”Sukobi” se odvijaju oko klase, ne oko identiteta

Premda je kvaliteta našeg života neraskidivo povezana sa životima drugih, sa svih strana nam govore da ćemo napredovati jedino putem natjecanja za osobni interes i putem krajnjeg individualizma. Obrazovni sustav je iz godine u godinu sve brutalnije takmičarski. Zaposlenje je borba do smrti s gomilom drugih očajnika koji jure za sve manjim brojem radnih mjesta. Moderni nadzornici nad siromašnima pripisuju krivnju pojedincima za ono što stvaraju ekonomski uvjeti.”

Ovo je prije tri godine u Guardianu napisao George Monbiot u tekstu ”Neoliberalizam stvara usamljenost. To je ono što razara društvo.” Osvrćući se na epidemiju mentalnih oboljenja poput anksioznosti, depresije, društvene fobije, poremećaja u prehrani, samoozljeđivanja i sve većeg broja usamljenih, Monbiot je istaknuo da katastrofalne statistike o mentalnom zdravlju djece u Engleskoj odražavaju globalnu krizu.

Povodom 30. godišnjice Baršunaste revolucije većina čeških političkih analitičara je u svojim komentarima, osvrtima i analizama naglasila jednu stvar - izgradili smo kapitalizam, a zaboravili na društvo.

U razgovoru za češki portal a2larm.cz David Ost, profesor politologije na Hobart and William Smith Colleges u američkoj državi New York ističe da se nakon 1989. u potpunosti zaboravilo na radničku klasu. Ost naglašava da su komunističke države stvorile industrijsku radničku klasu, ali i da su vremenom, zahvaljujući ponajprije širokom pristupu višem i stručnom obrazovanju, stvorili ”novu radničku klasu” koju neki nazivaju ”nova srednja klasa” s drugačijim interesima i ambicijama nego što ih je imala prvotna industrijska radnička klasa. Ost ne vidi ništa loše u tome da su te nove grupacije nakon 1989. dobile priznanje i političku zastupljenost, ali da problem leži u tome što je ”stara, manje kvalificirana, ali i dalje brojna radnička klasa (u manjim mjestima često predstavlja većinu ekonomski aktivne populacije) bila odmah ignorirana, marginalizirana, pa i naposljetku stigmatizirana.”

Iz procesa transformacije, privatizacije, tranzicije, izašli su većinom kao klasa bez poštovanja, dostojanstva, prava i bez obećanja da će se njihov glas čuti.

Vremenom je to stvorilo ogromno nezadovoljstvo koje su iskoristili hohštapleri tzv. post truth doba, razni populisti, desničari, ekstremisti, dok se ljevica osipala gubeći prepoznatljivost i kredibilitet. Širom Europe i svijeta veliki broj pripadnika radničke klase ili onog što je od nje ostalo bacaju svoje glasačke listiće u kutije s populističkim, desničarskim ili ekstremnim predznakom.

U razgovoru za zagrebački tjednik Novosti Paul Mason, engleski ekonomski novinar je, komentirajući reakcije političkih suparnika Corbynovih laburista prije izbora da je njihov novi manifest socijalistički i komunistički, jer najavljuje nacionalizaciju ključnih privrednih sektora, smanjenje radnog tjedna na 32 sata, ukidanje školarina na fakultetima i besplatni širokopojasni internet za sve, izjavio da se manifest laburista čini radikalnim ”isključivo zato što smo godinama služili kao laboratorijski štakori neoliberalizmu u kojem je sva državna infrastruktura predana privatnim profiterima.” Očito je, sudeći i prema rezultatima izbora u Britaniji, većini građana ta pozicija ugodnija ili normalnija od bilo kakvog skretanja ulijevo. Kao što je rekao jedan lik u zbirki eseja Viktora Ivančića Radnici i seljaci, ”moje viđenje nenormalnog već sada je kategorija prošlosti, pa nije ni važno, bolje rečeno, nije normalno.”

U Češkoj na svako spominjanje radničke klase, radničkih prava, ljevice, veće uloge sindikata dobijete u tili čas etiketu komunjare ili lijevog ekstremista. Početkom prosinca odjeknula je u češkim i svjetskim medijima vijest da je devedesetogodišnjem književniku Milanu Kunderi, koji od 1975. živi u Francuskoj, nakon 40 godina vraćeno državljanstvo koje su mu oduzeli komunisti. Kundera ne daje intervjue, a njegova supruga i dugogodišnja književna agentica, Vera Kunderová, je nakon nekoliko desetljeća šutnje u medijima u izjavi za jedan češki književni časopis izjavila da je najveća greška nakon baršunaste revolucije što su češki disidenti htjeli izbrisati cijelo razdoblje komunizma, što su se odrekli naslijeđa praškog proljeća i što su cijelu eru komunizma stavili u isti koš. ”Iz perspektive disidenata to je, vjerojatno, bilo logično jer kad bi priznali da komunizam nije bio u svemu zlo, onda možda ne bi ispali takvi junaci i borci. Vi ste počeli iznova, ali ste time prekinuli važan kontinuitet”, istakla je Kunderová.

U poplavi napisa povodom 30. obljetnice Baršunaste revolucije zaintrigirao me razgovor s jednim devetnaestogodišnjim studentom, Eduardom Štrebluom. Smeta ga nazivanje komunizmom svega što je lijevo i smatra da to donosi veliku štetu društvu: ”Antikomunist je čovjek koji pod svaku cijenu kritizira ljevicu. Čovjek koji sve što zvuči imalo socijalno ili lijevo smatra odmah lošom stvari, a da ne razmisli zašto neke stvari koje zvuče slično kao u prošlom režimu mogu donijeti efektivno rješenje današnjih problema. Mnogo stvari za koje se bore sadašnje generacije zvuče marksistički. To je istina. A kod generacije mojih roditelja koja se morala izboriti za slobodu naša stajališta izazivaju neugodne konotacije. To je razlika među nama, mi takve konotacije nemamo”.

Sve više mladih Čeha s nelagodom gleda na sadašnju situaciju i pribojava se za budućnost, ali ne samo za svoju. ”Nekad smo bili na strani cenzure i totalitarizma a danas na strani viška, razbacivanja i iskorištavanja. Premda smo u skupini 40 najbogatijih zemalja svijeta to nije jednoznačno pozitivno. Zahvaljujući Baršunastoj revoluciji, Europskoj Uniji i NATO-u, nalazimo se u mjehuriću u kojem nam je dobro nasuprot onom velikom u kojem je loše. Mi smo na strani planete koja iskorištava jeftinu radnu snagu u jugoistočnoj Aziji, uništava prašume u Južnoj Americi i krade pitku vodu Africi”, zaključuje student. S druge strane svjetonazorskog spektra sve su agresivniji oni koji ovakve mlade ljude nazivaju neomarksistima, zaluđenicima, zelenim fašistima, ludim uzbunjivačima, gnjavatorima… I to ne rade samo oni koji se skrivaju pod lažnim imenima na društvenim mrežama već i mnogi na javnoj političkoj sceni. Poznata češka ekonomistica, blogerica, nekadašnja savjetnica u Ministarstvu financija, Markéta Šichtarová prije nekoliko dana je u jednoj popularnoj televizijskoj emisiji, govoreći o klimatskim promjenama i ekološkim aktivistima, izjavila sljedeće: ”Mi ne možemo utjecati na klimatske promjene, mi im se moramo prilagoditi. Moramo biti što bogatiji, pa ćemo se lakše prilagoditi, a ne vraćati se u socijalizam. Bankari ne mogu biti ekološki aktivisti. Ono što moramo riješiti jest da nam zeleni luđaci ne uzmu naše automobile i stanove!”

Ovakve i slične stavove politolog Ost ima u vidu kad govori da je danas demokracija ugrožena radikalnom desnicom. ”Previše ekonomskog liberalizma ugrožava politički liberalizam, a previše kapitalizma ugrožava demokraciju.” Ost primjećuje da liberali nerado govore o klasi, naglašavaju uglavnom demokraciju. A s druge strane desnica rado govori o nejednakosti, ali nakon 1989. prikazuje nejednakost ne kao napad na radničku klasu nego na narod, tvrdeći da ga samo ona može dostojno predstavljati. Obećava više za radničku klasu, ali ne ustupcima od dominantne klase, već napadima na ljude s drugom etničkom pripadnošću, vjerom ili nacionalnošću. Želimo li stabilnu demokraciju, sukobi bi se morali odigravati oko klase, ne oko identiteta”, ističe Ost. Ima li još smisla govoriti o radničkoj klasi? Ako nam je stalo do demokracije, kaže Ost, onda sigurno da ima.

Glavna pogreška i zabluda postkomunističkih elita prema mišljenju američkog politologa je u tome što su mislili da će neoliberalnom politikom dosegnuti cilj, a to je da će svi pomoću neoliberalizma postati srednja klasa. Pokazivali su prstom na radničku klasu na zapadu koja je sa svojom kupovnom moći postala srednja klasa i govorili pristalicama: ”gledajte, to će vam donijeti kapitalizam.” Zaboravili su da su radnici na Zapadu postali srednja klasa nakon II svjetskog rata ne zato što su prihvatili kapitalizam već zato što su mu se suprotstavljali sindikatima, socijalističkim i socijaldemokratskim strankama i stoga dobijali masovnu podršku. ”Malo tko je u istočnoj Europi imao u vidu da kapitalizam ne stvara srednju klasu sam od sebe. Za to su potrebni autonomni sindikati koji će se boriti za bolje uvjete rada i osigurati da svo bogatstvo ne ostane u rukama malog broja ljudi. Velika greška 1989. je što su socijalni pokreti otpisani u vjeri da će nam kapitalizam sve obezbijediti.

Činjenica da netko kao Andrej Babiš (premijer Češke, tajkun op.a.) može tvrditi kako predstavlja obične ljude, tužan je pokazatelj načina na koji je klasni sustav građen - i neshvaćen - poslije 1989.” Češki sociolog Stanislav Biler napisao je nedavno u eseju pod naslovom Češka, zemlja bez budućnosti. Nasljednici privatizacije raspačavaju republiku: ”Neophodan nam je radikalni idealizam koji se ne boji ideje da ova zemlja ne smije biti protektorat šačice najbogatijih u zemlji. Sve starija elita je uspaničena činjenicom da društvo postoji i da želi riješiti probleme na zajedničkoj osnovi, kao što su zahtjevi usmjereni na regulaciju i rješenje problema stanovanja kao i klimatske krize. Pretpostavke da bi takvo nešto moglo riješiti slobodno tržište su nerazumljive i bizarne.”

I da završimo s onim s kojim smo počeli. Monbiot poziva na prevrednovanje kompletnog pogleda na svijet. ”Od svih maštarija koje zabavljaju ljudska bića, ideja da možemo sve sami je najapsurdnija i vjerojatno najopasnija. Ili ćemo djelovati zajedno, ili ćemo se raspasti.”

( Sofija Kordić )