Pozorištu želim više istine, a ljudima više slušanja

Anđelija Rondović, mlada crnogorska glumica i asistentkinja na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju na predmetima Gluma i Pokret, spada među najaktivnije nezavisne pozorišne stvaraoce u Crnoj Gori. Ona je prethodnu godinu započela premijerom, a tako ju je i završila. U razgovoru za “Vijesti” ističe i da priprema novi komad koji bi trebalo da bude izveden u martu, a pored svih angažmana, priznaje, nekada joj treba i pauza.

“To što nezavisno radim i što pokušavam da radim sama sa sobom, nekada ne znam do kojeg momenta je dobro da to ide tim tokom - da ja zapošljavam samu sebe, jer nijesam sigurna koliko rastem sa tim projektima, ipak je najlakše raditi sam sa sobom, ali je ipak potreban i neko da me usmjeri. Tako mi je u jednom trenutku tokom prošle godine trebala pauza jer sam znala da će Andraš Urban raditi predstavu u Crnoj Gori i nijesam htjela da započinjem ništa novo. Tako se i desio Urban sa kojim sam radila dva mjeseca. Od početka sam bila ‘na nogama’ na tom projektu jer sam vjerovala da ćemo raditi našu stvar, a tako je i bilo - Andraš je koristio ispovijesti nas glumica, zadatke koje nam je davao i u svemu tome sam se osjećala kao dio autorskog tima. Na neki način to je potvrda je veoma važno ono što glumac kaže, makar Urbanu”, počinje Rondović razgovor za “Vijesti”.

Protekla godina za nju je bila veoma radna, a pored Urbanovog “Don Kihota” publici se predstavila angažmanom u komadima “Žena koja je skuvala svog muža” za koji režiju potpisuje glumački kolektiv koji uz Rondović čine i Marija Đurić i Đorđije Tatić, a u produkciji Korifej teatra, zatim “Gospođa Bovari” u režiji Zorana Rakočevića produkcije NVO Atak, tu je i predstava za djecu i mlade “Svako ima nešto svoje” po tekstu Mila Masončića u koprodukciji ateljea “Arlekin” i “A production”, a na sve to je još ponosnija jer stiče iskustvo kako za glumačku karijeru, tako i za svoj pedagoški poziv...

“Dodala bih i da sam u Nikšićkom pozorištu radila u predstavi ‘Kraljević i prosjak’ gdje sam mijenjala oko 7 likova koje igram. Sve to ističem da bih mogla da govorim i iz ličnog iskustva pružim primjer studentima kojima predajem na Fakultetu dramskih umjetnosti. Želim da im pokažem da se isplati prijavljivanje na razne festivale, ulaganje novca za kostim, scenografiju, igranje u inostranstvu, a da bih dokazala da niko ne treba da čeka na angažman već da treba da radi i da se trudi, pa i samostalno. Nije lako. Nije lako posebno iz razloga što pozorišne kuće nemaju plan po kojim bi mogli da uključe nas nezavisne teatarske djelatnike... Posljednji kasting u Gradskom pozorištu je bio za predstavu “Pukovnik ptica”, lijepo je što su nas pozvali, ali s druge strane svakako da će prioritet imati glumice Gradskog pozorišta (pritom je samo jedna uloga iz tog komada namijenjena ženama). Da imaju prednost je normalno, ali nas koji nemamo teatarsku kuću sa druge strane to stavlja u nezavidan položaj. U pozorištu će uvijek biti izabrani ljudi iz njihovog ansambla, kako ne bi bilo dodatnog troška prilikom angažovanja nas koji nijesmo na njihovom platnom spisku, a to jeste loše. U svemu tome, ja ipak radim na FDU, ja dobijam mjesečnu platu, no, i pored toga moja karijera nije svijetla, jer ne znam koliko prostora imam za sve ono što bih željela...”, kaže Rondović.

Ona dodaje da se trudi da, bez obzira na to što predaje na cetinjskoj akademiji, bude aktivna, želi da igra, želi da glumi i stiče iskustvo, želi glumačku karijeru.

“Nijesam se predala i odustala od glume! Ja sam prije svega glumica, pa tek onda pedagog i ja osjećam odgovornost prema mladim ljudima kojima predajem, jer mislim da, prvo, ja moram imati iskustvo da bih bilo koga mogla da uputim ili naučim nečemu. Mi glumci se bavimo apstraktnom umjetnošću, a što više ja budem radila na sebi to će moji studenti moći više da nauče...”, objašnjava ona, a zatim se osvrnula i na problem kulturne politike kada je u pitanju nezavisna produkcija,

“Ništa nije umreženo. Ja napravim predstavu koju na kraju ne mogu da prodam, ne mogu da je ponudim kulturnim centrima jer vlada opšta nezainteresovanost za sadržaj i to je poražavajuće. Na primjer, veliki je broj kolega koje nijesu odgledale predstavu ‘Madam Bovari’ koju sam radila isto tako u nezavisnoj produkciji, a to nije jedini slučaj, tu su i ‘Krivica’, ‘Žena koja je skuvala svog muža’, ‘Nastasja Filipovna’... Pa, ako ne dođu kolege da me podrže kako ja da očekujem publiku? U Budvi smo igrali za tri čovjeka, za jednu malu porodicu... I, naglasila bih, mi se uopšte ne bavimo nekim ‘treš’, površnim temama, već radimo velike, životne priče, okolnosti... Problem je taj što ljudi nijesu zainteresovani, problem je što se mnogo žalimo da se nikad ništa ne dešava, a onda kad se nešto desi nema nas...”, smatra Rondović.

Ona dodaje i da je koncept festivala, pa i nagrada za nezavisnu produkciji prilično lošeg koncepta.

“Kada dovedete u kontekst nezavisnu produkciju u Crnoj Gori i Bijenale crnogorskog pozorišta postavlja se pitanje zašto i mi nijesmo u selekciji kao i svi drugi? Zašto i mi mladi ljudi koji radimo nezavisno ne možemo biti u mogućnosti da dobijamo nagrade? Zašto da ne? Osim što radim dobre, kvalitetne i pametne stvari, gdje je moja mogućnost da dobijem satisfakciju za to? Ja volim nagrade, to je normalno i normalno je da ih želim”, ističe glumica koja je “vlasnica” nagrade FDU Cetinje za najboljeg studenta glume za 2013. godinu; nagrade za scenski pokret u predstavi “Avionspotting” na festivalu “Beskraj 10 kvadrata” u Prokuplju 2015. godine; kao i nagrade “Zlatna maska” za najbolju žensku ulogu u predstavi “Ljubaf” na festivalu “Trema” u Rumi 2016. godine, ali i nagrade za interpretaciju melodrame na međunarodnom takmičenju “Zdenek Fibih” u Pragu, 2018. godine...

Sljedeća predstava na kojoj radi predstaviće crnogorskoj publici, kod nas slabo zastupljenu, melodramu - glumica i klavir.

“Odabrala sam projekat za mart kojim bih se vratila na žanr koji u Crnoj Gori nije dostupan. U pitanju je predstava o Almi Maler, ženi Gustava Malera i čuvenoj ženi iz Klimtovog ’Poljupca’, a u predstavi zamišljam samo klavir i sebe”, otkriva Rondović, a zatim priča i zbog čega se odlučila za taj i takav projekat.

“Voljela bih da se isprobam u performativnom stilu, a ono što me intrigira kod ovoga jeste i postavljanje pitanja Alme Maler, na samom početku. Pitanje je: ‘Ko sam ja?’. I ona, Alma Maler je sama bila umjetnica. Jako mi je zanimljiv njen i stav njenog muža prema njoj - njegov stav je bio takav da ona nikako ne može i ne treba da se bavi umjetnošću ako misli da bude njegova žena, već se mora(la) odreći komponovanja zbog njega, svog supruga, kako bi on mogao postati veći kompozitor od Betovena. Da li je to ljubav? Može li se bilo kome zabraniti umjetnost i stvaranje? Ja se sa tim nikako ne slažem i vjerovatno iz mene izbija ta neka feministička crta, pretpostavljam da je mora biti...”, kaže glumica.

Za kraj razgovora ona je istakla čemu se nada u sljedećoj godini:

“Pozorištu želim više istine, a ljudima više slušanja”.

Možda se ne može djelovati na 150 ljudi, ali na jednog čovjeka sigurno može

“Meni je važno da promijenim makar jednu osobu pri svakom igranju i borim se za to”, kaže Rondović ističući da to posmatra i kao svojevrsnu teatarsku misiju, a samim tim i lični izazov, veći od različitih uloga...

“Nijesam ona glumica koja uživa samo u tome da mijenja karaktere, da se transformiše, već želim da trošim svoja sredstva i svoje sposobnosti kako bi neko prepoznao istinu u onome što nudim, bez obzira na žanr, od melodrame do političkog teatra... Tragam za nekim skrivenim, dubokim, ljudskim trenucima, temama sa kojima se svi suočavamo ili ih zapravo potpuno ignorišemo...”, navodi Rondović.

Na pitanje da li pozorište tako može doprinijeti promjenama, od pojedinca do društva, smatra da se to ne može očekivati...

“U godini za nama studenti treće godine glume sa FDU su radili predstavu ‘Kapital’ i bili su prilično zagrijani za to, mladi su, buntovnici su, i treba da budu. Jedna od njih, Jelena Šestović, rekla mi je nakon premijere da je mislila da će posle ‘Kapitala’ nešto da se desi, ali nije... Možda se ne može djelovati na 150 ljudi, ali na jednog čovjeka sigurno može i tome treba stremiti. Jedna žena mi je rekla da se nakon gledanja ‘Krivice’ razvela, jer, kazala mi je, da je vidjela sebe, svoje greške, suočila se sa njima i nije htjela da nastavi tim putem. Razne se stvari dešavaju (u) čovjeku dok gleda sebe preko puta... Na većem nivou ništa se ne može promijeniti, nećemo mi uticati na društvo, nažalost...”, iskreno zaključuje Rondović.

Zamislite da naš narod sebi izgradi pozorište

“U Pragu ima više od 100 aktivnih pozorišta. Možete zamisliti koliko ljudi tamo vole pozorište i koliko oni vjeruju u pozorište. Postoji priča da, kad se gradio Narodni teatar, zgrada se zapalila prije nego što je pozorište bilo otvoreno. Vatrogasac je porazno skinuo kapu i tresnuo ga o pod, a ljudi su tada počeli da stavljaju novac u taj njegov kaput kako bi prikupili sredstva da saniraju tu štetu... Napisali su ‘Narod sebi’. Zamislite tu kulturu, još u 19. vijeku. A kod nas Gradsko pozorište nema svoju ustanovu već 30 godina! Kod nas neće narod sebi napraviti pozorište. Naš narod neće reći da mu treba scena za mlade. Nemamo takve namjere i planove...”, prisjetila se Rondović primjera koji predstavlja simbol češkog narodnog preporoda iz 1868. godine kada je novac za izgradnju Narodnog pozorišta u Pragu sakupljen dobrovoljnim prilogom društva.

Ovim primjerom je, može se zaključiti, Rondović opisala kakav je položaj pozorišta u Crnoj Gori.

( Jelena Kontić )