Lijepo za oko, ali i za stomak
Suvo ovčje, kozje i svinjsko meso, sir i skorup, koje pripreme Božo Matijašević i članovi njegove porodice, mame sva čula
Kupci širom Crne Gore kažu da teško mogu odoljeti proizvodima Nikšićanina Boža Matijaševića. Nije ni čudo kada suvo ovčje, kozje i svinjsko meso, sir i skorup, koje pripreme Božo i članovi njegove porodice, mame sva čula. A još kada “okite” jelku, kako nazivaju okačene suhomesnate proizvode, onda je ugođaj potpun.
“Lijepo za oko, ali i za stomak”, kako reče jedan od Božovih kupaca.
„Sve je ovo čista ekološka hrana. I zdrava“, sa osmijehom kaže Matijašević.
Bio je autoprevoznik i kada je, kako kaže, svaka kuća kupila kamion vidio je da od toga nema više hljeba, pa se okrenuo porodičnoj tradiciji - stočarstvu. Bilo je to prije petnaestak godina, ali i danas Matijašević zna da je tada donio pravu odluku. Iako posao kojim se bavi zahtijeva dosta rada, uspjeh je, kada imate kvalitet, zagarantovan.
„Starinom sam iz Oraha, a živimo u nikšićkom naselju Kličevo, dok izdižem na planinu Studena. Ovim poslom se bavimo svi u porodici - žena, kćerka, trojica sinova. Svi pomažu i za svakog ima posla. Dosta se radi, nije lako, ali do zarade se lako ne dolazi“, kaže ovaj vrijedni domaćin.
Ove godine je imao 60 ovaca i šest svinja, tu su i koze, a drži i osam krava.
„Imam sušaru i sve što osušim uspijem da prodam. Tu je pršuta, pečenica, kastradina, kobasica, slanina, zatop...Tu je i sir, skorup. Prodajem kvalitet, a kvalitet se može prodati. Cjelokupna proizvodnja je sertifikovana. Obilazim crnogorske pijace i moram priznati da najbolje prođem na Cetinju”, iskren je Matijašević.
Svjestan je, kaže, da narod nema dovoljno novca da kupuje kvalitetnu hranu, ali smatra da je bolje kupiti „pola kila hrane da valja nego kilo da ne valja“.
„Počeo je narod da se vraća domaćoj hrani, selu. I dobro je da je tako. Mene nikada nećete vidjeti da po marketima kupujem hranu”.
Na katunu, u selu Rađeva, ima desetak rala zemlje, a u zakup uzima još tri puta toliko. Nada se da mlađi Matijaševići neće odustati od porodične tradicije i da će “jelka” od suhomesnatih proizvoda i dalje krasiti njihov dom.
( Svetlana Mandić )