Sveti gral i nepresušna riznica

Moda kao društveni fenomen prisutna je u raznim sferama života, ali najzanimljivija je njena naklonost ka umjetnosti, koja joj donosi najveću slavu.

Ni surovi svijet biznisa, ni ekonomske krize, ni zamršene društvene situacije nijesu uspjele da slome kreativni poriv najboljih dizajnera da istraju na umjetničkom konceptu u svom stvaralaštvu. Iako je riječ o industriji koja opstaje na konstantnim promjenama, ljubitelji stilskih igara znaju gdje se kriju prave vrijednosti. Ne da se modno pleme prevariti raznim novotarijama i silovito se opire udarima koji dolaze sa raznih strana. Njihov sveti gral i sigurno utočište oduvijek je bila umjetnost, nepresušna riznica i izvor sa kojeg crpe inspiraciju.

Često osporavana, proglašavana frivolnom, ograničavana zbog želje za profitom, moda nije bila vrednovana i nije imala slobodu poput likovne, književne, muzičke i filmske umjetnosti, ali je u svakoj ostavila neizbrisiv trag. O tome svjedoče kreacije modnih virtuoza koji su odavno započeli inovativan, impresivan i trajni dijalog umjetnosti i mode. Gotovo alhemijskom vještinom kreatori iznova i iznova udahnjuju život umjetničkim djelima koristeći najskupocjenije tkanine i sate ručnog rada. Rezultat je umjetnost u pokretu. Vidljiva, upotrebljiva, vrijedna. Mnoga od kreativnih putovanja na relaciji arts-meet-fashion rezultirala su kultnim kreacijama.

Na jedno takvo uputila se davne 1937. italijanska dizajnerka Elza Skjapareli, i u susretu sa genijalnim Salvadorom Dalijem kreirala haljinu pod nazivom “Organza Dinner Dress with Painted Lobster”. Možda bi ta haljina završila kao izblijedjeli arhivski dokument da je iste godine nije obukla kontroverzna Volis Simpson, žena koja je u to vrijeme uspjela da uzdrma britansku kraljevsku porodicu. Naime, u haljini od organdina sa provokativnim golim ramenima i motivom jastoga, nedvosmislene erotske simbolike, ona je za Vog pozirala pred objektivom Sesila Bitona i objavila vjenčanje s abdiciranim engleskim kraljem Edvardom. Bio je to hrabri modni šamar engleskom tradicionalnom društvu, a intrigantna i dekadentna Vojvotkinja od Vindzora je pokazala da se i naizgled frivolnom haljinom može mnogo toga poručiti. Legendarnoj ljubavi između Volis i Edvrada ništa nije moglo stati na put, a ni onoj koja se razvijala između umjetnosti i mode. Ovoj magičnoj sinergiji tokom svog stvaralaštva prepuštao se i Kristijan Dior, a njegove najuspješnije kreacije prepune su motiva sa Matisovih, Brakovih, Pikasovih, Renoarovih, Sezanovih i Gogenovih djela. I najveći francuski modni vizionar i virtuoz, Iv Sen Loran, često je jurio u strastveni zagrljaj umjetnosti stvarajući neke od svojih najljepših kolekcija. Tako su 60-tih godina prošlog vijeka nastale svilene haljine s apstraktnim geometrijskim figurama inspirisane Mondrijanom, čuvene balske haljine “A la Proust” s elementima Belle Epoque, pelerine sa motivima ptica prenesene sa platna Žorža Braka, kao i haljine s odaliskama iz Delakroaovog opusa. A da modni komadi inspirisani velikanima umjetnosti imaju ogromnu vrijednost svjedoči i aukcija održana prošlog novembra u čuvenom Kristiju. Spektakularni blejzer pod nazivom “Sunflower” iz Loranove kolekcije visoke mode iz 1988. godine insprisane Van Gogom, u koji je uloženo više od 600 sati ručnog rada dostigao je cijenu od vrtoglavih 382 hiljade eura i tako postao jedan od najskupljih odjevnih predmeta u istoriji mode.

Doprinos neraskidivoj vezi umjetnosti i mode dao je i italijanski dizajner Đani Versaće, koji je izazvao lavinu uzbuđenje kod modnih sladokusaca kada je 1991. predstavio kolekciju inspirisanu Endijem Vorholom. Portreti najvećeg umjetnika pop arta ‘preselili’ su se na svilene haljine i kombinezone u jarkim bojama i kao takvi postali dio muzejskih postavki širom svijeta. Vorhol je bio omiljeni umjetnik modne elite, a njegov potpis se pronalazi i u kreacijama Žan Šarl Kastelbežaka i Rafa Simonsa.

Početak novog milenijuma rezultirao je nizom promjena u modnom svijetu, a one su postale najevidentnije tokom protekle decenije. Period je obilježen brisanjem granica između umjetnosti i mode i uspješnim poslovnim saradnjama. Prvu takvu je pokrenuo francuski modni gigant, Luj Viton, zahvaljujući tadašnjem kreativnom direktoru Marku Džejkobu. Naime, njegovo prijateljstvo sa Japancem Takaši Murakamijem bila je dovoljna preporuka da pop art umjetnik učestvuje u izradi, sada već legendarne, kolekcije tašni sa multikoloritnim monogramom i donese kući Viton ogroman profit. Umjetnički pečat u toj luksuznoj modnoj kući ostavili su i Ričard Prins i Džef Kuns.

Na izazovni izlet u svijet mode uputio se 2013. godine i kontroverzni umjetnik Demijen Hirst, koji je radom dokazao svoju tvrdnju da je ‘umjetnost najmoćnija valuta’. Sjajne edicije od 20 torbi izrađenih od pleksiglasa, ukrašenih insektima za modnu kuću Prada, kao i 30 unikatnih marama s uzorkom lobanje za kuću Aleksander Mekvin imale su nevjerovatan medijski i tržišni uspijeh.

Poznato je da nakon velikih uspijeha neminovno dolazi do stagnacije, a to nije zaobišlo ni modne stvaraoce. Razne tehnološke novotarije, digitalno doba i pretjerani uticaj društvenih mreža, doveo je do manjka kreativnosti tokom posljednjih par sezona. Ipak, tračak svjetlosti pojavio se tokom prethodne godine, kada su predstavljene kolekcije za sezonu proljeće - ljeto 2020.

Širom svijeta modni dizajneri su se masovno ponovo okrenuli umjetničkom konceptu, kako u svojim kreacijama, tako i u izboru prostora i scenografije gdje su revije prikazivane. Nikolas Žesker za kuću Viton kreirao je kolekciju inspirisanu francuskim Art Nouveau, Mark Džejkob i Ralf Loren su uronili u svijet džeza, Virginia Viard je kreacijama za Šanel napravila omaž francuskom filmskom New Wave 50-tih i 60-tih, dok je Džeremi Skot za Moskino na spektakularan način prikazao svoje nadahnuće Pikasom.

Kreativne modne snage su jasno pokazale da je za njih u 21. vijeku pitanje ‘da li je moda umjetnost’ suvišno i da će remek djela velikana osim u muzejima, teatrima, filmskom platnu i privatnim galerijama uvijek svoj ‘život’ imati i na odjeći.

( Nataša Perunović )