Simbol našeg vremena, heroj sa kojim smo rasli

Robert Ori je nakon pogođenog bacanja Denver Nagetsa izveo brzo i uputio „Hail Mary“ pas u stilu vrsnog NFL kvoterbeka. Na drugoj strani Kobi Brajant prima loptu, radi dribling, mijenja stranu, lopta iza leđa i okret za zakucavanje. Ruki igrač Vinsent Jarbrog je probao, ali je na kraju završio na „posteru“ i nakon te sezone na parketima Italije i Njemačke.

Da li je to najbolje zakucavanje ikada? Naravno da nije. Vins Karter je to radio prkoseći svim zakonima fizike, Šek je lomio konstukcije, Dreksler i Džordan su krstarili kroz vazduh, Blejk Grifin je to radio sa više snage...Pa ipak ni jedno zakucavanje nije nekako ljepše od tog. Sva gracioznost Kobijeva staje u tom potezu, toj lakoći, pokretu, gotovo plesu u napadu i snazi na kraju.

Generacija smo one djece koja je u svoje sobe lijepila u postere, od poda do plafona na svakom zidu.

Meni i bratu sobu su isključivo krasili posteri košarkaša, sa jednim malim posterom Stiva MekManamana u dresu Liverpula.

Poster koji mi je nekako uvijek privlačio pažnju je „Lakers the next generation“, sa Sedirik Sebalosom, Nik Van Ekselom i Edi Džonsom. Pozadina zvezdanog neba, ljubičasto žuti dresovi i ta neonska slova, jednostavno tjeraju da vjerujete da to jeste sljedeća generacija koja će da se idzigne i da suvereno vlada ligom.

Iste te godine, Los Anđeles Lejkersi se odlučuju na revolucionarni potez i u dogovoru sa Šarlot Hornetsima draftuju sa 13 pozicije „klinca“ iz srednje Louer Merion škole. Ni jedan bek prije njega nije draftovan direktno iz srednje.

Možda bi sav taj luping sa trejdom prošao nezapaženo kod nas da nije uključio Vlada Divca koji je poslat u Šarlot u razmjeni. Kasnije će se saznati da do trejda zamalo nije došlo, jer je Vlade prijetio da će se radije penzionisati nego zamjeniti Kaliforniju sa Sjevernom Karolinom.

Samo Kobijevo odrastanje razlikuje se od skoro svih drugih priča u NBA ligi.

Mali Kobi je stasao u Italiji prateći partije svog oca eks NBA igrača Džoa „Dželibina“ Brajanta.

Iz tog perioda dječak je imao jednog košarkaškog heroja. Dok su njegovi vršnjaci sa druge strane okeana stasali uz Birda, Medžika, Džordana, Brajant je imao idola u Oskaru Šmitu.

Lakoća šutiranja, preciznost, ubilački instikt vrhunskog strijelca, krasili su brazilskog košarkaša koji je protivnicima sipao u prosjeku 44 poena po utakmici. Sve je to fasciniralo Kobija koji je kasnije svojim saigračima i američkoj javnosti često provlačio ime Šmita.

Nakon četiri godine u Loer Merionu i titule državnog prvaka kao i zvanja najboljeg strijelca Pensilvanije u tom uzrastu (gdje je prestigao Vilta Čembrlena), povučen iskustvom Kevina Garneta koji je godinu prije izašao na draft direktno iz srednje škole, Brajant je odlučio. Spreman je odmah za NBA ligu, i pored ponuda svih najprestižnijih koledža.

Trenirao je prije drafta sa brojnim ekipama, ali ipak ostaje ona anegdota iz Los Anđelesa.

Džeri Vest, ikona Lejkersa, logo NBA lige, i dan danas jedan od najboljih ako ne i najbolji direktor košarkaških operacija (posljednji učinak su ovogodišnji Klipersi), gledao je momka iz Filadelfije i nije mogao da vjeruje šta ima pred sobom.

Pozvao je na jedan trening vlasnika Lejkersa Džerija Basa, kao i nekadašnje igrače Lerija Drua i Majk Kupera da igraju odbranu protiv Kobija. Nakon treninga Bas je rekao „Ok. Bolji je od svih koje imamo. Draftuj ga bez obzira na cijenu“.

I ubrzo sva tri košarkaša sa postera „Lakers The next generation“ su počela da blijede pred Kobijevim naletom.

Edi Džons koji je bio možda u to vrijeme i među najboljim bekovima lige (jedan od onih vrhunskih igrača koji je bio odličan na obije strane, ali čije košarkaško naslijeđe nije izdržalo teret vremena) je poslije par sezona morao da mijenja sredinu, kako bi oslobodio startnu poziciju za Kobija.

Ubrzo smo svi saznali o kakvoj se prije svega disciplini radi.

Ustajanje u 3, 4 ujutru, trčanje par kilometara, pa sala i pucanje na koš, par stotina šuteva. Onda dolaze saigrači i radi se trening koji je Kobi uvijek volio da bude kao da je u pitanju sedma utakmica finala NBA lige, pa kad svi odu pod tuš on ostane još da šutira.

Džordan nije imao takvu disciplinu, znao je noć da provede igrajući poker, pa da pojede biftek od kilogram, uživa u kohibi i onda izađe na teren i da protivniku 40 poena. Jednostavno bio je „čudo prirode“.

LeBron na godišnjem nivou potroši dva miliona dolara svoje plate na cijeli tim ljudi koji ga prati i njegov trening se odavno graniči sa visokom naukom.

Kobi je sve mahom radio sam.

Kada je Fil Džekson odlučio da preuzme Lejkerse 1999. godine, poslije par treninga i svog Kobijevog potencijala, pozvao je Majkl Džordana da dođe, odradi koji trening i progovori koju „mentorsku“ riječ sa Kobijem.

Brajantova prva rečenica upućena legendi „Isprašio bi te 1 na 1“. Kažu da se Džordan samo nasmijao, a poslije treninga rekao „pa sada vjerovatno i bi“.

Džordan će uvijek biti pokretač za Brajanta, krajnji cilj, kao i vječita borba da izađe iz njegove sijenke. Gotovo nerelano izgleda video paralele dva igrača, kretnju, dribling, šut, zakucavanje...pa čak i radovanje i emocije nakon pobjeda. Sve je bukvalno preslikano.

Osim Džordana veliki rival Brajantov je bio i njego saigrač Šejkil O Nil. Gotovo filmska je bila njihova nepodnošljivost u trenucima kad su zajedno harali ligom. Kobi je Šeku zajmerao zapuštenost i neodgovornost u treningu, Šek je Kobija zvao sebičnim igračem previše okrenutim sebi a ne timu.

Iako su kasnije postali gotovo braća, kada je Kobi osvojio svoju petu titulu, nasmijao se i prva rečenica koju je rekao je bila „Imam jednu više od Šeka“.

Na pet titula je ostao, ta Džordanova šesta je bila nedostižna, ali za utjehu mu je ostalo da ga je pretekao na listi najboljih strijelaca lige.

Sport kao sport jeste najplodnije tlo za priču „u moje vrijeme“ i sudar generacija oko tema ko je najbolji. Nama je Majk Tajson bio pojam za boksera, našim očevima Muhamed Ali, dok su đedovi smatrali da niko poslije Rokija Marćana nije vrijedan pomena.

Tako isto u košarci, tri generacije imaju svoje idole u Džordanu, Brajantu i LeBronu.

I dok smo u Crnoj Gori od Džordanove karijere ispratili tri posljednje titule u Bulsima i „tezgu“ u Vašingtonu, Kobi je prvi igrač koji je bio naš.

Simbol našeg vremena, naše generacije, na kojeg se LeBron samo nadovezao.

Igrači čije smo cijele karijere ispratili. I zato ta priča možda nikad neće imati tačan odgovor...“Ko je najbolji“, ali ćemo uvijek imati sreću što smo živjeli u eri ovih ljudi koji su pomjerali granice košarke i sporta.

Dan prije tragedije i pogibje Brajanta, njegove ćerke, njene drugarice i njenih roditelja, LeBron Džejms je pretekao Kobija na listi najboljih stijrelaca, na šta mu je Brajant napisao „Svaka čast na tome što si pomjerio granicu igre. Probiju put za „sljedećeg“.

I upravo poslije LeBrona čekaćemo tog slijedećeg, koji će onda postati predmet debata, ali kojeg ćemo zbog same košarke priglriti.

Brajanta, kada budemo objašnjavali generacijama ko je bio Kobi, pokazivaćemo tu sliku gdje ga čuva skoro komplet tim Bulsa, video lob pasa za Šeka u sedmoj utakmici finala Zapada protiv Portlanda, ono zakucavanje protiv Bruklina kada je na poster stavio Džeralda Valasa i Krisa Hemfisa iako je bio u poznim godinama, 81 poen Tortontu, one zavoje u posljednoj sezoni koje je nosio na svakoj utakmici da bi izdržao svoju posljednju oproštajnu sezonu.

Na kraju posljednja tri minuta posljednje utakmice sa Jutom, gdje se vidi da ostaje bez snage i da ima samo jednog protivnika do kraja meča, a to je sebe samog. I na ta tri minuta i 10 poena zaostatka Lejkersa on uspijeva da ubaci sve do kraja i preokrene, za 60 poena ukupno na tom meču.

Brajanta ćemo na kraju da pamtimo po tom stavu, tom hodu samouvjerenom, kao da je zvijezda nekog hip hop spota, toj prkosnoj grimasi na licu, koja bi se brzo razvukla u taj osmijeh, dječački koji nikada nije izgubio.

Brojne smrti poznatih su potresle ovu ili onu generaciju. Žalili smo za Robinom Vilijamsom, Alanom Rikmanom, Entoni Burdenom, Nebojšom Glogovcem....ali ova smrt, ostavila je samu muk i bol.

Brajant je bio onaj momak iz kvarta sa kojim se nikad nismo družili, jer je stariji od nas. Ali smo bili presrećni kad bi nas pozvao po imenu i poslao za vodu dok stariji igraju fudbal il basket. Mi bi smo bili odabrani.

Jedini igrač koji je izazivao i da navijate protiv njega, ali u tim odlučujućim trenucima kada se podigne za pobjedu, negdje duboko u sebi navijate da uđe. Jer svijetu trebaju heroji, a mi smo juče izgubili svog.

( Luka Vlaisavljević )