Kako promijeniti sve da se ne bi pomijenilo ono glavno

Vladimir Putin je, po svemu sudeći, raspoložen da ostane lider Rusije i nakon 2024. godine i to ni za koga nije iznenađenje. U svom obraćanju Federalnom parlamentu on je predstavio mapu puta reorganizacije političkih institucija Rusije koja pretpostavlja ozbiljne izmjene Ustava. Čitava vlada, na čelu sa premijerom Dimitrijem Medvedevim, odmah je podnijela ostavku.

Putinovi predlozi su magloviti u kontradiktorni. Međutim, oni nam daju vrijednu informaciju o njegovim planovima za period nakon 2024, kada se završava njegov drugi po redu mandat na mjestu predsjednika (nakon kojeg se mora povući). Prije svega, Putin obećava da će prenijeti neke nadležnosti predsjednika Državnoj dumi, a takođe i suštinske (mada ne i precizno definisane) nadležnosti Državnom savjetu (koji se trenutno u Ustavu uopšte ne pominje) i Savjetu bezbjednosti (koji se u Ustavu pominje ali nije detaljno opisan).

Njegovi predlozi uključuju i ukljanjanje ključnih principa ustavne kontrola i ravnoteže: faktičko ukidanje nezavisnosti Ustavnog i Vrhovnog suda, nestanak autonomije lokalne samouprave, primat ruskog zakonodavstva nad međunarodnim obavezama. U ruskom Ustavu jasno piše da te fundamentalne principe političkog sistema Rusije (opisani su u prva dva poglavlja Ustava) može da mijenja samo Ustavna skupština. Ali, Putin je rekao da nema namjeru da je saziva. U tom smislu njegov govor je opis otvorenog i transparentnog plana držanog prevrata ili, ako ćemo preciznije, onoga što politikolozi nazivaju autoprevratom (autogolpe) - svojevremeno je to bio omiljeni instrument latinoameričkih “kaudilja”. Mada, intereseantno je da je ovaj prevrat događaj - koji se nije zbio.

Predložena radilkalna perestrojka političkih institucija ne previđa nikakve promjene u političkom ustrojstvu Rusije. Političko ustrojstvo je po definiciji skup pravila (formalnih i neformalnih) koja uspostavljaju praksu izbora političkih rukovodilaca i donošenja ključnih političkih odluka. Prije prevrata Putin je kontrolisao i jedno i drugo. Nakon prevrata ništa se neće promijeniti, on namjerava da donosi sve te odluke. Kao što je rekao predsjednik Dume Vjačeslav Volodin još 2014. godine, kada je bio zamjenik šefa Putinove administracije: “Postoji Putin - postoji i Rusija. Nema Putina - nema Rusije”. Naravno, Rusija će nadživjeti sve smrtnike. A Volodin nije govorio o Rusiji, već o političkom režimu koji je Putin stvorio po svom liku. Taj će se režim, takođe, prije ili kasnije promijeniti, ali vjerovatno tek nakon što Putin ode s vlasti.

Pitanje da li Putin namjerava da prestane da rukovodi zemljom davno se ne uzima ozbiljno. Neki su, ipak, mislili (ili su se nadali) da će on 2024. radije otići u penziju. Kad bi to bilo tako, onda bi on počeo da priprema teren za to, uvodeći nove kontrole i ravnoteže s ciljem da zaštiti svoju bezbjednost i blagostanje nakon odlaska s dužnosti. Saopštivši da planira da demontira sistem kontrole i ravnoteže, Putin je jasno pokazao da namjereva da i dalje ostane na vlasti iako je i dalje nejasno kako će zapravo strukturirati sistem. Ruske elite su, naravno, počele da razmatraju dalje opcije za Putina čim je, 2018. godine, počeo njegov sadašnji mandat. Na primjer, on bi mogao da napravi novi savez sa Bjelorusijom, što bi mu omogućilo da ponovo počne odbrojavanje predsjedničkog mandata.

Ali Putin je izgleda riješio da slijedi primjer predsjednika Kazahstana Nursultana Nazarbajeva koji je otišao sa tog mjesta tako što je - sačuvao ključne nadležnosti. Nazarbajev je ojačao Savjet bezbjednosti Kazahstana i postao njegov predsjedavajući. Takođe je zvanično proglašen za “Lidera nacije” koji ima pravo veta na sva važna imenovanja.

Putin takođe, po svemu sudeći, postavlja temelj za izbor lojalnog nasljednika. Među njegovim predlozima je i pooštravanje uslova po kojim se neko može kandidovati za predsjednika. Sada kandidati moraju zadovoljiti uslov od deset godina života u Rusiji, a Putin taj rok želi da poveća na 25 godina. Osim toga, on želi da isključi sve koji su ikada imali strano dražvljanstvo ili prebivalište u inostranstvu. Ko god da je čovjek zbog kojeg Putin želi da uvede ovo pravilo (moguće da je to Mihail Hodorkovski koji je napustio Rusiju 2013. godine), on očigledno predstavlja preveliku prijetnju za nasljednika kojeg preferira Putin.

Predlog da se ukine primat međunarodnog prava, sporazuma i odluka međunarodnih organa u Rusiji, po svemu sudeći, prati te ciljeve. Evropski sud za ljudska prava redovno odbacuje krivične kazne koje sudovi koje kontroliše Putin izriču drugom popularnom opozicionom lideru, Alekseju Navaljnom.

S ciljem da preduprijedi otpor svojoj igri moći, Putin je najavio povećanje socijalnih davanja za 0,5 % BDP-a. Takođe je na mjesto krajnje nepopularnog Medvedeva postavio vrlo kompetentnog, ne previše poznatog, tehnokratu Mihaila Mišustina čija su ranija odgovornost bili poreski organi.

Kao i kod drugih Putinovih “nepolitičnih” premijera - Mihaila Fradkova (2004-2007) i Viktora Zubkova (2007-2008) - Mišustin nema reputaciju političara koji bi mogao da parira Putinu. Mišustin uživa poštovanje zato što je racionalizovao i digitalizovao poreski sistem, ali mu popularnost umanjuje činjenica da je naplata poreza drastično porasla tokom njegovog rukovođenja.

Putin je, izgleda, o svemu razmislio. Ali činjenica da je našao za neophodno da ode toliko daleko da bi zaštito sebe i svog potencijalnog nasljednika pokazuje da je njegov položaj nestabilan. Početkom januara njegov izborni rejting iznosio je svega 45%. Njegov nasljednik će 2024, najvjerovatnije, imati mnogo manju podršku.

Plan Putinovog autoprevrata nije da se ruski režim spremi za promjenu. Ne sprema se i to odlično razumiju finansijska tržišta koja uopšte nisu odreagovala na njegov govor. Smisao Putinovih korekcija je na drugom mjestu: Putin zna da je njegov režim na pogrešnoj strani istorije i tu će se držati svim silama.

Autor je profesor ekonomije na Sciences Po u Parizu; bio je glavni ekonomista Evropske banke za obnovu i razvoj i rektor Nove ekonomske škole u Moskvi

Copyright: Project Syndicate, 2020.

( Sergei Guriev )