Zemlja iluzija

Iluzije su pogrešni doživljaji događaja koji su se stvarno desili. Halucinacije su subjektivni doživljaji najčešće psihički oboljelih osoba, koji nemaju nikakve veze sa stvarnošću. Iluzije mogu biti pogrešan doživljaj nekih prirodnih pojava ili fenomena, ili dio predstave majstora za pravljenje iluzija, tzv. iluzionista ili mađioničara.

Veliki mađioničari znali su, svojom vještinom, držati ljude u zabludi da je, recimo, nestao Kip slobode, da tijela levitiraju, da nestaju cijele grupe ljudi, da se kovčeg u kome naizgled leži jedna osoba prereže na dva dijela, a onda ipak u komadu dobijemo jedno tijelo „nazad”. I uvijek je bilo pitanje - Kako? Za obmanu su, osim glavnog majstora i njegove vještine, potrebni dobri i vješti asistenti, alati i scena, te neminovno i iskustvo. Poznati mađioničari počeli su svoje vještine razvijati u dječačkom dobu, kao dio igre. Naš slučaj pomalo liči na najveće obmane. Magični teatar u kojem je cijela jedna nacija u gledalištu, a vrhovni mađioničar, koji je svoju vještinu počeo razvijati od mladalačkih dana, decenijama narod drži u zabludi da bi bez njega bili obezglavljeni. Gledalište, naizgled kompaktno, vještinom iluzioniste svako malo „doživljava“ da se po sredini otvara rascjep koji nas dijeli na zelene i bijele, crvene i crne, Crnogorce i Srbe. I uvijek jedna polovina ima doživljaj da druga predstavlja neprijatelja države. Nakon predstave „zjap“ se vremenom smanji, kohezioni faktori počnu da se umnožavaju, a onda veliki mag prospe magiju i opet nas razdvoji. Tada u nama, kojima je neko uzeo gen za toleranciju i prevazilaženje (malih) razlika, proradi inadžijski gen, koji nam je i kroz istoriju donosio podjele na ove i one. I onda nema većih neprijatelja od onih drugih, koji su nam vrlo često braća (ili braća od stričeva), komšije, kumovi. Oruđa ovog maga nijesu bijeli golubovi, već grbovi, zastave, šahovska polja ili GRU, CIA i ostali spoljni asistenti. Nijesu ni zečevi sa dna šešira, već uniforme i na dno jezera bačeno oružje. Kad kohezione sile između ove dvije strane počnu da jačaju, to i aduti glavnog majstora postaju sve jači. Ali, kako je karata sve manje, ne ostaje mu ništa drugo do da izvuče najjaču (blef) kartu - famozni Zakon o slobodi vjeroispovijesti. Onda opet počne sabiranje naroda, dijeljenje na vjerne i nevjerne, a iza kulisa prolaze neki drugi zakoni. Da li će u jednoj od svojih narednih predstava iluzionista „odraditi“ nestajanje ili povući kartu i izvući svog kralja ili maga iz tarot špila? Možda sve vrijeme u stvari i igra uz dobru asistenciju moćnog pomagača, nekog svog čarobnjaka Merlina, u čiju se snagu uzda? Dan otkrivanja tajni iluzije je blizu. Na kraju, sve obmane izgledaju proste, ali se ova naša „publika“ ipak predugo drži na ivici između realnosti i iluzija. Možda je, pak, sve ovo halucinacija jednog šizofrenog društva. A šta onda? Onda nam, ni uz pomoć iluzija, lijeka nema.

( Neven Leković )