„Carski drum“ za legionare i izbjeglice

Put koji je izmijenio sudbinu jednog grada, ovjekovječio jednog prokonzula, modifikovao čuvenu izreku, bio poprište velike bitke, sudbonosne za Rimsko carstvo. Via Ignacia, Ignaciev put, prvi među 28 „jednakih“ rimskih puteva.

...Ignaciev put počeo je da se radi sredinom drugog vijeka prije nove ere, nakon osvajanja Makedonije, po naredbi rimskog prokonzula u ovoj provinciji, Gneja Ignacia. Zvanično je „otvoren“ već 146. godine prije nove ere ali je dovršen - na kostima rimskih robova i kolona - tek 120 godine prije Hrista.

Polazna tačka ove saobraćajne „žile kucalice“ velikog Rimskog carstva bio je Dirahi, današnji Drač, rimska postaja podignuta na južnoj ivici malog ostrva Dursa. Dirasi je kasnije izrastao u važni strategijski „čvor“ na mediteranu, sa strmnim obalama, teško pristupačan i sa mora i sa kopna. Preko njegovog „pandana“ s druge strane Jadrana, Brindizija, Via Ignacia nadovezivao se na Apijev put koji je povezivao Brindizi sa „vječitim gradom“ - Rimom.

Ignaciev put imao je i svog prethodnika - zapadna dionica Kandijskog puta koji je pratio tok rijeke Škunbin u Albaniji, već je trasirala značajan dio budućeg Ignacievog puta a okrugle grobne humke u njegovoj blizini, jasno su svjedočile o vojnim poduhvatima Filipa i Aleksandra Makedonskog.

Ignaciev put u svoj svojoj dužini išao je preko cijele Albanije, Makedonije, Grčke, sve do zidina Vizanta, docnije Carigrada. Iz zbijenih i šumovitih teško prohodnih albanskihi vijenaca spuštao se u prostrane makedonske kotline a odatle sjevernim obodom solunske Kampanje na staru Pelu a potom do današnjeg Tesalonikija, Soluna. A odatle do međaša Evrope i Azije, Vizanta, kasnije Kostantinopolja, današnjeg Instanbula.

Sami put radio se u najboljoj tradiciji rimskih graditeljskih poduhvata. Širinu mu je bila od 4 metra u zabačenim do 20 metara u naseljenim mjestima. Ivičnjaci su mu bili od velikih kamenih blokova i štitili su da kola ne skliznu s puta dok je kameni „hrbat“ po sredini omogućavao saobraćaj u oba pravca. Podloga je najčešće bila kamen i šljunak, tek rijetko nabijena ilovača.

Uz put je išla i prateća „saobraćajna infrastruktura“ toga doba - kule i manji gradovi sa posadama, gostionice na svakih 50 do 60 km, česti miljokazi, postaje sa odmornim konjima...

Via Ignacia bio je u velikoj mjeri prekretnica drumskog saobraćaja Starog svijeta. Bezbjednost putovanja sada je bila znatno veća a presrijetanje od strane razbojnika i „serijskih ubica“ znatno rjeđa. Ignacievim putem saobraćali su samo oni koji su posjedovali ovlašćenja i propusnice - domaće stanovništvo moglo je da putuje samo njegovim pratećim stazama.

Iganciev put djelio je i političku sudbinu carstva. Kada se 40-tih godina prije nove ere Italija našla u vrtlogu građanskih ratova, Via Ignacia bio je i poprište bitke koja je u mnogom odredila dalju sudbinu carstva. Kod grada Filipoja koji je 357.godine prije nove ere podigao Filip II, uz samu makedonsko - tračku granicu, 42.godine prije nove ere sukobili su se Oktavijan i Marko Antonije s jedne i Cezareve ubice, Kasije Longin i Brut sa druge strane. Uz zavjerenike je bilo 17 legija i dvadeset hiljada kopljanika; uz Marka Antonija i Oktavijana 13 legijia i trinaest hiljada kopljanika. Ali, čvrstina Cezarevih veterana i Antonijeva vojna vještina nadvadali su republikansku „stranku“ a njene vođe - Kasija Longina i Bruta natjerali na samoubistvo.

Pobjednici su odmah nakon bitke iznad Igancievog puta u blizni grada podigli ogroman slavoluk - danas na njega podsjeća tek gomila pocrnjelog kamenja. Tamnošnje stanovništvo obrađujući zemlju, često nailazi na ostatke mačeva, vrhove strijela, polomljena koplja. Baš kao što je u svojim „Georgikama“ naslutio pjesnik Vergilije:

„...podgojiše se ravnice plodne krvlju momaka naših.

Čas će kucnut, bez sumnje, kad će zemljodelac, s trudom

Orući zemlju izvitim plugom, nalazit rđom koplja

Izjedena il’ će motika zazvoniti o kalpak pust

I zapaniće ga kosti silne kad raskopa grob tust“.

I narednih stoljeća Ignaciev put zadržaće svoj značaj. Rim će se preko njega širiti na Istok, a Vizant, koji je pripao rimskoj provinciji Bitiniji biće i njegova krajnja tačka ali - sve do trećeg vijeka - i najveći snabdjevač rimske vojske.

Preko Via Ignacia snabdjevale su se rimske legije i nakon teških poraza, poput onog od strane kralja i trovača Miridata VI s Ponta. Via Ignacia biće i nijemi svjedok teškog poraza Rima 74-73 godine kada je njegova vojska desetkovana od strane varvara u bitci kod Halkidona, ali i trijumfa moćnog konzula Gneja Pompeja nad gusarima. S padom Carigrada (1453) i turskim osvajanjima Ignaciev put gubi na značaju; tek njegove pojedine dionice živošću saobraćaja i očuvanošću podsjećaće na njegovu minulu slavu. Čuveni geograf i etnograf Jovan Cvijić u svom radu „Glavne osobine centralnih oblasti Balkanskog poluostrva“ (1904) zapisao je da je ohridsko - bitoljska ruta nekadašnjeg Ignacievog puta svoj privredni značaj zadržala sve do „naših dana“ i bila jedna od najživljih u unutrašnjosti Balkanskog poluostrva:

„Njime se izvoze na bitoljsku pijacu i do željezničkih pruga zemljoradnički i stočarski produkti velikih djelova srednje Albanije, ohridske, prespanske, kočanske i drugih kotlina zapadne Makedonije. To naročito biva u jesen, i kada je ohridsko - bitoljski drum pazarnih dana življi no varoške ulice mnogih makedonskih varoši“.

Ali, sada je put najzaslužniji što je drevna latinska izreka „svi putevi vode u Rim“ bar jedno vrijeme modifikovana u „Svi putevi iz Rima vode u Konstatinopolj“, na svojim miljokazima mogao ispisati „Svi putevi vode u... Solun“. Ovaj „balkanski Vavilon“ narastao je poslednjih vjekova u zaseban trgovinski i kulturni centar, nezavisan od Carigrada. U njegovu luku slivala se roba sa albanskih, grčkih, makedonskih, turskih pijaca a odatle - brodovima i željeznicom, raznosila diljem Evrope. Moćni Ignaciev put, sada je zauvijek zaostao na sredokraći - sa Dračom kao prvom i Solunom kao poslednjom „stanicom“!

***

Svoj „vitalizam“ Ignaciev put pokazao je i nedavno, 2015. godine, u doba „izbjegličke krize“. Kolone nevoljnika iz Sirije su - nenamjerno, slijedile put rimskih legionara ka Zapadu. Samo, sada su ih duž puta sačikivale mjenjačnice i prenoćišta a dvojezičnim natpisima - na engleskom i arapskom jeziku.

( Nebojša Knežević )