Vazduh koji dišem

Često sam se naivno pitao kako naši milioneri ne odvoje po makar malo od svojih zarađenih para i pomognu makar KBC. Pardon, danas je to valjda samo Klinički centar, bez ovog bolnički. Pitam se to i kad pročitam naslov da u Kliničkom centru “aparat za magnetnu rezonancu trenutno je van funkcije”.

Bez obzira da li su lupeži ili ono rijetki koji su legalno zgrnuli milione, kako se oni nikad ne pokažu kao mecene, ktitori ili donatori, pa zamijene vrata na prostorijama u Kliničkom centru ili doniraju aparate za magnetnu rezonancu, ili sagrade novi Klinički centar. Imaju toliko. Imaju mnogo više. Ali ne. Neće se ti otvoriti za kolektivno, to je za njih kao sipanje u prazno.

Ima pojedinaca koji daju, ali nema onih koji imaju najviše. Oni su se stisli najviše. Na moje pitanje kako to da nikad nisu pomogli KCCG, prijatelj realista mi otvara oči i fino kaže: “Tako što naša elita nije kročila nikad u Klinički. Oni kad zakašlju, na avion pa u Švajcarsku”. Kraj priče. Ne znaju kako izgleda Klinički.

Kod nas se talenat finansira samo ako može stostruko da ti valja kasnije. Kolektivna svijest završava se sa ogradom oko dvorišta. Ali ovoga puta stiže nešto jače, nešto što preskače svačiju avliju. Vazduh nam ne valja. Škripaće svima pluća ako se nastavi ovako. Ali i dalje nema svijesti da se nešto veće pokrene. Nema akcije, nadamo se da će proći samo od sebe.

Sve što je završilo na otpadu kao dotrajalo u EU, na kraju ta ista vozila su kod nas na ulicama, nama su super. To što truju, to smo okačili mačku o rep.

Da li je narod kriv. Mislim da ne. Narod bi kupovao i nove Mercedese kad bi bilo para. Ali standard ti dozvoljava da kupiš samo Clia dizel 1.5 iz 2002. godine. I da ti je lijepo!

Računi za struju kolju, taksa na taksu taksica i narod loži što stigne samo da ne pali peć na struju.

Pec pec. Da li je narod kriv. Zapravo jeste, ali istinski nije.

Pitam se zatim da li naši milioneri dišu u Podgorici, Nikšiću i Pljevljima isti vazduh kao i običar narod. Vjerovatno su već kupili osvježivače prostorije i prečišćivače vazduha, ali nekad moraju makar na dojč ili do banke. Ili do Delte.

Mogu da kidnu u vikendice na Žabljak ili na primorje po par mjeseci, ali se moraju vratiti do grada kad tad. Najlicimjernije nešto u posljednje vrijeme što se desilo jeste dio našeg dragog pro-državnog dnevnika kad se nikako ne preporučuju šetnje u popodnevnim satima. Tako ćemo se spasiti, tako će biti manje zagađenja. Skočiće nam standard. Pa se opet naivno pitam, đe’e sad neka Anđela da napušti dnevnik, da kaže ponosno i prkosno: “Neću ovo da čitam”. Nije zdravo. Nema. Nije isplativo govoriti o zagađenju.

Isplativije je obrnuti igricu, pa iskoristiti priču o zagađenju kako bi ubrali političke poene.

Zato nešto žestoko smrdi u našem dnevniku.

Naša punoparaška elita može na sledećem okupljanju u Splendidu kad im stigne Ceca nacionale, mogu svi u glas da otpjevaju: “Vazduh koji dišem/ne treba mi ne”. Uzdravlje!

( Đuro Radosavović )