Kosmički nivoi

Bosna i Hercegovina se pred svijetom obavezala da neće okupirati Mjesec niti druga nebeska tijela. Radi se, kako su prenijeli mediji, o Ugovoru o načelima kojima se uređuje djelovanje zemalja u istraživanju i korištenju svemira, uključujući Mjesec i druga nebeska tijela.

Pa se čovjek u moru sivih i smogovitih izvještaja ovih dana onako od srca, grohotom nasmije. Eto, moguća su i čuda. Čuj mi smo se za nešto obavezali! Još da stvar bude grandioznija, mi smo se obavezali nešto uz Mjesec i nebeska tijela. Sve trepćem očima, zijam u nevjerici.

Dobro, važno je, je li, od nečega da se počne. A kad se već obavezujemo, treba se obavezivati na kosmičkim razinama, po tome smo, dakako, poznati. Nema ti u ovoj zemlji ništa da se uradi a da nije kosmičkih proporcija. Recimo, naša glupost je toliko narasla da ju je moguće mjeriti upravo u vasionskim dimenzijama. Razgranala se, u svom etniziranom šećeru se rastopila i proširila naša glupost, toliko da je registrovana na brojnim kosmičkim stanicama kao ozbiljno zračenje. U našem samorazumijevanju reklo bi se da se cijeli kosmos naježurio zbog brige o nama, jerbo nema ti toga ko ne strepi nad sudbinom ove zemlje.

Tone etnonacionalističke paranoje

Otuda smo mi, ušuškani tom brigom, slobodni da pored enormnih emisija zagađenja, koja uz našu brigu o kosmosu nemilosrdno ispuštamo u zrak, emitujemo i tone i tone etnonacionalističke paranoje i straha kao naš nesumnjivi doprinos haotičnosti svijeta u kojem živimo. Jer kad se već obavezujemo, treba se obavezati u onome u čemu smo najbolji.

Dobro, istina je da naša briga za Mjesec i odluka da nećemo okupirati svemir jesu dio programa civiliziranog svijeta, koji, eto, ni nas nije zaobišao. Ali to obavezivanje u našoj nemoći da riješimo i minimum ovozemaljskih problema koji nam se sve više stežu kao omča oko vrata, djeluje tako uzbudljivo i tragikomično. Mi smo danas od svemira daleko jednako kao i u vrijeme kada je konjska zaprega po Sarajevu vozila austrougarske činovnike i oficire, a možda i kao u vaktu Omer-paše Latasa.

Dakle, ono jeste, ovdje se danas ne spaljuju ljudi na lomači ukoliko ustvrde da je Zemlja okrugla i da se ipak okreće, ali na verbalnim lomačama u ovoj zemlji gore uglavnom svi koji se na bilo koji način usude, bar malo, pomjeriti, uvijek u isti kadar zaustavljenu, optiku etno-nacionalnog preimućstva.

Može, moguće je, i Mjesec sam sići na zemlju, mogu se zvijezde udaljiti do potpune nevidljivosti, može se cijeli svijet tri puta premetnuti, a mi ćemo ostati istrajni u nastojanju da očuvamo kriptoistorije i mitomaniju kao suštinu našeg postojanja. To što u perspektivi od stotinjak godina ovdje više neće ostati ni korova nas pretjerano ne zanima, u kulturi smrti bitno je samo ono što nacija danas može za sebe priskrbiti. Sve drugo, oni koji dolaze, ostavljanje svijeta nekim budućim, možda pametnijim, generacijama, koje će znati šta sa ovom zemljom, nas uopšte ne zanima.

Postoje oni jednakiji

Potrebno je sada, i ovdje, nakamarati što više povampirenih krvoločnih aveti prošlosti, kako bi se sve dodatno opoganilo i zacrnilo. Insistirati na sukobu, zazoru od drugog, kolektivnoj paranoji o zavjerama, izdajama i nepravdama. Jer samo tako se memljivo nacionalističko tkivo drži pod pritiskom koji omogućava troetničkim meštrima svih hulja da vladaju u ovom buretu. Zato ovdje uvijek postoje jednaki i jednakiji. Ukoliko neko skrene pažnju da je sve ovo otišlo duboko u provaliju, detektuje dubinu našeg pada, biće prokazan kao onaj koji je blasfemično dirnuo u svetost etničkog. Ona se, poznato je to u kosmičkoj sili BiH, ni po koju cijenu ne smije dovoditi u pitanje. Sa druge strane, pak, postoje oni jednakiji kojima je, jer su dakako pravovjerni, dopušteno sve. Da dube na glavi i krevelje se pred kamerama, da masakriraju našu pamet, izvrću ruglu našu kulturu. Sve im je dopušteno. Oni mogu, oni su na pravoj strani. I samo ako se drznete nešto reći o njihovim bahanalijama, bićete brutalno ućutkani i marginalizirani. Istinska je ipak sreća što mi zaista jesmo daleko od Mjeseca i svemira, u prenesenom i u neprenesenom značenju. Bilo bi stravično zamisliti da se jedan ovakav konglomerat laži i obmane zaista može baviti i pitati o bilo kakvim stvarima civilizacijskog tipa. Ne znači da su drugdje bolji, ali ovakvi nisu sigurno. Mi smo tamna strana svakog Mjeseca.

( Đorđe Krajišnik )