Ivošević: U demokratskoj državi imovina je svetinja

U svakoj demokratskoj državi pravo na imovinu je „svetinja“ i tako treba da bude i u Crnoj Gori, jer to predviđa njen Ustav, ocijenio je bivši sudija Vrhovnog suda Srbije Zoran Ivošević.

On je podsjetio da član 58 Ustava Crne Gore, jemčeći imovinu, predviđa da “niko ne može biti lišen ili ograničen prava svojine, osim kada to zahtijeva javni interes, uz pravičnu naknadu“.

“Pošto se izuzeci tumače i primenjuju usko, ova odredba dopušta eksproprijaciju, ali ne i nacionalizaciju ili konfiskaciju imovine. To važi i za imovinu Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori”, rekao je Ivošević u intervjuu “Vijestima”.

Da li ste bili u prilici da vidite crnogorski Zakon o slobodi vjeroispovijesti i da li Vam je, kao pravniku, nešto u njemu sporno? Šta mislite o odredbama sa preuzimanjem crkvene imovine koje su izazvale proteste širom Crne Gore?

Zakon jesam video, ali sam, kao pravnik, obratio pažnju na odredbe čl. 62, 63 i 64, jer se u njima pokazuje ambicija da vjerski objekti i zemljište izgrađeni ili pribavljeni iz javnih prihoda države, vjerski objekti i zemljište koji su bili državna svojina do 01.12.1918. godine za koje ne postoje dokazi o pravu svojine, kao i objekti izgrađeni zajedničkim ulaganjima građana do 01.12.1918. godine za koje ne postoje dokazi o pravu svojine, postanu - ‘kulturna baština u državnoj svojini’. U ovim odredbama su tri dionice u ostvarivanju ove ambicije: normativna, izvršna i korektivna. Normativna dionica se donošenjem Zakona okončava. Ali, njegovo objavljivanje stvara mogućnost da se pred Ustavnim sudom Crne Gore ispita njegova ustavnost, bar iz tri razloga. Jedan je, što je vjerska zajednica, po članu 14 crnogorskog Ustava, odvojena od države, pa ne može uređivati imovinski režim u toj zajednici. Drugi je, što član 58 crnogorskog Ustava određuje da niko ne može biti lišen ili ograničen u zajemčenom pravu svojine, osim kada to zahtijeva javni interes uz pravičnu naknadu. Treći je, što je na meti Zakona samo imovina Srpske pravoslavne crkve, budući da je svojina drugih vjerskih zajednica već zaštićena sporazumima sa državom, pa to pomenutu crkvu, protivno članu 8 crnogorskog Ustava, izlaže i diskriminaciji. Izvršnu dionicu usvajanje Zakona otvara. Ona će trajati i narednih godinu, a biće ispunjena identifikacijom i popisom vjerskih objekata i zemljišta, kao i pokretanjem postupka za njihov upis u katastar nepokretnosti. Ako se organ uprave u traganju za potrebnim podacima suoči sa spornim pitanjima, može doći i do pokretanja određenih postupaka pred nadležnim državnim organima. Korektivna dionica započinje sa pravnosnažnošću odluke o upisu prava državne svojine u katastar nepokretnosti. Ako i nakon toga pitanja o državini, korišćenju i raspolaganju, koja zajedno imaju jasan svojinski karakter, ostanu sporna, mogu biti rješena isključivo u postupku pred parničnim sudom. Taj sud rješava i sporove po tužbi za utvrđenje prava svojine po osnovu održaja, koju Srpska pravoslavna crkva može podnijeti, pošto član 52 stav 2 crnogorskog Zakona o svojinskopravnim odnosima predviđa da zakoniti i savjesni držalac, kakav je i crkva, stiče pravo svojine protekom deset godina. Naravno, ako zakon, pod molebanskim pritiskom građane ne bude stavljen van snage. Ohrabruje spremnost crnogorske Vlade da pregovara sa predstavnicima Crkve.

Kako gledate na pokušaje predsjednika Srbije da adresira Patrijaršiju Srpske pravoslavne crkve za pregovore sa Vladom Crne Gore? Da li je to pravno moguće, kada su u pitanju dvije države?

Adresiranje pregovarača Srpske pravoslavne crkve za dijalog sa Vladom Crne Gore nije u ‘opisu posla’ predsjednika Srbije, već je u nadležnosti organa predviđenog Statutom Crkve. Ovdje nije reč o sporu Crne Gore i Srbije, kao država, nego Crne Gore i Srpske pravoslavne crkve, pa će oni znati da adresiraju pregovarača. Usluge šefa države Srbije nisu potrebne.

Da li je danas teže raditi u pravosuđu Srbije, nego u vrijeme Slobodana Miloševića?

Nosioci sudijske i javnotužilačke funcije su i danas izloženi političkom pritisku izvršne i zakonodavne vlasti, kao i u vrijeme Miloševića. Ipak, u ovom vremenu ubistvo sudije se nije dogodilo. U vrijeme Miloševića, jeste.

Šta je potrebno učiniti da provosuđe postane nezavisno? Kako smanjiti politički uticaj, da li je dovoljno napisati dobre zakone, povećati plate sudijama i tužiocima...?

Najprije bi sudsku vlast, promjenom ustava, valjalo zamijeniti pravosudnom vlašću, koju bi činili sudovi i javna tužilaštva zajedno. Tako bi javna tužilaštva postala kolektivni, nezavisni i samostalni organi, kao što su sudovi; javni tužioci postali predsjednici javnih tužilaštava, kako bi se izjednačili sa predsjednicima sudova; zamjenici javnih tužilaca postali javni tužioci sa statusom kakav imaju i sudije; nezavisnost i samostalnost javnih tužilaštava obezbjeđivao bi jedinstveni samostalni pravosudni savjet, kao zajednički organ. Ovaj organ bi vršio i izbor nosilaca pravosudne funkcije, dok bi predsjednike sudova birale sudije, a predsjednike javnih tužilaštava - javni tužioci. Naredni korak bi trebalo da bude posvećen usklađivanju stvarnog sa normativnim, a to bi, prije svega, zavisilo od političke volje da se ranije poluge političkog uticaja uklone. Iskustvo Srbije, međutim, opominje. Nacrt ustavnih amandmana u dijelu o pravosuđu, poluge tog uticaja ne ukida već ih zamjenjuje drugim. Po tom nacrtu, prvi izbor sudija više ne bi bio u nadležnosti Narodne skupštine, ali bi selekciju za ulazak u pravosuđe vršila pravosudna akademija koja je pod kontrolom izvršne vlasti. U Visoki savjet sudstva ne bi po funkciji bili ministar pravde i predsjednik skupštinskog odbora za pravosuđe, ali bi u njegov sastav, pored pet sudija, ušlo i pet ‘istaknutih pravnika’ među kojima bi se opet mogli naći i resorni ministar i predsjednik skupštinskog odbora, ako su pravnici, a obično jesu. Nacrt briše ustavnu odredbu da sudske odluke ne mogu biti predmet vansudske kontrole, omogućujući Ustavnom sudu Srbije da po ustavnim žalbama preispituje i pravnosnažne sudske odluke, a taj sud je već podlegao političkom uticaju zbog čega je i zaslužio nadimke ‘Zaustavni sud’, ‘Zauzdani sud’.

Sloboda izražavanja ozbiljno ugrožena u Srbiji

Zar nije u suprotnosti sa standardima Evropskog suda za ljudska prava dovesti u pitanje slobodu izražavanja? Koliko je ta sloboda ugrožena u Srbiji i da li se intelektualci dovoljno čuju, odnosno bune protiv pokušaja strahovlade režima u Srbiji ?

Evropska komisija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u članu 10, slobodu izražavanja shvata kao slobodu posjedovanja sopstvenog mišljenja i slobodu primanja, odnosno saopštavanja informacija i ideja – bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Pošto ova sloboda podrazumijeva postojanje dužnosti i odgovornosti, ona se može podvrgnuti formalnostima, uslovima, ograničenjima pa i sankcijama, ukoliko su neophodne u demokratskom društvu i ako su u interesu nacionalne ili javne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta kao i sprečavanja nereda i kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih kao i radi sprečavanja otkrivanja obavještenja dobijenih u povjerenju, ili očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudova. Ovako koncipirana sloboda izražavanja u Srbiji je ozbiljno ugrožena. Javni servisi su izgubili institucionalnu autonomiju i njihova djelatnost nije u skladu sa javnim interesom već sa interesom aktuelnog establišmenta. Lokalni mediji su iznuđeno, skoro sasvim iščezli. Regulatorna tijela ne vrše zakonom predviđenu misiju. Elektronski mediji sa nacionalnom frekvencijom su pod kontrolom aktuelne vlasti. Tabloidi drastično narušavaju prinicip istinitog i potpunog izvještavanja o pojavama, događajima i ličnostima. Kodeks novinarske etike se sve učestalije i teže povređuje. Vlast preko poluga moći nastoji da drakonski smanji gledanost N1, jedine nezavisne i profesionalne kablovske televizije, koja se u političkim emisijama ponaša kao pravi javni servis, iako to nije. Zbog ovakvog stanja, kritički glas građana, a ne samo intelektualaca, nedovoljno se čuje, iako postoji.

Nema pravne države gdje političke elite utiču na pravosuđe

Srbija i Crna Gora su u procesu pregovaranja za prijem u Evropsku uniju. Može li se govoriti o vladavini prava u državama gdje političke elite, formalno ili neformalno, sugerišu pravosuđu i policiji šta im je činiti?

Vladavina prava je vršenje vlasti u granicama prava. Ono se ogleda u podložnosti građana, pravnih lica i organa vlasti Ustavu, zakonima i drugim propisima. S obzirom na smisao vladavine prava nije primjereno da političke elite na bilo koji način nalažu ili sugerišu pravosuđu ili policiji šta im je činiti. Tamo gdje toga ima nema ni pravne države jer u njoj vlast mora biti potčinjena pravu. Kada tako bude Srbija i Crna Gora će biti spremne za Evropsku uniju.

( Biljana Matijašević )