Godina pacova i straha – Kinezi ne vjeruju vlastima

Početak godine pacova po kineskom kalendaru obilježava nesigurnost zbog širenja misterioznog oboljenja pluća. Poznato je da je u pitanju koronavirus, ali je sve ostalo neizvjesno. Kako se širi? Odakle dolazi? Da li je dokazano prenosiv sa čovjeka na čovjeka?

Neizvjesnost rađa strah.

Mnogi Kinezi nisu pravili velika porodična okupljanja za doček Nove godine. Virus se u međuvremenu pojavio u gotovo svim djelovima zemlje.

Država reaguje brzo i bez mnogo rasprava: Vuhan, metropola od jedanaest miliona stanovnika gdje je prvo primijećen virus, fizički je izolovan. Nema letova, vozova, trajekata, od četvrtka je zatvoren i autoput. Okolni gradovi su zapečaćeni na sličan način.

Sve ulice se čiste sredstvima za dezinfekciju, policija je na stanicama i u bolnicama. Potpuno se izoluju svi koji su bili u kontaktu sa oboljelima. U Vuhanu niču bolnice koje bi trebalo da budu sagrađene brzinski, za nekoliko dana. Istraživačkim novinarima se ne dozvoljava da ulaze u bolnice i raspituju se.

Muslimani ne smiju da se okupljaju na molitvama petkom, Diznilend u Šangaju ne radi do daljeg, turističke agencije ne smiju da nude grupna putovanja. To seže do Njemačke gdje su mnoge škole kineskog jezika zatvorile vrata, slušajući apele vlasti u Pekingu.

Ljudi uvijek traže orijentire u zbunjujućim situacijama u kojima se radi o životu i smrti. Ali orijentira nema. Svi nose maske za disanje, a potpuno je nejasno da li one ičemu služe kada je u pitanju ovaj koronavirus.

Kinezi, naime, ne vjeruju svojim vlastima i propagandi. Zvanični mediji šire samo umirujuće vijesti sa porukom da vlast ima sve pod kontrolom.

Društvenim mrežama Veibou i Vičetu se naizgled poklanja više povjerenja. Ljudi razmjenjuju iskustva i savjetuju jedni druge. Da li pomaže ispiranje usta morskom vodom? Ima li oboljelih u njihovom gradu?

Na takva pitanja kuljaju glasine i bapske priče, ređaju se tvrdnje i demantiji. No internet-zajednica je jedinstvena u pitanju: kako je moglo da dođe dovde?

Jer, kinesko Ministarstvo spoljnih poslova tvrdi da je najbrže moguće informisalo javnost i Svjetsku zdravstvenu organizaciju. Ali to nije baš tačno.

Prvi poznati slučaj bolesti prijavljen je još 8. decembra u Vuhanu. No gradski Zavod za zdravlje informisao je javnost o tada nepoznatoj zarazi tek 30. decembra. To su 22 izgubljena dana tokom kojih je virus možda mogao biti uništen na izvoru.

Zdravstvene vlasti u Vuhanu znale su da prvi slučajevi dolaze sa pijace na kojoj se prodaju riba, plodovi mora i divljač, te da virus vjerovatno potiče iz mesa. Ogromna pijaca površine sedam fudbalskih terena, sa hiljadu trgovaca, zatvorena je tek 1. januara.

Pijaca je samo dvestotinak metara od glavne željezničke stanice koja je recimo prošle godine oko praznika za samo šest sedmica zabilježila 5,5 miliona putnika. Dakle, tu je vrag odnio šalu i bilo je jasno da će virus otići na razne strane.

Postoji sumnja da su lokalni funkcioneri pokušali da zataškaju broj inficiranih kako ne bi naštetili svojim političkim karijerama. To narušava povjerenje u vlast koja tvrdi da uvođenjem sistema nadgledanja i takozvanog "socijalnog kredita" uspostavlja principe iskrenosti i morala u socijalizmu.

Peking je u petak obećao hitnu pomoć od oko 140 miliona eura kako bi se ograničilo širenje virusa. Hiljade ljekara i medicinskih radnika poslato je u Vuhan. To sve košta i novac svakako pomaže. Ali novac jedno ne može da kupi – povjerenje građana.

( Deutsche Welle )