Najzadovoljnija sam emocijama koje film izaziva

Sva tuga jednog rastanka i sve što dolazi uz gašenje velike ljubavi prikazano je u filmu “Ajvar”, debitantskom dugometražnom ostvarenju rediteljke Ane Marie Rossi. Nakon premijere u julu film je obišao veliki broj festivala, a pored 18 nagrada, osvojio je i srca, kako publike tako i kritike širom regiona.

“Ajvar” se od prethodne sedmice prikazuje i u crnogorskim bioskopima, a uskoro će se naći i na repertoaru u Austriji i Njemačkoj.

Ana Maria Rossi donosi intimnu priču o sredovječnom bračnom paru koji je napustio Srbiju tražeći bolji život. Tako su Vida i Bane, koje glumački savršeno igraju Nataša Ninković i Sergej Trifunović, pronašli karijere, poslove, dovoljno novca, imaju psa, prijatelje, ali nemaju djecu, a u svemu tome su izgubili ljubav, strast, riječi, želju, viziju zajedničke budućnosti, odnosno - jedno drugo i ono što ih je vezivalo. Kratak odmor u Srbiji i posjeta porodici će ih suočiti sa velikim životnim izazovom, a sve što tamo zatiču na vjerodostojan način oslikava Balkan, situaciju ovdje, pa i porodicu “od koje bismo da odemo ali joj se uvijek vraćamo”.

40 hiljada gledalaca (sada već i više) je pogledalo film za nepunih mjesec dana prikazivanja

Rediteljka u razgovoru za “Vijesti” ističe da se radnja njenog ostvarenja odvijala upravo onako kako je u ovom slučaju “moralo biti”, a sumirajući sve kaže da je posebna odgovornost bila napraviti film koji govori o “tananom ljudskom osjećanju”. Pored Ninković i Trifunovića, uloge tumače i: Vesna Čipčić, Miodrag Krstović, Gordan Kičić, Aleksandra Janković, Branka Petrić, Paulina Manov, Pavle Pekić, Igor Borojević...

O “Ajvaru”, procesu nastanka, inspiraciji, odgovornosti, prethodnoj godini, Ana Maria Rossi govori za “Vijesti”.

Za Vas je 2019. bila veoma uspješna na profesionalnom planu - film “Ajvar” je dobro prihvaćen među publikom, ali i kritika ga je odlično ocijenila. Na festivalima je dobio brojne nagrade. Vjerujem da ste zadovoljni, a kada pogledate unazad, kakva su bila vaša očekivanja i jesu li ona ispunjena?

Samo je jedno izvjesno - sva moja, i najsmjelija očekivanja, daleko su premašena. Od prvog javnog prikazivanja, a to je bilo na Festivalu evropskog filma na Paliću, pa dalje na festivalima, “Ajvar” je osvojio ukupno 18 nagrada. Uz to, njegova gledanost u ovom trenutku je premašila brojku od četrdeset hiljada gledalaca, i to za nepunih mjesec dana prikazivanja.

Nisam zadovoljna samo zbog brojnih nagrada i dobrih kritika, čini mi se da sam najzadovoljnija zbog emocija koje film izaziva kod gledalaca. To mi govori da su ljudi prepoznali ono što sam htjela da kažem.

Da li Vam je predstavljalo opterećenje ili obavezu to što radite na svom prvom dugometražnom filmu, da li ste osjećali neki pritisak ili očekivanja, a sa druge strane kako ste se izborili sa tzv društvenim očekivanjima?

Meni je ovo prvi dugometražni igrani film, ali sam davno radila igrani omnibus “Neke druge priče”, uradila sam i nekoliko dokumentarnih filmova, među kojima su meni važni “Pad srpskih liberala” i “Hrvatsko proljeće”. Ovo napominjem da bi bilo jasno kako ja nisam nikakav debitant na filmu. Nisam osjećala nikakav pritisak, kad već dobiješ novac na konkursu Filmskog centra Srbije, pa kasnije i na crnogorskom konkursu za manjinske koprodukcije, onda ti ostaje da se baviš filmom a ne očekivanjima. Ovo nije bila tema od koje društvo bilo šta očekuje. Mene je zanimao čovjek kao pojedinac, a ne neka aktuelna društvena boljka. Ja ne umijem da razmišljam na način koji podrazumijeva društvenu svrsishodnost umjetničkog djela. Ja spadam u one umjetnike koji su formirani sa visokim zahtjevima i ne bih se potpisala ispod djela, a da nisam mirna pred sobom. Događa se da miran pred sobom ne znači uvijek biti miran i pred društvom. Da mi se to dogodilo, ne bih bila toliko pogođena. Desilo se da smo ovog puta društvo i ja bili u skladu. To raduje, ali mi to nije bio cilj.

Pored režije, radili ste i na scenariju, pa se može reći da je ovo u potpunosti Vaš film, posebno ako se doda i to da je film na neki način povezan i sa Vašim privatnim životom, ako sam dobro shvatila? Da li je to nosilo veću odgovornost?

Nije odgovornost u tome da li ste koristili temu iz svog života ili nečijeg tuđeg, da li ste odlučili da pričate o intimi umjesto o ratu. Moja odgovornost je bila u tome što sam odlučila da napravim film o tananom ljudskom osjećanju, i što sam morala da to tanano lično napravim da bude svima blisko i prepoznatljivo. I zato sam bila veoma srećna kada bih vidjela žene koje su posle projekcija izlazile uplakane. Znači, razumjele su me i sve su to doživjele na isti način.

Rekla bih da čitav film nudi uvid u sebe, suočavanje sa sobom, pritom budi publiku, postavlja neizgovorena pitanja, zapitkuje… Da li ste film radili “za svoju dušu” ili sa namjerom da probudite, možda upravo neku usnulost, kod publike?

Bila bi velika privilegija reći da sam za državne pare radila film samo za svoju dušu. Radila sam film koji će se meni dopasti, i za koji sam vjerovala da će ga razumjeti i drugi slični meni. Ispada da ima puno sličnih meni. Ako prihvatim vašu definiciju suočavanja sa sobom, onda sam se ja suočila ne samo sa sobom, već i sa mnogima koji su mi pisali, govorili da sam ih pogodila u srce.

Primijetila bih i da je film realan, bez isforsirane drame i zapleta. On ide svojim tokom - tokom života glavnih junaka, para srednje generacije. Vaš film tako, čini mi se, prkosi holivudskim romantičnim filmovima, u njemu Nataša Ninković i Sergej Trifunović neće “živjeti srećno do kraja života”. Da li je tako moralo da bude?

U ovoj priči je moralo. Znam one koji su do posljednjeg trenutka očekivali da će se Vida i Bane pomiriti i živjeti srećno do kraja života, i žao im je što se to nije dogodilo. Ja sam ovu priču i pričala zato što sam htjela da pokažem svu tugu jednog rastanka.

Film govori o muško-ženskim odnosima, ljubavi, zatajenju ljubavi, o strahovima, patnji, bolu, neostvarenim željama… On je iznijansiran raznim emocijama i predstavlja emotivnu priču na koju publika ne ostaje ravnodušna. Kako ste došli do svih tih emocionalnih tokova i tonova, šta Vas je podstaklo da se bavite tom temom i koliko je ona danas zapostavljena?

Sve to o čemu vi govorite nastaje kada se rastanu dvoje ljudi koji su se voljeli. Raskidanje ljubavne veze je mala smrt sa kojom čovjek živi dok ne dođe velika. Ne bih mogla da se sjetim koga sam citirala u prethodnoj rečenici, ali je toliko ubjedljivo da sam je usvojila kao da je moja. Mala smrt je gubitak posle koga svi akteri drame nastavljaju da žive kako znaju i umiju. Ponekad je to puko snalaženje, ponekad je bauljanje po mraku, traženje drugog ili druge po svaku cijenu…

Neko mi je nabrojao tek nekoliko filmova u jugoslovenskoj i srpskoj kinematografiji koji su se bavili temom nalik ovoj mojoj. Ne umijem da odgovorim na pitanje zašto je ta tema tako malo prisutna u domaćem filmu. Možda je teže baviti se emocijama nego djelom. Samo djelo jednog filmskog junaka može da bude zabavno, smiješno, da izražava hrabrost ili kukavičluk, može da oslika junaka kao bitangu ili dobricu… Sve su to daleko lakše mogućnosti da približite lik publici, nego da se bavite njegovom ranjenom dušom.

“Ajvar” donosi i tišinu zamaskiranu nekim neobaveznim dijalogom. Koja je snaga ćutanja zapravo, a i kolika je tjeskoba te ćutnje i nedostatka komunikacije, a čemu danas svi svjedočimo?

Mi danas svjedočimo manifestacijama ljubavi na različite načine koji se duboko razlikuju od željene ljubavi za cijeli život. Ljubav je često samo suparništvo, ili samo potreba za potčinjavanjem. U ljubavnoj vezi se često odigrava surova igra moći. Snaga ćutanja o kojoj vi govorite, u mom filmu je zapravo nemoć govorenja... Nemoć da se iskažemo u vezi sa drugim onako kako bi nama bilo najbolje, najudobnije. I strah da se opustimo, da budemo u vezi ono što jesmo, a ne što mislimo da je ispravno i da treba da budemo.

Upravo to što ste nazvali “neobaveznim dijalogom”, i to ćutanje i nedostatak komunikacije su bili ono najteže za odglumiti u ovom filmu. Znala sam da ako to savladamo, i ako glumcima povjeruješ od početka kad odćute prvu zajedničku scenu, da ćemo tada imati film.

Prikazali ste ženu, koju apsolutno pobjednički predstavlja Nataša Ninković, koja se ponosno i inatno suočava sa jednom vrstom intimnog poraza, sa prevarom, zapostavljanjem, a u tom trenutku predstavlja oličenje snage, ljepote, hrabrosti, provokacije. Šta nam takva žena poručuje i čemu nas uči?

Nisam ljubitelj izvlačenja pouka ni nauka iz jednog slučaja, kao što je Vidin u “Ajvaru”. Tačnije, ne vjerujem da će bilo ko slijediti primjer glavne junakinje jer mu se na filmu učinilo da je tako snažna i moćna dok joj se ruši svijet. Prije mislim da se treba učiti slobodnom padu u prilikama koje nas pogađaju do ranjavanja. Jedan kolega, uspješan mladi reditelj, rekao mi je da bi ga zanimalo šta će biti sa Vidom u životu. Ja o tome ne mislim kao o mogućem nastavku filma, ali mi je to njegovo razmišljanje zanimljivo.

Nedavno sam drugarici preporučila da pogleda “Ajvar”, a njen odgovor je bio: “Je li ratni?; Ima li scena nasilja, silovanja?; Je li neka delinkventska priča?”... Možda to govori o tome šta domaća kinematografija predstavlja za one ispod 30 godina. Da li nam je u filmu potrebno možda udaljavanje od tih tema?

Ne mislim da se treba udaljiti od bilo koje teme. Mislim da je sa nekim temama lakše, sa drugima teže. Možda je domaća kinematografija posljednjih decenja imala obilje filmova u kojima su dominirale teme koje Vi pominjete u svom pitanju, što donekle ima opravdanje. Mladi ljudi, mladi filmski autori su tako govorili o onome što ih tišti, što ih muči, i utoliko su to generacijski fimovi. Ja, međutim, ne priznajem odrednicu “generacijski film”. Niti mislim da se film pravi samo za generaciju dotičnog autora. Za mene je filmsko djelo značajno ne samo da ga gledam, već i da uživam u njemu. A uživam kada prepoznam dobru priču, dobrog reditelja, dobre glumce.

Ovo Vaše pitanje me je asociralo na razgovore posle projekcija na nekim festivalima u inostranstvu gdje ima puno naših ljudi, posle gledanja “Ajvara”. Najčešće su, već u prvih nekoliko pitanja, spominjali da im je laknulo što nisu gledali “film sa balkanskom tematikom”. I koliko god da mi je bilo drago što im se naš film dopao, svaki put sam ih podsjećala na to da su oni zbog “balkanske tematike” otišli iz svoje zemlje, ali da ima još nas koji tamo živimo i preživljavamo te balkanske živote.

Koje su to teme koje nama na Balkanu, društvima nekadašanje Jugoslavije, kao da ne dozvoljavaju da se posvetimo sebi, istini, iskrenosti? Šta nam to oduzima vrijeme u tom samospoznavanju, kako individualno tako i u kolektivu?

Za mene je pitanje koje su to teme sa ovih prostora koje zanimaju Evropu. Sa kojim temama smo zanimljivi kada pristupamo raznim evropskim filmskim fondovima. Ako bismo izvlačili zaključak zbog čega su kinematografije sa prostora bivše Jugoslavije u podređenom položaju u odnosu na druge sa Balkana, može se zaključiti da je posljednji uspješni bio onaj stari, jugoslovenski Kusturica, a posle njega bosansko-hercegovački reditelji Danis Tanović i Jasmila Žbanić sa temama iz posljednjeg rata. Čini mi se da se odavno traži svojevrsna politička korektnost koja se očekuje sa ovih prostora, što mene ne čudi, ali ne bih se na taj način preporučivala bilo kome. Za mene je pitanje političke korektnosti da se od umjetnika sa ovih prostora ne traži slika koja se uklapa u nečiji kalup, u nečiju sliku o Srbima, Crnogorcima, Bosancima, Makedoncima…

Uvjerena sam da ima mnogo dobrih i zanimljivih tema sa ovog prostora koje govore o nama pojedinačno, o našim odnosima, o našoj prošlosti i zajedničkom životu u zemlji koje više nema, o sadašnjosti koja nam je svima komplikovana i izazovna.

Pred kraj intervjua, kako biste sumirali prethodnu godinu iz ličnog ugla, a sa kakvim planovima ili željama ste ušli u 2020. i da li se može očekivati rad na nekom novom ostvarenju?

Na ličnom planu, meni je prethodna godina bila jedna od najznačajnijih u životu. Dala mi je mnogo radosti, puno festivala, puno nagrada, puno gledalaca, puno putovanja, puno druženja sa ljudima koje volim... Čini mi se da je prethodna godina vjerovala u mene više nego ja u nju. I hvala joj na tome. Ova je tek počela, red je da joj pružim šansu.

Preporučujem najnovije filmove Almodovara, Skorsezea i Tarantina

Kada je globalna kinematografija u pitanju, šta Vas najčešće privuče, kakve filmove volite i da li biste neke predložili čitaocima?

Vašim čitaocima ću rado preporučiti posljednjeg Almodovara, posljednjeg Skorsezea i posljednjeg Tarantina. Ovog prvog, “Bol i slavu”, zato što je jedan od najemotivnih i najličnijih filmova koje sam posljednjih godina gledala, zato što udara u srce i bubrege. Skorsezeov “Irac” možda nije njegov najbolji film, ali ne smijete nipošto propustiti da vidite kako grupa osamdesetogodišnjaka proždire život kao da su tinejdžeri. “Bilo jednom u Holivudu” je esnafska poslastica, a red je da završimo sa odom filmadžijama.

A kakva je situacija u kinematografiji kada je domaće tržište u pitanju? Da li je teško izboriti se za svoje mjesto, za teme, sponzorstvo, a u svemu tome i koliko kvalitet ispliva?

Uvijek je teško doći do novca za film. I u većim i bogatijim kinematografijama, a nekmoli u našim. I taj put od početnog novca do priče o kvalitetu već gotovog filma dugo traje. Na to valja biti spreman.

Migranti su proizvod siromašnih zemalja i krajeva

Film se bavi i migrantskim pitanjem i predstavlja ljude koji su svoju sreću i uspjeh našli negdje drugdje... Da li je to realna slika naših prostora - ljudi koji su otišli ili koji žele da odu, tragajući za boljim životom?

Migrantsko pitanje je tema svake sirotinje koja ide trbuhom za kruhom. Bogate i moćne države nemaju u svojim fimovima migrante, oni eventualno imaju bonvivane (od izraza “bon viveur” koji je nastao od francuskog “bon vivant” - dobrostojeći, onaj koji dobro živi; prim. aut.) koji otkrivaju svijet putujući po egzotičnim predjelima. Migranti su proizvod siromašnih zemalja i krajeva iz kojih ljudi bježe zbog rata, kao danas iz Sirije, na primjer. Naši migrant, ovi moji u filmu, su školovani i obrazovani, ali su otišli u potragu za boljim životom. Njihov povratak u zemlju bi značio neuspjeh, značio bi da se nisu dobro snašli u velikom svijetu. I oni ostaju tamo, u Švedskoj ili Danskoj, svejedno je, jer tamo mogu da planiraju i kuću i djecu, i ljetovanje i zimovanje.

Na Vaše pitanje da li je to realna slika naših prostora, odgovoriću vam samo jednim podatkom - iz Srbije dnevno u svijet ode 140 ljudi... Uglavnom mladih koji su završili studije i žele da žive od svog rada, a ne od roditeljske penzije.

Porodica od koje bježimo po svaku cijenu, ali ne možemo pobjeći

Meni je posebno zanimljiva i scena porodice na okupu, porodičnog slavlja i razgovora, u kojoj se postavlja na pijadestal doživljaj “familije” kakav se na Balkanu njeguje ili njegovao, a koji je svima prepoznatljiv. Da li ste time željeli da probudite i tu najintimniju sliku porodice koja predstavlja utočište, sigurnost, bijeg, sliku porodice koja je zapostavljena, a uvijek tu?

To je porodica svih nas koji je napuštamo jer želimo da sebi napravimo neku drugu, bolju porodicu za sebe. To je porodica koja nas nervira dok smo sa njom, koja nas nervira i ta dva dana kada iz Stokholma dođemo u Užice na Uskrs. To je porodica koja nas je formirala, a mi smo otišli od nje da bismo našli svoju sreću, a ne sreću po mjeri porodice. To je porodica od koje bježimo po svaku cijenu, ali ne možemo pobjeći. A kad smo daleko od nje, samo nam je do nje stalo. U toj porodici svi čine jedni za druge najbolje što umiju i mogu, a to, nažalost, nije uvijek ni dobro ni dovoljno. I tako, nerazumijevajući se i nerazgovarajući, udaljavaju se jedni od drugih. Djeca od roditelja, roditelji od djece...

( Jelena Kontić )