio da predstavite i informacije od naučnog značaja?

Istorijske tajne Skadarskog jezera (Jedna gospa, dva viteza) rezultat je zahtjevnog naučnog istraživanja, druge po redu crnogorske dinastije - Balšić. Kada jedno takvo istraživanje stavite u funkciji sedme umjetnosti, za razliku od knjige ili udžbenika tek tada možete posebnim umjetničkim izrazom da predstavite vrijeme ili način razmišljanja srednjevjekovnih gospodara/ca. S druge strane, vaša naracija će biti u marginama naučnog ukoliko je utemeljena onim društvenim vrijednostima za koje se u prošlosti živjelo, ratovalo i umiralo. Ova odabrana metodologija za mene je bila i jedini način odstupanja od patrijahalne predstave žene u srednjem vijeku, jačanja kritičkog mišljenja kod omladine i prikaza bogatog crnogorskog kulturnog nasljeđa kojeg su nam naši preci ostavili.

( Jelena Kontić )