Vajaću misli da bih imala tijelo

Izložba radova crnogorske akademske vajarke Ine Martinović biće otvorena sjutra, 14. januara u Beogradu, u Maloj sali paviljona “Cvijeta Zuzorić” u 19 časova. Postavka je objedinjena nazivom “Oblikovanje misli”, a umjetnica u sklopu nje prikazuje predmete koji oslikavaju lakoću, osnovu, jednostavnost i eleganciju ljudske misli, poteza, komunikacije, a svako od njenih djela napravljeno je od teških materijala, najčešće metala, kamena, drveta.

Kao umjetnica, ali i ljubitelj umjetnosti, Martinović ističe da je “najveće blaženstvo jednog stvaraoca mogućnost da se izvajaju sopstvene misli”, odnosno, cilj svakog umjetnika je dati svojim mislima oblik, strukturu, namjenu i karakter.

“Moje skice su zamijenile misli koje sam morala da izvajam kako bih ih sačuvala, dajući im motive i sredstva da ih zabilježim. Ne znam kako se vaja misao, ali znam koja su sredstva: vješta ruka i kvalitetno pero, koje će dati jedan, za mene, novi oblik tekstualnosti koji će vajati tijela iznutra a ne samo spolja”, kazala je ona o svom radu, a zatim dodala i da je tijelo i sve što ono sa sobom nosi posebna inspiracija, još u trenutku korespodencije tijela i misli koje naviru, koji se pretaču, oblikuju, vajaju...

“Nikad nijesam odustala od tijela. Sa tijelom komuniciram, sa tijelom se borim, tijelo mrzim i volim. Misao je nešto što nas odvaja od tijela i spaja sa drugim tijelom. Vajaću misli da bih imala tijelo”, zaključuje ona o svom stvaralaštvu. Martinović dodaje da ne praktikuje da govori o svom radu jer smatra da nije potrebno da sugeriše gledaocu šta u njenim djelima treba da pronađe, nije potrebno da se pravda i objašnjava zbog čega stvara, već želi da dozvoli posmatraču slobodu tumačenja, dešifrovanja, poistovjećivanja i pronalaženja sopstvene simbolike u njenim radovima.

Ipak, u razgovoru za “Vijesti” je otkrila da su djela kojima će se drugi put predstaviti samostalno, nastala kao rezultat pravog umjetničkog zanosa, eksplozije energije, inspiracije, okolnosti i svega što ju je podsticalo da stvara i da se stvaranju intezivno posveti. Ona je, u tom zanosu, pored svih svojih umjetničkih kreacija i od ateljea stvorila poseban svijet, život, mjesto u kojem sijevaju varnice, lomi se kamen, izliva metal, sve kako bi “oblikovala svoje misli”.

“Umjetnik danas ne istražuje, on ide da nađe... Rezultat se pojavio kao bljesak varnice koja je kasnije ostala prisutna do današnjeg dana. Hiljade varnica u borbi sa teškim metalima su mi kontinuiranim i strpljivim škriputavim zubima govorile da ne istražujem nego da idem da nađem... Na tom putu, mozaik od misli mora prikazati jednu novu formu teksta koji će biti ispisan mojim skulpturama utrobi mog tijela, što je, složićemo se, zadovoljstvo u materiji”, navodi ona...

U seriji kojom se Martinović predstavlja dominiraju pera, hartija, papirus, šaka iz koje izviru pisane riječi, no, u svemu tome centralno mjesto postavke predstavlja rad visine tri metra - pero u ruci, pero u šaci koja sa lakoćom peruške na vjetru kao da ispisuje tekst, riječi, najjače čovjekovo oružje, a upravo to, naizgled lagano pero napravljeno je od tvrdog metala i u šaci je koja je sastavljena od preko pet hiljada matica (za šarafe). Hartija koju Martinović prikazuje predstavlja papir koji spada u osnove civilizacije, a tu hartiju dobila je od drveta, teškog, starog, čvornovatog, oblikovala ga je u skladu sa tokom i ritmom svojih ideja, tanjila ga je i ispravljala uz posebnu pažnju da proces nastanka jednog od drugog ostane jasan, netaknut, čist. Tako su njene skulpture dobile sopstveni jezik, sopstveno pero, riječ i papir.

“Tekst" je predstavljen kroz proces pisanja i stvaranja značenja. Sa promjenom onog što sam u sebi nazvala ‘Radom’. U svim novim radnim nastupima ‘Tekst’ postaje otvorena struktura, koja ima sopstvenu jezičku silu i tekst postaje produktivan... Zadovoljstvo u tekstu i Varijacije u pismu, sastavljeni su jedan uz drugi, da se suoči savršena solidarnost u koncepciji i strukturi. Tako povezani ritam mora se čitati u nizu, bez prekidanja, što mi daje nadu da nikad neću stati. ‘Rad’ na jeziku ili pretvarajućem jeziku u performativu primorao je kontrast između autoritativnog čitanja i nove neodlučnosti, koja je prelila granice komunikacije. Ovakav potez tekstualnosti značio je da su prepreke između tekstova raspoređene kroz jezički sistem referenci, što znači da ne postoji tekst ili tekstualnost bez intertekstualnosti ili kretanja među tekstovima”, zapisala je mlada crnogorska vajarka o svom radu, a zaključak na postavku iznijela je stihom Sergeja Jesenjina: “Sve što živi ožiljak ima” ističući da je svaki njen rad nastao iz ožiljka ili predstavlja ožiljak za sebe.

Ina Martinović je diplomirala na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju, odsjek vajarstvo, nakon čega je upisala i specijalističke - postdiplomske studije. Učestvovala je na brojnim kolektivnim izložbama i likovnim kolonijama. Dobitnica je nagrade Cetinja za izuzetan uspjeh tokom studija, kao i za najboljeg studenta tokom 2014-2015. godine.

Od Ine Martinović se očekuju brojni kvalitetni projekti

O stvaralaštvu Ine Martinović istoričar umjetnosti prof. dr Aleksandar Čilikov je u katalogu koji prati njenu postavku zapisao da je ona svojim skulpturama zavrijedila pažnju publike i kritičke javnosti i dodao da koncept različitih umjetničkih ideja crnogorske vajarke odaje impresivnu sliku. “Doista impresionira promišljen koncept Ine Martinović posvećen jednoj univerzalnoj temi u čijem fokusu stoji najvažnija tekovina bilo kog civilizovanog društva - pisana riječ. Još od vremena civilizacija, poput mesopotamske i egipatske, tokom prohujalih milenijuma, slovni tekstualni iskazi su se stvarali na raznim podlogama - glina, kamen, metal, papirus, papir... Pomoću raznih vrsta pisaljki - šilo, dlijeto, kist, grafit... među kojima, sve do savremenog doba, ključni, asocijativni elemet čini zaoštreno ptičije pero. Ono je i osnovni i tematski prosede izložbe mlade Martinovićeve, u kome se ogleda dualitet intimnog i univerzalnog”, naveo je Čilikov i dodao:

“Izložba Ine Martinović nalik na neku vizuelnu odu pisanoj riječi, realizovana vještom obradom kamena, metala, drveta i poliestera, svjedoči o likovnom iskazu talentovanog umjetničkog personaliteta od koga crnogorska umjetnička kultura očekuje brojne kvalitetne projekte. U tom pogledu poželimo joj što više, kako sama autorka u jednom eseju navodi, ‘vajanja sopstvenih misli’”, zaključio je Čilikov.

( Jelena Kontić )