Luka Raco: Veliki je izazov tumačiti junaka koji je totalno drugačiji od mene

Glumac Luka Raco osvojio je žansku publiku zahvaljujući ulozi Riste u seriji “Sinđelići”. Njegova želja još od malena je bila da se bavi javnim poslom, a gluma mu je bila velika želja i ljubav. Prepoznatljiv po atraktivnom izgledu i zavodničkom osmijehu Luka je često dobijao ponude da snima reklame i muzičke spotove. Bavio se i manekenstvom, a na pistu je kročio 2012. godine kada je ponio titulu mistera Srbije.

Prekretnica u njegovoj karijeri je uloga u televizijskoj seriji „Sinđelići“ 2013. koju je dobio na kastingu i koja mu je donijela veliku popularnost. Osim toga zapažene uloge imao je i u filmu „Saga o tri nevina muškarca“ i televizijskoj seriji „Nemanjići - rađanje kraljevine“. Imao je priliku da igra u brojnim pozorišnim predstavama, kao i onima za djecu. Okušao se i kao pisac, autor je knjige „Portret slikan rečima“.

Odnedavno ga publika može vidjeti i u ulozi Alekse u seriji “Igra sudbine”, a o novoj roli, ali i karijeri Raco priča za Play...

S obizorm na to da igraš u seriji “Igra sudbine” koja je rađena po kolumbijskoj telenoveli, šta te je navelo da prihvatiš ulogu i da li je Aleksa od starta bio jedina opcija ili si sam mogao da odabereš šta ćeš igrati?

Lično sam bio kastingovan za ulogu Luke i Alekse, ali su nakon nekoliko krugova kastinga ljudi iz produkcije i ekipa reditelja odlučili da sam više za lik Alekse, što se kasnije ispostavilo i tačno. Izuzetno mi je veliki izazov da tumačim lika koji je totalno drugaciji privatno od mene, ali sa velikim zadovoljstvom igram takvu ulogu, i nadam se da će se to i dopasti gledaocima pored malih ekrana.

Za razliku od Riste iz Sinđelića, ovoga puta igraš arogantnog bogataša. Koliko je bilo teško odigrati ulogu koja nije slična tebi i strahuješ li da će te publika gledati kroz istu?

Veliki je izazov odigrati tako nesto, ali dao sam sve od sebe, a za sve ostalo čekamo reakcije publike.

Sve češće se na našim prostorima snimaju serije po uzoru na neke koje su davno snimljene. Koliko je to uopšte dobro za TV produkciju, s obzirom na to da tekstovi mnogih domaćih scenarista, kako mladih, tako i starih, čame u fijokama i čekaju da budu snimljeni?

Dosta naših scenarista učestvuje i kada je u pitanju ovakav projekat, jer je potrebna adaptacija teksta, prilagođavanje našem područiju i mentalitetu. Mislim da se nikada više serija i filmova nije radilo, što je fenomenalno za našu kinematografiju, samim tim mnogo mladih ljudi je dobilo šansu da pokažu svoje kvalitete, tako da se te fioke polako prazne, što mi je izuzetno drago.

U jednom intervjuu otkrio si da se ekipa na snimanju “Igre sudbine” veoma brzo zbližila i ta energija se prenijela i na sam set. Koliko je to bitno i da li zbog toga određeni projekti sa takvom atmosferom na snimanju budu uspješniji?

Mislim da u svakom poslovnom okruženju, ne samo glumačkom, dobra energija među zaposlenima je izuzetno značajna za kvalitet finalnog prozivoda.

Kad se snimaju serije ima dosta ponavljanja, snimajući dani traju i po više od 10 sati. S obzirom na iskustvo koje imaš, idu li ti sad dijalozi lakše i znaš li, što se kaže “iz prve” da pogodiš šta reditelj želi u određenom trenutku?

Naš radni dan traje oko dvanaest sati, djeluje dosta, ali kada radiš posao koji voliš, sve nekako bude lakše. Da, naravno sa godinama rada, postane lakše, ali ipak je reditelj taj koji nam i prije samog snimanja da smjernice da to uradimo na što bolji način.

Iako si mlad, uloge koje si dobijao do sada bile su veoma zapažene. Koliko je zbog toga veći pritisak i da li ti je zbog toga teže da ocijeniš da li je neki projekat za tebe ili ne? Može li glumac na ovim prostorima da dozvoli sebi da odbije ulogu?

Do prije nekoliko godina, malo se projekata snimalo na našem području, ali u posljednje vrijeme se to promijenilo. Uvijek postoji pritisak kada započinjemo neki novi projekat, i ta neka pozitivna trema, ali to nam samo pokazuje da nam je stalo do toga što radimo. Mislim da svako može i ima pravo da odbije neku ulogu, ali sa druge strane većina projekata koji se trenutno rade su izuzetno kvalitetni, tako da mislim da se mlade kolege ne susreću sa tim problemima odbijanja.

Kakvu ulogu ti nikad ne bi prihvatio, a kakvu rado priželjkuješ?

Za početak bih volio da ih bude što više, a kada se to dogodi onda ću vam dati odgovor, još sam ja na početku.

Prvu ulogu ostvario si još kao klinac, glumio si u jednoj reklami. Zovu li te i danas i nude li ti takve angažmane?

Sa vremena na vrijeme dobijem neki takav poziv, pa ukoliko pregovori prođu zadovoljavajuće po obije strane, zašto da ne. Uvijek ću prihvatiti neku kvalitetnu reklamu.

Ulogu u Sinđelićima si dobio zahvaljujući kastingu. U svijetu je takav odabir glumaca za projekte normalan, dok na ovim prostorima već kad se krene u realizaciju projekta, autori imaju zamisao ko bi mogao da igra koju ulogu. Jesi li imao strah kad si otišao na taj kasting da možda ipak nećeš proći?

Strah od te čuvene riječi kasting je svepristuan među svim mojim kolegama, i mlađim i starijim. To je ta neka pozitivna trema, koja nas motiviše da budemo što bolji. Kao što ljudi iz drugih branši idu na razgovor za posao, mi idemo na kasting. Nikome tu nije izuzetno prijateno moram reći.

U seriji „Nemanjići – rađanje kraljevine“ igrao si dvorjanina, koji se miješa u porodične odnose Nemanjića. Kakvo je bilo iskustvo igrati u istorijskoj seriji?

Sa kvalitetnom ekipom vraćanje u prošlost u svakom smislu tokom vremena provedenog na setu bilo je jedno divno iskustvo.

Jedno vrijeme si se bavio i modelingom. Jesi li zbog glume zapostavio karijeru modela?

I dalje, ako mi vrijeme i posao to dozvoli, rado se vratim modelingu koliko mogu.

Teško bih mogao sebe da zamislim kao uspješnog bankara

Glumu si zavolio još u djetinjstvu, ali zbog straha da nećeš moći da živiš od tog posla odlučio si se za studije ekonomije. Možeš li danas sebe da zamisliš kao uspješnog bankara i nedostaje li ti taj svijet?

Iskreno dosta teško, ali evo imam priliku da kao Aleksa u novoj seriji “Igra sudbine” upravo igram jednog okorjelog mladog biznismena. A šta godine koje dolaze nose sa sobom, vidjećemo. Nikad se ne zna.

Vodim računa na koji način se obraćam mladima

Ne kriješ da vodiš računa o svom izgledu, ali i o iskrani, pa si objavio knjigu “Portret slikan rečima” u kojima mladi mogu pročitati i o zdravim stilovima života. Tada si kazao da si svjestan da imaš veliki broj fanova među pripadnicima mlađe populacije i da želiš da ih podstakneš da čitaju, jesi li u tome uspio?

Mislim da je to vječita borba, i da ukoliko sam podstakao i bar nekoliko mladih ljudi, to je za mene uspjeh. A zbog sve prisutnosti društvenih mreža, i mladih koji nas prate na njima, trudim se da vodim računa na koji način im se obraćam.

( Marija Vasić )