Zaboravili smo na sebe i na ljude oko nas

Vojin Ćetković važi za jednog od najpoznatijih i najtalentovanijih glumaca svoje generacije na našem govornom području. Blizak publici svih generacija, poznat i angažovan i u pozorištu, na filmu i televiziji, nije ga potrebno posebno predstavljati, ali ga je, istovremeno, prilično teško predstaviti.

Slavu je stekao ulogom Branda u seriji “Porodično blago” nakon koje slijede mnoge druge uloge kojima je zavrijedio pažnju javnosti i postao miljenik publike, ali i medija i struke. Protekle sedmice je bio u Crnoj Gori, odakle vuče korijene, povodom premijere filma “Grudi” rediteljke Marije Perović.

Ćetković u “Grudima” igra Fukija i predstavlja “momka iz komšiluka” kojeg svi mi poznajemo kroz različite situacije, a u razgovoru za “Magazin” popularni glumac ističe da je Fuki njemu blizak lik kojeg nije bilo teško tumačiti, posebno iz razloga što i sebe smatra provincijalcem, u najljepšem smislu te riječi.

“Vojin Ćetković je Fuki. Živi u malom gradu sa babom. Pravi provincijski (anti)junak. Od onih šarmantnih, intiligentnih kojima je, po babinoj priči, malo trebalo da postanu doktori nauka. Uvijek se provlačio. Po svemu bi trebalo da bude žrtva tranzicije, ali zahvaljujući snalažljivosti, šarmu i vedrini, nekako pliva. Fuki je neoženjen i nema djece”, navodi se u opisu njegovog lika.

No, pored svega navedenog Fuki igra muškarca kojem je stalo do prijateljstva i ljubavi, duhovit je, brižan, a s vremena na vrijeme obavlja i poslove “sa strane”.

S obzirom na to da u ostvarenju Marije Perović dominiraju “ženske” teme, brige, strepnje, borbe, Ćetković naglašava da ovo ipak nije samo “ženska priča” već su opisani brojni problemi sadašnjeg, savremenog svijeta. Uklopiti se u takvu priču i postavku kojom dominiraju žene nije bilo teško, jer, prisjeća se on, tokom odrastanja je u njegovom okruženju uvijek bilo više dama, a i kod kuće ima “svoje tri djevojke”, pa mu rad i žensko društvo nijesu strani.

Tokom razgovora za “Magazin” Ćetković dodaje da upravo u ovakvim ostvarenjima i bliskim temama leži budućnost domaće kinematografije i poručuje publici da se više okrene autorskom filmu.

On preporučuje film “Moj jutarnji smeh” po scenariju i u režiji Marka Đorđevića koji, pored toga što je autorsko ostvarenje i vrijedan pažnje, upečatljiv je i kao posljednja uloga prerano preminulog glumačkog maga Nebojše Glogovca. Vojin Ćetković govori za Magazin.

Film “Grudi” se posmatra kao ženska priča, a s obzirom na to da Vaš lik daje poseban pečat, kako biste Vi okarakterisali film i seriju?

Ova priča je toliko široka i nije samo pitanje ženske teme, već je ovdje fokus i na ljubavi i prijateljstvu, mnogo čemu još... Svega ima u ovoj priči - ima i ličnih sudbina, opisani su problemi sadašnjeg svijeta, a ne samo problemi žena.

Da li su i koliko te teme zapostavljene?

Apsolutno jesu! Mi smo nekako zaboravili na nas same, ali i na ljude oko nas. Ovi ljudi, ovakvi kao što su u filmu i seriji, kriju se negdje - oni su u provincijama, a zbog toga i jeste odabran manji grad u kojem će radnja biti smještena. Dakle, nije odabrana metropola već manji grad iz razloga što u manjim gradovima još uvijek ima ljudi, tamo još uvijek ima (među)ljudskih odnosa, tamo još uvijek živi empatija i tamo su pravi ljudi.

Ovo je i priča običnih ljudi iz svakodnevnih života svih nas. Da li je neophodno da se kinematografija vrati tome?

Mislim da ovo jeste budućnost našeg filma, ovakve priče su naše priče, ovakvi, pod znacima navoda, manji filmovi. To je nešto što bi trebalo sve nas da intrigira i to su teme kojima bi mi morali da posvetimo više pažnje, mislim da je to neka naša budućnost.

Kako kada je tema u pitanju, tako i ekipa filma - dominiraju žene što možda nije toliko često kod nas, kako Vam je bilo raditi na filmu?

Otkad sam se rodio uvijek je oko mene bilo oko pet-šest drugarica, pa su mi uvijek bili bliski ti odnosi, ali i bliska tema ono što se naziva “ženskom temom”. Tokom odrastanja sam se družio sa djevojčicama, a u srednjoj školi, u kruševačkoj Gimnaziji, u mom odjeljenju su bile 33 djevojčice i nas četvorica dječaka. Ja sam bio na usmjerenom obrazovanju, kultura javnog informisanja, pa je možda bilo iočekivano. I na klasi je bilo više djevojaka nego muškaraca, a mi smo svi sad kumovi, bili smo vrlo bliski i još uvijek smo dobri prijatelji. Takođe, kod kuće imam svoje tri djevojke i vrlo se komotno osjećam u ženskom društvu. Tako da mi to što dominiraju žene u ovom procesu nije strano, a kamoli teško.

Kako Vam je “legla” uloga Fukija? Primijećujem je neko poput Fukija poznat i blizak svima nama, bilo kao drug iz srednje, komšija, pa i dio nas, mi sami...

Da, Fuki je nevjerovatno blizak, njegov lik nosi nešto što je veoma blisko. Ja sam provincijalac u najljepšem smislu te riječi i mogu reći da ja znam Fukija, ja njega poznajem. Ušao sam u tu ulogu veoma lako, praktično sam uskočio u to.

I ostali likovi, pored tri žene, su nekako veoma bliski gledaocima...

Apsolutno. Mi poznajemo sve njih. Marija (Petović) nam nije zadala likove već tipove (smijeh). Svi oni, Jelena, Ana, Zorka, Fuki, Laura, Vid i ostali, oni nisu likovi već tipovi.

Da li je teško danas raditi na filmu, s obzirom na hiperprodukciju?

Hiperprodukcija jeste prisutna, ali se stvari pomjeraju na bolje, koliko god to izgleda čudno, i to posebno ako uzmemo u obzir veliki broj serija i filmova koji se masovno proizvode. Iz svega toga će izaći bolji glumci, izaći će bolji direktori fotografije, bolji reditelji, a naročito mladi reditelji. Nevjerovatno je koliko prilika, i kakvih tek prilika, dobijaju ti mladi ljudi da se pokažu, da uče, da stiču iskustvo. Jedino čega se ja plašim je da će nam ih neko uzeti, a to obično tako biva. Sve što je dobro i što valja kod nas neko dođe i to nam uzme.

Kada je prošla godina u pitanju, u regionu ili na globalnom nivou, šta je na Vas ostavilo poseban utisak ili šta biste preporučili publici?

Na oba segmenta pitanja ću reći: autorski film, autorski projekti i isključivo autorski film. Sad, nedavno, se pojavio jedan divan film kod nas, zove se “Moj jutarnji smeh”. Ja predlažem svima da ga pogledaju, jer je divan film, a onda i da se okrenu autorskim stvarima. Naravno, ne znači da to isključuje komercijalne stvari i projekte. I s tom preporukom bih završio.

Za kraj, da li biste i kako pozvali publiku da pogleda “Grudi”?

Dođite da vidite grudi! (smijeh)

Postao sam glumac u najgore vrijeme što se filma tiče

Kakav je položaj filma na našim prostorima kada uporedite vrijeme u kojem ste počinjali kao glumac i današnje okolnosti?

Uvijek kažem da je danas bolje, da je čak i mnogo bolje nego što je bilo ranije. Ja spadam u onu ratnu generaciju glumaca, ja sam 1990. godine upisao glumu, stasao kao glumac ‘93. godine tako da sam u najgore vrijeme postao glumac što se filma tiče. Sa druge strane, otvorila su se tada vrata pozorišta - nikad bolje za pozorište nije bilo nego tada... Jer, pozorište je jeftina stvar, jeftina u smislu finansija. Sad, kako se tehnologija razvila, kako treba manje rasvjete, kako su kamere sve moćnije, pojavila se elektronika i digitalna tehnika, pa je tako i snimanje pojeftinilo, a onda se javila i ovolika produkcija koju smo spomenuli...

S obzirom na Vaše iskustvo, može li film nešto da promijeni u društvu?

Iskreno, ja da mislim da ne može ne bih se bavio time. Mislim da film može da mijenja stvari i ja duboko vjerujem u to.

Jedna od ključnih tema je borba protiv kancera dojke

Film Marije Perović je smješten u Nikšiću, koji je, kako Ćetković kaže, pravo mjesto za radnju koju “Grudi” prate. Povodom proslave 25 godina mature ponovo se okupljaju stari drugovi, tri žene, drugarice i Fuki, a svi oni predstavljaju različite životne sudbine i o svakom od njih bi se moglo zasebno diskutovati.

Likovi su pripadnici srednje klase, ljudi koje poznajemo, intelektualci, (ne)ostvareni i šarmantni (anti)junaci, roditelji i oni koji pokušavaju da se ostvare kao roditelji...

“Jedna od ključnih tema filma je borba protiv kancera dojke, a pored toga tu je generacijsko, gimnazijsko prijateljstvo, dok je dramski razlog bolest, tako da se skreće pažnja na vrline i mane savremenog društva: tempo života, trka za afirmisanjem, opstanak, prijateljstvo, podrška, generacijski sukob i želja za boljim životom”, ističe se u opisu filma.

Pored Vojina Ćetkovića, u “Grudima” igraju i: Dubravka Drakić, Nada Šargin, Marija Škaričić, Mira Banjac, Peđa Bjelca, Jelena Đukić, Danil Lončarević, Branimir Popović, Aleksandar Đurica... “Grudi” se od 23. januara prikazuju u bioskopima širom Crne Gore, a premijera u Podgorici je ispraćena dugim aplauzom, smijehom i suzama tokom filma.

( Jelena Kontić )