Marina Bulatović Barny: Ne umijem da pišem o onome što nijesam vidjela i doživjela

Nakon što je napustila karijeru u oblasti marketinga, pa i u odnosima s javnošću, a zatim i Srbiju, Marina Bulatović Barny odlučila se da svoju sudbinu prepusti srcu i, vjerujući da slučajnosti ne postoje, otputovala je u potragu za svojim “zadatkom” - u Saudijsku Arabiju. Tako je, nakon nekog vremena, i nastao roman “Nina od Arabije” čije se treće izdanje uveliko prodaje u Srbiji, a crnogorskoj publici je dostupan i u izdanju Nove knjige.

Roman je nastao kao kombinacija putopisnih i dnevničkih zapisa i predstavlja zanimljivu i iskrenu priču sa kojom se mnogi čitaoci mogu poistovijetiti. U razgovoru za “Vijesti” autorka ističe da je pisala krajnje iskreno i bez razmišljanja o kritici...

“...Zato moja junakinja Nina u 16. poglavlju tvrdi da je Kosovo Srbija i da je to srpska teritorija od davnina; dok sam 14. poglavlje koje se zove ‘Doktorka Mila’ posvetila Dr Slađani Velkov koju su mediji u Srbiji skoro pa ‘razapeli’. U Saudijskoj Arabiji sam, zahvaljujući njoj, prije mnogo godina, postala vegetarijanac. Ona mi je bila inspiracija. Opisala sam odnos Alberta Ajnštajna i Mileve Marić i predložila da se on u nekom sljedećem životu rodi u Kambodži gdje će naporno raditi kao berač kokosa ili Tasmaniji gdje će po čitav dan šišati ovce”, priča ona.

Spisateljica u razgovoru za “Vijesti” otkriva da priprema i sljedeći roman, a ističe da, kada je “Nina od Arabije” u pitanju, posebno je ponosna na to što je svoj prvijenac predstavila i u video formi “kreiranoj isključivo za potrebe društvenih mreža i interneta”. Tako se na Jutjubu može naći osam odlomaka iz njenog romana koje čitaju popularni umjetnici: nedavno preminula Neda Arnerić, zatim Ljiljana Blagojević, Iva Štrljić i Nenad Nenadović.

“U želji da literarna scena Srbije dobije novu dinamiku osmislila sam da svoj roman predstavim viralno, u video formi kreiranoj isključivo za potrebe društvenih mreža i interneta. Na ovaj način ‘Nina od Arabije’ je postao prvi roman na Balkanu koji se čitaocima predstavlja viralnim putem, kroz ‘oživljene’ i svima dostupne odlomke koje čitaju poznati glumci”, kaže ona “Vijestima” i nastavlja razgovor o svojoj knjizi, utiscima sa brojnih putovanja, inspiraciji...

U izdanju “Nove knjige” u Crnoj Gori je nedavno objavljen Vaš prvijenac “Nina od Arabije”. Šta će u njemu naći čitalačka publika koja još nije došla do svog primjerka knjige, šta nam donosi “Nina od Arabije” i kako je uopšte nastao taj roman?

Kako sam se u toj nepoznatoj zemlji obrela po naumu Božjem, smatrajući da se ništa u životu ne dešava slučajno, dugo sam razmišljala: Koji je moj zadatak? Zašto od svih zemalja na svijetu treba da živim baš tu?

U želji da razbijem poneku predrasudu (o njima i nama) sjela sam jednog dana za računar u Jubailu (gradu u Istočnoj provinciji Saudijske Arabije) i otkucala naslov “Nina od Arabije”. Nisam imala preciznu ideju o čemu ću pisati, ali sam željela da napokon posle Lorensa, još jedan stranac, opiše taj tajanstveni Orijent. Kako sam bila jedan od pionira PR profesije u Srbiji, a godinama unazad pišem i za magazine i portale u Kanadi i Srbiji - pisanje se nametnulo kao prirodan izbor.

Glavna junakinja mog romana, baš kao i ja, kada su već svi digli ruke od nje, pronalazi ljubav i stupa u (drugi) brak posle četrdesete. Ona odlučuje da vođena srcem spakuje kofere, ostavi siguran posao i karijeru u Beogradu i otputuje na drugi kraj svijeta gdje započinje priča o susretu dva naroda i dvije kulture - srpske i arapske.

Naišla sam na nekoliko podataka o knjizi koji junakinju Ninu čine sličnom Vama... Da li ste po nekom uzoru na sebe ili kroz sebe i svoj život gradili i stvarali nju? Koliko biografskih elemenata ima u knjizi, pored toga što je roman nastajao dok ste i sami živjeli u Saudijskoj Arabiji?

Još kao mala od strine Cane Lazarević koja je bila učiteljica u Kosjeriću, dobila sam nadimak Nina, pa se zato glavna junakinja zove baš tako. Roman je inspirisan istinitim događajima - mada to zvuči kao otrcana fraza. Jedino je posljednje (21. poglavlje) u romanu čista fikcija - ali ja stpljivo čekam da se i ono realizuje u životu. Ko u čuda veruje - čuda mu se dešavaju. Čekam da se moj roman objavi i na engleskom jeziku.

U nekim opisima se navodi da je ovo roman o ljubavi, vjeri i nadi... Iako se čini da se o ovim stvarima/pojmovima često piše, rekla bih da je istinsko pisanje i posvećenost tim temama nekada zapostavljena u onom smislu pisanja za sebe, bez misli na kritike... Kako ste Vi pristupili tome?

Ni u jednom trenu dok sam pisala (a to je trajalo skoro 3 godine) na kritiku nisam mislila - zato moja junakinja Nina u 16. poglavlju tvrdi da je Kosovo Srbija i da je to srpska teritorija od davnina; dok sam 14. poglavlje koje se zove “Doktorka Mila” posvetila Dr Slađani Velkov koju su mediji u Srbiji skoro pa “razapeli”. U Saudijskoj Arabiji sam, zahvaljujući njoj, prije mnogo godina, postala vegetarijanac. Opisala sam odnos Alberta Ajnštajna i Mileve Marić i predložila da se on u nekom sljedećem životu rodi u Kambodži gdje će naporno raditi kao berač kokosa ili Tasmaniji gdje će po čitav dan šišati ovce. Da se nepravda koju je uradio Milevi malo barem ispravi. Dok sam pisala roman najvjerniji konsultant mi je bilo moje srce, “odlazila” sam u one dubine gdje obično nikada ne zavirujemo, plašeći se onoga što stoji skriveno od nas samih. I moj suprug Budislav.

Roman je pisan kao kombinacija svojevrsnih putopisnih i dnevničkih zapisa, na sajtu “Antistres vodič” piše i da je ovo “knjiga koju dok čitate, imate utisak da slušate dragu prijateljicu kako priča o svom životu”. Koliko je važna i da li je teško postići tu iskrenost i bliskost između štiva, knjige, romana, junakinje i čitaoca? Primijetila bih da je živopisnost još jedna od odlika Vašeg romana.

Kao čitalac uvijek prepoznam ono što je pisano iz srca - zato sam i pisala potpuno iskreno u nadi da će čitaoci koji pripadaju mom „energetskom plemenu“ i senzibilitetu to i prepoznati. IK Nova knjiga pored Crne Gore moj roman distribuira i u Bosni i Hercegovini, a njima će nadam se, zbog bliskih veza sa Saudijskom Arabijom, moj roman biti posebno zanimljiv.

Opisali ste Ninu kao osobu koja svojom energijom motiviše, ona ne pada, ne posustaje od svojih snova, privikava se na okolnosti, ali samo na one koje joj prijaju... Da li ste željeli sa Ninom zaista da probudite neku motivaciju i inspiraciju kod čitalaca, možda više kod žena, ili se njena ličnost sama nametala kako ste pisali?

Nina se privikavala na događaje i okolnosti koje joj nisu baš uvijek prijale. Padala je, ali i brzo ustajala. Mirila se kako je znala i umjela sa činjenicom da nikada neće postati majka, borila se sa viškom kilograma koje je “zaradila” za vrijeme NATO bombardovanja SR Jugoslavije, a prva supruga njenog muža postaje njena dobra drugarica. Ukoliko Nina bude nekom inspiracija biću srećna jer ću znati da nisam uludo pisala ovu knjigu.

U današnjem društvu, brzini, često i sebičluku, velikoj potrazi za moći i novcem (a obično ide jedno uz drugo) često se zaboravlja na ličnost, na karakter, na sopstvenu sreću i prave snove... Kako Nina korespondira sa onim što je ostavila u Beogradu kada je napustila Srbiju i da li se i u društvu koje nju okružuje često neke površne stvari stavljaju na tron i njima se teži? Kako ona opstaje ili živi?

Nina je đak prvak u školi života i sve počinje iznova u nekoj novoj i nepoznatoj sredini.

Ona priželjkuje da joj se ostvari san koji sanja od djetinjstva - da se preseli u Njujork jer je to za nju glavni grad Planete - dok njen otac, istinski zaljubljenik u Rusiju, na to hukće i negoduje. Nina je borac i to je ključ i tajna njenog uspjeha.

Koliko ste zadovoljni prihvatanjem “Nine od Arabije” do sada? Rekla bih da se o njoj priča, ona je živa, a posebno sa audio-vizuelnom adaptacijom, odnosno čitanjem odlomaka - kako je do toga došlo?

Na YouTube kanalu postoji osam odlomaka iz mog romana koje čitaju popularni umjetnici - sada nažalost pokojna Neda Arnerić, Ljiljana Blagojević, Iva Štrljić i Nenad Nenadović. U želji da literarna scena Srbije dobije novu dinamiku osmislila sam da svoj roman predstavim viralno, u video formi kreiranoj isključivo za potrebe društvenih mreža i interneta. Na ovaj način „Nina od Arabije“ je postao prvi roman na Balkanu koji se čitaocima predstavlja viralnim putem, kroz „oživljene“ i svima dostupne odlomke koje čitaju poznati glumci. Mada, moram da priznam, da mi je prilično dosadno da pričam o mom romanu, pa sam osmislila da ti odlomci sa YouTuba pričaju umjesto mene. Moj roman se u Srbiji prvi put pojavio krajem 2013. godine, a sada se tamo prodaje 3. izdanje “Nine od Arabije”.

Radite li na nečemu novom trenutno, pišete li?

Pišem novi roman, zbog njega sam putovala u Indiju, jer ne umijem da pišem o onome što nisam vidjela i doživjela. Godinama unazad volonterski radim i PR kampanje za Tesla naučnu fondaciju iz Filadelfije i Tesla Memorijalno društvo iz Njujorka kako bi se najveći naučnik srpskog roda promovisao u Americi i Kanadi. Ovih dana volonterski radim i PR za Festival srpskog filma iz Toronta koji na FEST-u 2020. u Beogradu slavi 20 rođendan.

Da li je istina da je lakše pisati kada osoba više putuje, kada živi negdje, jer može osjetiti i potrebu ali i pronaći pravi glas i način da sroči ono što se nametne, šta kaže Vaše iskustvo? Šta pisanje predstavlja za Vas?

Pisanje je unijelo smisao u moj život onda kada mi je bilo najpotrebnije i kada sam za smislom očajnički tragala, baš kao i putovanja od Oklanda, Delhija, Havane, pa do Njujorka, Kuvajta i Siem Rep-a. Na putovanjima uvijek shvatim koliko je čovjek majušni djelić prirode i koliko je ponekad, bez potrebe, arogantan, materijalan, ali i gramziv.

Otuđenost u Kanadi i Americi je strašnija nego u Srbiji ili Saudijskoj Arabiji

Spomenula sam da ste živjeli u Saudijskoj Arabiji i to duže vremena... Kakve utiske nosite iz te zemlje, šta Vas je posebno privuklo, na šta nijeste mogli da se naviknete, da li je bilo nekih kulturnih sukobljavanja Vas samih?

U Saudijskoj Arabiji sam živjela desetak godina. Na sve sam se navikla relativno brzo, osim na dvije stvari: vožnju po auto putevima (i preko 200 kilometara na sat) i na crnu boju abaje. Zaista, mislim da je abaja jedna praktična haljina, pogotovo ako bi bila neke druge boje: bijela, roze ili crvena. Ona vas lišava dileme: šta ću da obučem danas? Kako mi je šoping uvijek bio naporan i prilično dosadan - abaja me je rasteretila i vrlo brzo sam crnu zamijenila bež abajom i nju nosila po Arabiji bez ikakvih problema.

Sada živite u Kanadi, često putujete, nedavno ste bili u Americi... Kakva je situacija tamo? I da li je moguće uporediti (po bilo kom osnovu) države u kojima ste živjeli do sada (Srbija, Arabija, Kanada...)?

Otuđenost među ljudima u Kanadi i Americi je daleko veća i strašnija nego u Srbiji ili Arabiji koje još uvijek njeguju kult porodice. Na Zapadu je novac božanstvo kojem se većina stanovništva klanja - da se stekne i uštedi. Gostoprimstvo kod Saudijaca je veoma slično kao kod Srba, pa kada odete kod njih u goste u opasnosti ste da vas “ubiju” količinom raznovrsne hrane koju iznesu za posluženje u isčekivanju da sve pojedete. U Torontu najčešće viđam porodice na okupu vikendom i to su uglavnom kanadske familije kineskog ili inijskog porijekla.

Želim da američka hegemonija zauvijek ostane u prošlosti

Upravo smo ispratili staru godinu, da li biste je nekako sumirali ili možda poželjeli nešto u Novoj koja nam predstoji, bilo lično, profesionalno, globalno, čitaocima uputili neke riječi i slično?

Iako na prvi pogled izgleda da živimo u vremenu tjeskobe, borbe, stradanja, ali i zavisti i ljubomore…, vjerujem da su bolja vremena tik ispred nas. Zato želim da Rusija i Kina u novoj godini još više ojačaju i da vrijeme američke hegemonije zauvijek ostane u prošlosti. Kako je važna ravnoteža i balans u životu svakog pojedinca, tako je važan balans i na svjetskoj pozornici jer je planeta Zemlja jedini naš dom.

Svim ljudima želim ljubavi i zdravlja. Sve ostalo što (im) treba - doći će samo, ako uopšte treba da (im) dođe.

( Jelena Kontić )