Crna Gora – identitet, vjera, politika

Već nedjeljama u Crnoj Gori traje spor oko pitanja imovine Srpske pravoslavne crkve. U centru pažnje je staro pitanje crnogorskog identiteta. DW je razgovarao s predstavnicima dvije suprotstavljene strane.

Kamen spoticanja je odredba Zakona o slobodi vjeroispovijesti koji je krajem decembra izglasan u crnogorskoj skupštini i koji stupa na snagu danas (8.1), a po kojoj se državi vraćaju vjerski objekti i zemljište koje vjerske zajednice koriste na teritoriju Crne Gore za koje se utvrdi da su izgrađeni sredstvima države ili su bili u njenom vlasništvu do 1. decembra 1918. godine.

Prema tumačenju crnogorske istorije kojim se rukovodi i vlada u Podgorici, tada je došlo do vojne okupacije Crne Gore od strane Kraljevine Srbije i zemlja je nasilno anektirana. Nešto kasnije ukinuta je i autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva i svedena je na mitropoliju i eparhiju unutar Srpske pravoslavne crkve (SPC) čiji patrijarh ima sjedište u Beogradu.

Kako bi predstavili dva suprotstavljena tumačenja novog Zakona i njegove pozadine, DW je razgovarao s jedne strane sa Rankom Krivokapićem, počasnim predsjednikom Socijaldemokratske partije Crne Gore (SDP CG), nekadašnjim predsjednikom crnogorskog parlamenta i jednim od koautora crnogorskog Ustava, a s druge strane je sagovornik vladika Grigorije Durić, episkop diseldorfski i cijele Njemačke iz redova SPC.

Uvođenje pravne jasnoće

Krivokapić, koji je, mada se njegova stranka trenutno nalazi u opoziciji, glasao za zakon, naglašava da je njegov osnovni cilj „uvođenje pravne čistoće“. On kaže da SPC ima u posjedu crkve mimo pravne osnove. „Ona nije u Crnoj Gori registrovana kao pravno lice. Oni ne žele da se registruju i ne postoje u Crnoj Gori kao pravi subjekt. Kažu da su više od države i više od zakona. Sav je spor u tome da postanu pravni subjekt kao sve ostale vjerske zajednice u zemlji.“

Krivokapić naglašava da je po ustavu Crne Gore iz 1905. Crnogorska pravoslavna crkva bila autokefalna, ali je imovina koju je koristila bila u vlasništvu države. Ona je, kaže, nakon aneksije 1918. bila data crkvi, ali je nakon Drugog svjetskog rata vraćena državi. Potom su tokom 1990-ih, „kada je na vlasti bila velikosrpska vlast u Crnoj Gori“, neki objekti ponovo „bez ikakve pravne osnove“ upisani na SPC. Pritom je, međutim, i danas velika većina crkvenih objekata – Krivokapić govori o 70 do 80 odsto – u vlasništvu države. Među njima je, recimo, i Cetinjski manastir koji je u vlasništvu opštine.

To pak, naglašava Krivokapić, nije neki jedinstven slučaj u svijetu: „Sve crkve u Francuskoj su vlasništvo države, isto kao i sve crkve u Ruskoj Federaciji.“

Svjesno izazivanje krize

Sasvim je drugačiji pogled na smisao Zakona o slobodi vjeroispovijesti ima vladika Grigorije Durić. „Zakon traži da se dokaže imovina nad hramovima koji su izgrađeni u 13,14. i 15. veku. To su gradili zadužbinari, pretežno Nemanjići. Kasnije i drugi. I gradio je narod. Kako je sada moguće ići u neki katastar iz 13. veka i dokazati da neki manastir, recimo Morača, pripada crkvi“, pita se Durić.

On je, kaže, dat crkvi, koja je tada bila kanonska, i ta kanonska crkva živi do dana današnjeg neprekidno u tim manastirima. „Političke promjene kroz istoriju za Crkvu nemaju nekog značaja.“

Razlog za donošenje Zakona episkop diseldorfski i cijele Njemačke vidi na sasvim drugom nivou: „Radi se o pokušaju da (crnogorski predsjednik Milo) Đukanović napravi incident, jer ga samo to još može spasiti. Svi znaju da on vlada svim, država je njegova privatna država, on svu moć ima u svojim rukama.“ U priču da se tu radi o brizi za crnogorski identitet više mu niko ne vjeruje, ni Srbi u Crnoj Gori, ni Crnogorci, smatra Durić. To je samo izgovor.

„Ako bi mu uspjelo da pokaže da se tu radi o nekom velikosrpskom napadu na crnogorski identitet i crnogorsku državu, on bi mogao u svojim redovima da napravi homogenizaciju koju je izgubio iz ruku, jer ljudi vide da se bogati jedna vrlo mala grupa oko njega. Obični ljudi više nemaju strpljenja da se uspostavi pravna država“, tvrdi Durić.

Zbog toga se, dodaje, kriza oko religije namjerno izaziva, podgrijavaju se strasti. „To je jedino što je moglo da izazove sukobe između Srba i Crnogoraca u Crnoj Gori. Ja mislim da je namjera bila da se na tom tananom religijskom planu izazovu sukobi, da se izazovu emocije, da se ljudi posvađaju, potuku, a onda da on ispadne mirotvorac i jedino rješenje za tu zemlju“, uvjeren je Durić.

Pitanje identiteta

Ranko Krivokapić ne negira da u svemu postoji neki politički motiv: „Svaka vlast bira momenat koji joj odgovara za neki potez.“ Krivokapić otkriva da je „taj zakon bio spreman odmah nakon referenduma. Tada je donesen novi Ustav Crne Gore i sljedeće pitanje je bilo rešiti problem zaostatka aneksije iz 1918. Tada (Đukanovićeva) Demokratska partija socijalista (DPS) to nije htjela da uradi iz političkih razloga i naravno, i sada postoje politički razlozi zašto se to baš sada radi. Ali to ne mijenja suštinu.“

A suština se, prema Krivokapiću, sastoji u potvrđivanju i odbrani crnogorskog identiteta. „SPC negira postojanje Crnogoraca, a time i crnogorske države. To je problem. Oni tvrde da su to sve Srbi. To je dio velikosrpske politike. Rasprava o tom pitanju je rasprava o jednom od posljednjih poglavlja i poslednjih pitanja referenduma o nezavisnosti iz 2006. godine“, naglašava Krivokapić.

Uloga Beograda

Stoga je, smatra počasni predsjednik SDP CG, upravo Srbija ta koja čitavu problem politizuje: „Pravno je sve jasno i zato SPC i zvaničnici u Srbiji žele to da zamagle politikom. Oni znaju da na pravnom terenu nemaju argumente. Pokušavaju ono što su imali na korišćenje da pretvore u svojinu.“

Zato se, kaže Krivokapić, vodi politička akcija i stvara se strah kod ljudi da im neko uzima manastire. „Ne, manastiri ostaju gdje jesu, oni mogu da se koriste. Niko ne uvodi neku novu crkvu u te manastire, samo što će to biti do kraja čisto i zaštićeno kao kulturno dobro.“

Uticaj Beograda na zbivanja u Crnoj Gori vladika Grigorije odlučno odbacuje, barem kada je riječ o SPC: „Ja sam sto odsto siguran da tu nema nikakvog miješanja, osim podrške mitropoliji i eparhijama.“ Što se države tiče, o tome on ništa ne može da kaže: „O tome ništa ne znam.“

Novac i tajni planovi

Ali on nudi jednu drugu moguću interpretaciju čitavog poduhvata: „Mitropolija crnogorsko-primorska je vlasnik milion kvadrata na plaži Buljarici pored Budve. Tu može da se izgradi još jedan grad. Priča se da je to jedan od glavnih razloga za Zakon – da bi se poslije to prodalo nekim partnerima. Govori se o arapskim investitorima. Mnogi pričaju o tome. Taj zakon je naprosto otimačina.“

Za Krivokapića je ta vrsta argumentacije nerazumljiva: „Pa i sada SPC zajedno sa crnogorskim tajkunima gradi stanove u neposrednoj blizini crkvenih objekata, recimo u Podgorici. A u Budvi hoće da ruše kapelu da bi se gradio tržni centar .Toj istoj SPC dakle ne smeta da s istom tom vlašću, s njihovim tajkunima, pravi poslove. Kada je novac u pitanju, ta vlast je njihov biznis-partner, partner (vladajućeg) DPS-a i te nepromijenjene vlasti u Crnoj Gori. Tako je bilo u ratu, tako je i danas.“

Vladika Grigorije pak aktivnosti SPC vidi samo kao religijske ustanove: „Postoji jasan stav: da se pokaže kako se tu radi o živoj crkvi i pokazalo se da ona ima uz sebe najveći broj ljudi u Crnoj Gori. Tamo je sada na djelu nasilje kojem se možemo suprotstaviti samo mirom. Kako je rekao Franja Asiški, toj mizeriji moći možemo se suprotstaviti samo mirno i vjerom u život.“

Strah od eskalacije nasilja je, međutim, veoma prisutan i vladika Grigorije kaže: „Svi se molimo da do toga ne dođe“.

( Deutsche Welle )