Prije 30 godina – juriš na centralu Štazija

Prije 30 godina, 15. januara 1990, u Berlinu je palo najvažnije uporište DDR-režima. Da bi se to dogodilo, neki hrabri ljudi su se još prije toga angažovali. Da nije bilo građanskih aktivista – to bi bilo nezamislivo.

„Štit i mač partije“ – tako su pripadnici Ministarstva za državnu bezbjednost Njemačke Demokratske Republike (DDR) doživljavali svoju službu uspostavljenu 1950. godine. U praksi je to značilo: špijuniranje, tlačenje, sijanje sumnje. A glavna ciljna grupa je bilo – sopstveno stanovništvo.

Štazi, kako je stanovništvo zvalo to ministarstvo (Staatssicherheitsdienst – Služba državne bezbjednosti), bio je najvažniji sistem ranog upozoravanja i aparat za ugnjetavanje Partije socijalističkog jedinstva Njemačke (SED).

„Ponesite sa sobom malter i cigle!“

Pad Berlinskog zida 9. novembra 1989. godine Štazi ipak nije mogao da spriječi. A time ni sopstvenu propast. Devet dana nakon iznenađujućeg otvaranja granice, tajna policija DDR-a preimenovana je u Službu za nacionalnu bezbjednost (AfNS). Novo ime, stari sastav – tako je na to tada gledala velika većina od 17 miliona istočnih Njemaca.

Štazi je bio glavna tema na skupu pod nazivom Centralni okrugli sto koji je održan u Berlinu prije 30 godina, 15. januara 1990. Na skupu – predstavnici starog režima iz vlade premijera Hansa Modrova i građanski aktivisti. Raspravlja se o budućnosti oronulog DDR-a. Tog dana građanska inicijativa „Novi forum“ poziva na proteste ispred centrale Štazija. „Donesite malter i cigle“, piše na jednom letku. Ideja je da se tajna služba simbolično zazida. Bio je to juriš na centralu „maštom i bez nasilja“.

„Država još nije podnela ostavku“

Na taj poziv odazvale su se hiljade ljudi, među njima i Arno Polcin iz Istočnog Berlina. Imao je tada 27 godina i jednu stvar, kaže, nikad neće moći da zaboravi: „Činjenicu da ste mogli nekažnjeno da uđete u taj kompleks.“

Nema otpora, nema kontrole. Naprotiv. Kada je Polcin ušao u centralu Štazija, koja je decenijama bila hermetički ograđena, na najvišem spratu jedne od zgrada ugledao je uniformisanog policajca. „Bilo je očigledno da on nije bio tu da uplaši ljude ili da ih istjera“, priča Polzin za DW. Policajac je sa „interesovanjem i radoznalošću“ pratio šta se to dolje dešava. To je za Polcina bila simbolična slika.

Jurišom na centralu Štazija palo je i posljednje uporište tajne službe DDR-a. A sve je počelo oko 300 kilometara jugozapadno od Berlina. Još 4. decembra 1989. u Erfurtu je umjetnica Gabrijele Štecer s jednom grupom žena organizovala okupaciju lokalne zgrade Štazija. Granice između Istoka i Zapada su u tom trenutku doduše bile otvorene, ali one ipak nisu bile sigurne da je baš sve okončano. „Država tada još nije podnijela ostavku“, kaže Gabrijele Štecer za DW. Pripadnici policije, vojske i Štazija bili su još uvijek naoružani. „Iznad DDR-a je još uvijek bila nadvijena tama.“

Uprkos tome, žene su skupile hrabrost i zatražile da uđu u zgradu lokalnog Štazija. I vrata su se zaista otvorila. Začuđenim službenicima objasnile su šta žele: „Vi ste sastavljali naše dosijee, a to je naše vlasništvo. To sada želimo da spasimo. Želimo da vidimo da li ćete to da uništite.“

Prethodno informisale gradonačelnika

„Nismo se plašile“, kaže Gabrijele Štecer. Akcija je bila planirana – one su prethodno informisale gradonačelnika o tome šta namjeravaju da urade. A državnom tužiocu su uputile zahtjev da zapečati prostorije Štazija kako bi se spasili dosijei. „Znale smo da je i to veliko blago, naše blago.“ Njihovi životi su zapisani u tim dokumentima – to je bio argument od kojeg su polazile. A tim dosijeima je Štazi nastojao da vlada nad njima, priča Gabrijele Štecer.

Ta mlada žena je još prije toga bila državni neprijatelj: protestovala je 1976. zajedno s drugim građanskim aktivistima protiv oduzimanja državljanstva muzičaru Volfu Birmanu. Za to je osuđena da godinu dana provede u ženskom zatvoru Hoenek.

Uprkos kazni, odbila je da se odseli na zapad Njemačke i za svoju egzistenciju u DDR-u borila se kao slobodna umjetnica. Štazi ju je i dalje nadzirao.

Način na koji su ona i njeni istomišljenici u vrijeme nakon pada Berlinskog zida srušili tajnu službu, Gabrijele Štecer i danas smatra „genijalnim i grandioznim“. U čitavom tadašnjem DDR-u proširila se vijest iz Erfurta koja se činila nevjerovatnom – da su građani uspjeli da uđu u Štazijeve zgrade i da niko na njih nije pucao.

Ali u Berlinu je taj proces trajao duže. Markus Mekel, koji je 1990. nakratko bio ministar spoljnih poslova DDR-a nakon prvih slobodnih izbora, za to ima objašnjenje koje zvuči uvjerljivo: DDR je bio centralizovana država i centar moći bio je u Berlinu, pa tako i centar represivnog aparata. A Štazi je mogao da se ukloni samo tako što bi vlada oslabila, navodi Mekel. Taj trenutak nastupio je 15. januara 1990. godine.

Kapitulacija Hansa Modrova

Tri dana nakon juriša na Štazijevu centralu, zadnji komunistički šef vlade DDR-a Hans Modrov popušta i naređuje da se tajna služba rasformira. „Velika zasluga“ DDR-ove narodne skupštine, odnosno parlamenta bila je u tome što su Štazijevi dosijei nakon toga otvoreni, ocjenjuje Mekel za DW. To je odlučeno uprkos protivljenju iz Zapadne Njemačke, navodi on.

Zapadnonemački kancelar Helmut Kol želio je u stvari da ta dosijea zadrži pod ključem. Kako bi se to spriječilo, Arno Polcin i istomišljenici su u septembru 1990. drugi put krenuli u juriš na Štazijev kompleks u Berlinu – uspješno. Najvažniji cilj građanskih aktivista je postignut: „Moj dosije pripada meni“. U tom trenutku Arno Polcin je strahovao da bi zapadnonemačke tajne službe mogle da dobiju uvid u dosijea „prije nego što DDR-ovi građanski aktivisti uopšte budu imali šanse da saznaju šta se tu događalo“.

Bez angažmana građanskih aktivista, raspuštanje Štazija i otvaranje dosijea gotovo da bi bilo nezamislivo. Štazijevi dosijei će, kako je odlučeno 2019, srednjoročno svoje mjesto da zauzmu u Saveznom njemačkom arhivu. Zadnji DDR-ov ministar spoljnih poslova Markus Mekel smatra da je to dobro rješenje i ističe da taj slučaj i dalje može da bude uzor i za druge zemlje bivšeg Istočnog bloka. Juriš na centralu Štazija 15. januara 1990. za njega ima posebno, istorijsko značenje: „To je bilo veliko djelo. Ono je važno i mora biti zapisano i zapamćeno.“

( Deutsche Welle )