Lijek za spasenje demokratije je demokratska pismenost

U zavisnosti od toga odakle dobijate infomacije, vaše mišljenje o procesu opoziva predsjednika Sjedinjenih Američkih Država Donalda Trampa može se mnogo razlikovati od mišljenja vaših prijatelja, rođaka ili komšija. Možda takođe mislite da bilo koja verzija priče koja se u sukobu sa vašom jednostavno nije tačna. Odsustvo konsenzusa o osnovnim činjenicama - u velikoj mjeri to je produkt društvenih mreža - nosi sa sobom ozbiljne rizike, a na rješavanju ovog problema ne radi se dovoljno.

Posljednjih godina potreba za povećanjem “medijske pismenosti” postala je podstrek onima koji teže borbi protiv dezinformacija u digitalnom dobu, a posebno onih koji bi to željeli da urade bez stroge regulacije tehnoloških giganata poput Fejsbuka i Gugla. Ako bi ljudi bili dovoljno dobro upućeni u medije, onda bi mogli da odvoje žito od kukolja, a kvalitetno novinarstvo bi pobijedilo.

U tome je čitava istina. Isto kao što je opasno voziti kroz mjesto u kojem ne poznajete pravila kretanja, bezbjedno premještanje u novu sredinu digitalnih medija - izbjegavajući pri tom ne samo “lažne vijesti” već i prijetnje poput onlajn prevara, objavljivanje pornografije bez saglasnosti (iz osvete), širenje mržnje - takođe zahtijevaju znanje i razumijevanje. Na taj način odlučni napori u cilju povećanja medijske pismenosti imaju odlučujući značaj u čitavom svijetu. Mediji koji su slobodni, nezavisni i zaslužuju povjerenje predstavljaju osnovu bilo koje funkcionalne demokratije neophodne da bi glasači mogli da donose razumne odluke i pozivaju izabrane lidere na odgovornost. Uzimajući to u obzir, medijska pismenost mora se sprovoditi u okvirima šire kampanje za povećanje demokratske pismenosti.

Još od kad je ustanovljena u Staroj Grčkoj prije više od 2.500 godina, demokratija je zavisila od pravila i institucija koje obezbjeđuju balans između učešća i vlasti. Ako bi cilj bio da se jednostavno svima da mogućnost izjašnjavanja, onda bi platforme poput Fejsbuka i Tvitera postale vrhunac demokratije, a pokreti kao što je Arapsko proljeće iz 2011. bi onda prirodno stvarali fukcionalne vlade.

Umjesto toga, cilj je da se stvori sistem uprave u kome izabrani lideri koriste svoja znanja i iskustvo da bi promovisali interese naroda. Vladavina zakona i podjela vlasti, garantovani sistemom ograničavanja i ravnoteže, životno su važni za funkcionisanje takvog sistema. Kraće rečeno, mobilizacija bez instuticionalizacije nema veliki značaj.

Pa ipak, danas državne institucije pate o istog nedostataka povjerenja kao i mediji. U određenoj mjeri, to je opravdano: mnoge vlade nisu bile u stanju da zadovolje potrebe svojih građana, a korupcija i dalje cvjeta. To podstiče rastući skepticizam prema demokratskim institucijama, pa ljudi češće daju prednost navodno egalitarnijim onlajn platformama na kojima se može čuti svačiji glas.

Problem je u tome što na takvim platfomama nema ograničenja i ravnoteže neophodnih da se donesu razumne odluke. A, uprkos prvobitnim očekivanjima nekih pionira Interneta, ta ograničenja i ravnoteža ne nastaju organski. Naprotiv, biznis modeli tehnoloških kompanija, zasnovani na algoritmima, praktično ih isključuju jer pojačavaju glasove putem klikova i lajkova, a ne u putem vrijednosti ili ispravnosti.

Političari popupisti iskoristili su odsustvo ograničenja i ravnoteže kako bi dobili vlast koju često koriste da ugode svojim pristalicama ignorišući potrebe oponenata ili manjinskih grupa. Pravilo većine tog tipa veoma liči na zakon gomile, kada populistički lideri pokušavaju da odbace zakonodavne organe i sudove da bi udovoljili željama - često formiranim na laži i propagandi - svojih birača. Primjer za to je nedavni pokušaj premijera Velike Britanije Borisa Džonsona da suspenduje rad parlamenta kako bi na minimum sveo mogućnost da se blokira bregzit bez zaključenja sporazuma.

U uslovima demokratije svi ljudi moraju da imaju mogućnost da vjeruju svojim liderima kada je riječ o zaštiti svojih prava i svojih interesa, nezavisno od toga za koga su glasali. Oni moraju imati mogućnost da vode svoj svakodnevni život sigurni u to da će državni službenici posvetiti svoje vrijeme i energiju za donošenje razumnih odluka - a da će oni koji to ne učine biti podvrgnuti kontroli i dovedeni u ravnotežu. Pouzdani nezavisni mediji podržavaju taj proces.

U slučaju Džonsona sudski sistem ispunio je svoju obavezu da provjeri izvršnu vlast. Ali sa svakim napadom na demokratske institucije odgovornost slabi, ljudi su sve više razočarani, a legitimnost sistema opada. Vremenom, talentovani ljudi gube motivaciju za rad u oblastima kao što su novinarstvo i politika, a to onda još više podriva njihovu efikasnost i legitimnost.

Da bismo prekinuli taj začarani krug potrebno je brzo širenje medija i demokratska pismenost, uzimajući u obzir i to kako sistem funkcioniše, ko mu je vlasnik i ko ga formira. Ipak, kako pokazuje anketa koju je spovela Komisija eksperata Savjeta Evrope za kvalitetno novinarstvo u doba digitalnih tehnologija (u kojoj sam radila), većina postojećih programa medijske pismenosti ograničeni su na obuku učenika da koriste digitalne platforme i razumiju sadržaj novosti. Premalo je programa orijentisanih na starije ljude (kojima je to najpotrebnije) koji objašnjavaju ko kontroliše medije i digitalnu infrastrukturu ili koji obučavaju mehanizmima algoritamskog izbora.

Demokratije u čitavom svijetu prolaze kroz stres-test. Ako ne prođu, njihove institucionalne osnove treba učvrstiti. To, prije svega, traži razumijevanje onoga što predstavljaju te osnove, odnosno zađto su one tako važne i ko pokušava da ih uruši. Copyright: Project Syndicate, 2019.

( Alexandra Borchardt )