Moja religija je književnost

Nomadski duh koji je odredio čovjeka od njegovog prvog koraka, preko stvaranja civilizacije, pa do savremenog modernog doba u kojem se pojedinac nekada, isto tako nomadski, zapućuje van nametnutih mu granica i okolnosti, možda je jedna od onih iskonskih karakteristika čovjekove ličnosti koje je naslijedio od svog pećinskog pretka. Nomadsko je putovanje i traganje, bilo koje, ne mora nužno značiti i fizičko iseljavanje, zaključuje “nomadski” književnik Jovica Aćin tokom razgovora za “Vijesti”. Aćin poistovjećuje književnost i putovanje, pa i onda kada se na napuste prostori sopstvenog doma.

Njegova književnost određena je nizom različitih opsesija, kako to poznati pisac iz Srbije naglašava. On ne zna šta će ga opsjesti sjutra, samo se nada da nešto hoće, jer drugačije ne bi mogao živjeti niti stvarati. Njegove opsesije su njegove inspiracije i teme koje su teško zbijane u kratke priče kojih je objavio više od stotinu u desetak zbirki. U intervjuu za “Vijesti” on kaže da su te priče crpile iz njega mnogo energije, kako samom formom, gustinom, preciznošću, a tako i ostavljanjem sebe (u) njima. A onda se okrenuo romanima koji mu obnavljaju tu energiju i daju više slobode i lakoće, iako ištu pažnju i vrijeme.

Aćin je dobitnik prošlogodišnje Njegoševe nagrade, za svoj prvi roman “Srodnici”. On je protekle sedmice gostovao na prvoj od tribina “O piscima i gradovima” koja će se nastaviti i tokom narednih mjeseci u organizaciji Narodne biblioteke “Radosav Ljumović”, Sekretarijata za kulturu i sport Podgorica i Otvorenog kulturnog foruma sa Cetinja.

Tom prilikom on je govorio za “Vijesti” o svom stvaralaštvu najavljujući i dva nova romana pored “Srodnika” i prošlogodišnjeg “Pilota tramvaja”. U rukopisu je “Zevzečenje”, a u pripremi je i “Dozvola za biciklo”. Pored toga, Aćin komentariše pisanje/ignorisanje štampanih medija iz Srbije da je on laureat Njegoševe nagrade, a osvrće se i na ovogodišnji bojkot NIN-ove ističući da sve nagrade nekada počnu naginjati na neku stranu, ali je uvjeren da će uvijek postojati knjige koje dostojanstven žiri neće moći da ignoriše.

Tokom intervjua za “Vijestima”, sva Aćinova promišljanja i (književna) putovanja mogu stati u konstataciju da je njegova religija - književnost.

Nekako se samo nameće da Vas, kao dobitnika Njegoševe nagrade, a i skorijih dešavanja u našim državama, pitam kako doživljate ovu nagradu? Moram primijetiti da su neki online mediji iz Srbije to prenijeli kao “nevjerovatnu” vijest, a štampani, većim dijelom, nijesu ni prenijeli vijest. Kako sve to utiče na Vas, na javnost, pa i na umjetnost u širem krugu?

Vjerovatno ste čitali moj intervju u Blicu objavljen za vrijeme Beogradskog sajma knjiga. Pitala me je tamošnja novinarka zašto je bila toliko zanemarena vijest da sam za svoj roman “Srodnici” dobio jednu tako uglednu, više nego značajnu regionalnu nagradu kakva je Njegoševa. Pogledajte malo istorijat ove nagrade i znaćete onda da nijesam pristrasan kada kažem da je to jedna od najvećih književnih nagrada na Balkanu. Zašto su takozvani prorežimski štampani mediji, a i opozicioni sa druge strane, prećutali jednu takvu vijest? Ja to ne znam. Znam da je ta vijest objavljena i u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj, naravno i u Crnoj Gori. I meni je to zagonetno, ali moram da kažem da ne marim prilično niti sam pretjerano uzbuđen zbog toga. Sigurno imaju svoje razloge i jedni i drugi mediji, koji su čak i u međusobnoj suprotnosti ali su postupili na isti način. No, ne žalim se, samo je paradoksalno, jer su se u to vrijeme objavljivali rezultati nekih školskih takmičenja. Moram reći i da je moja besjeda povodom uručivanja nagrade objavljena, iako sa izvjesnim kašnjenjem, ali je objavljena veoma lijepo, integralno, u beogradskom listu “Danas”.

Neki od najznačajnijih pisaca južnoslovenske književnosti su dobili Njegoševu nagradu i meni izuzetno znači što sam i ja među autorima koji su dobili to priznanje.

Kada je društvo u pitanju, smatram da se ne može ništa desiti na relaciji ove dvije zemlje. To su države za sebe, a da ima Crnogoraca u Srbiji i Srba u Crnoj Gori, to je normalno i naravno da ih ima. Ja nijesam vjernik. Ja sam agnostik, ali poštujem svaku religiju. Moja religija je umjetnost, književnost i smatram da je to kosmopolitska religija koja nas sve zbližava.

”Srodnici” je Vaš prvi roman nakon niza objavljenih zbirki priča, tokom 2019. je objavljen i “Pilot tramvaja”, a najavili ste i dva nova koja su u pripremi. Romani iz Vašeg pera su kao počeli da naviru, otkud to, šta Vas je podstaklo, inspirisalo na tu formu?

Nemam više snage, energije... da ispisujem priče. Iako su priče kraća, nekada i lakša, književna forma u odnosu na romane, svaka priča je tražila od mene lično veliku energiju kao da je maltene riječ o romanu. Moje priče nijesu tako pristupačne, čitljive kao moji romani. Pored pomenutih “Srodnika” objavljen je i roman “Pilot tramvaja”, a u pripremi su i još dva romana pod nazivima “Zevzečenje” koji je u rukopisu (to je izraz koji postoji u svim slovenskim jezicima, i u slovenskom i u češkom, a ima i kod nas), a osim “Zevzečenja” imam i roman “Dozvola za biciklo” za koji se nadam da će se pojaviti u Crnoj Gori, kod jednog od crnogorskih izdavača, da ne prejudiciramo. Ti romani, koliko ja to mogu da kažem i da se udaljim od njih, nekako su čitljiviji i imaju neku veću transparenciju nego moje priče koje su ponekad i prilično guste. Svaka od mojih priča je imala svoju temu i to znači da sam ja iz jedne opsesije morao da prelazim u drugu opsesiju, sa svakom od njih. Ja jesam pripovjedač i uvijek sam govorio da je moj roman “Srodnici” nastao iz moje dvije ideje za priče. Dvije priče su se sljubile i stvorile jedno treće djelo - njihov potomak - ispričan roman. Roman možda uzima više vremena, dok priča nalikuje pjesmi, ima često taj intenzitet. Ne smije tu da se promaši nijedna riječ jer bi onda ona mogla srušiti čitavu koncepciju, dok u romanu možete i da pogriješite i to čak možda i postane dobar potez, dobro djelo, što opet ne mora da znači. Priča je kao pjesma i ona traži tu gustinu, makar je od mene tražila, a ja sam objavio desetak zbirki, što je već oko stotinu priča... Ako iole neki pisac, umjetnik, daje neki dio sebe i svog života nekom svom djelu, onda sam ja priličan dio svog života potrošio i uložio u te priče. Vjerujem da se sada u ovim romanima na kojima radim (i radiću dokle god mogu) obnavlja ta energija prethodno uložena u priče.

Sami kažete da su Vaši romani “čitljiviji”, a i kazali ste da ste čovjek širokih interesovanja, opsesija... Zbog toga su možda teme kojima se bavite istovremeno i bliske i daleke, univerzalne i lične, teške i zgusnute, a opet podstiču za daljim i daljim čitanjem. Kako funkcioniše to Vaše stvaranje, upravljanje opsesijama koje, primijetila bih, nekada uporeno i dolaze, ali se i izmještaju?

Nije uvijek baš lak odgovor. Čovjek ne može uvijek da upravlja svojim opsesijama. Ja pisanje shvatam isto kao i putovanje, to je izlazak u neku manje poznatu ili potpuno nepoznatu zemlju i svijet. U tom stranom svijetu otkrivanje nečega našeg, predstavljanje i traženje nečega našeg... U romanu “Pilot tramvaja” to je dječak koji odlazi iz balkanske zabiti, biva prevezen u Francusku gdje i ostaje u gradu Marseju gdje se dvije decenije nakon njegovog dolaska, učenja, sazrijevanja tamo, nalazi i priličan broj ljudi u bjekstvu. Kad smo kod toga i Vaših pitanja, šta je to bjekstvo? U ovom slučaju u mom romanu to je bila nacistička Njemačka koja je podstakla veliki broj, ne samo Jevreja, već i slobodoumnih intelektualaca, naučnika, pisaca, da bježe. Oni bi uglavnom odlazili na jug Francuske koji je bio stanica za dalji odlazak na zapad, za Ameriku, Južnu Ameriku i tako dalje... Rekao bih da mi u svim tim zemljama tražimo nešto nama blisko, tražimo neke bliskosti u stranim krajevima, stranim predjelima, sa svim onim što mi iskušavamo. Rekao bih da zapravo to što ja putujući doživljavam kao pisac, a onda pišući o tome i samim tim se opet upuštajući u putovanje jer pisanje doživljavam tako, predstavlja najbolji način zbližavanja među ljudima. Osjećam da postoji neko zajedništvo, ne samo u kulturama već i u duhu ljudi. Nije važno da li su to nama bliski pojmovi u Kini ili među plemenima u Amazoniji. To je vjerovatno moj poetički koncept koji je vezan za sve ovo. Taj koncept je vremenom nastajao, a tačno porijeklo mu ne znam, ali je vjerovatno vezano za moj karakter, prirodu i to kako sam se ja razvijao. Ne znam tačno...

Vaša priča se nadovezuje i na naziv tribine na kojoj ste gostovali u Podgorici - “O piscima i gradovima”, a i tamo ste govorili o putovanjima, mjestima, predjelima, gradovima... Književnost i čitanje je, primijetila bih, putovanje samo po sebi, često i putovanje u samoga sebe, a smatram da čitajući i te kako putujemo i kada čitalac ne napusti jedno jedino mjesto, pa ni tokom čitavog svog života.

Naravno! Ja sam uvijek mislio o tome... Kada sam pisao jednu od mojih najtežih knjiga patio sam od nesanice, gatanja po pepelu, mislio sam o logorima i izgnanstvima. Mislio sam da mi nekada ostajemo u izgnanstvu i onda kada nigdje ne idemo, jer biramo da nigdje ne odemo. Ja sam izabrao da ne odem, na primjer, u nekom trenutku. Ipak, to ne znači da druga mjesta nijesu moja, doživljavam ih upravo kao moja mjesta, pa su zbog toga i mnoge moje priče vezane za neke druge predjele, ali uvijek je to mjesto u kojem smo mi, u kojem su naši ljudi, ljudi iz ovih krajeva, sa Balkana. Specifično je to kada se Balkanci susretnu u svijetu - zašto su otišli, zašto nijesu već su ostali, zašto ostaju u mjesto u koje su došli, zašto ga shvataju svojim istinskim zavičajem, kako dolazi do svega toga? To je vjerovatno drama ovog kraja - migracije. I kroz istoriju je tako. Susreti sa drugim spolja i sa nekim drugim u sebi. Postoji nešto nepoznato u nama što mi počnemo da upoznajemo putujući. Ja ne mislim da sam se na taj način odrekao onoga što jesam, odakle jesam i gdje živim, niti sam to iznevjerio, već se to javlja (ne)posredno i u bjekstvima, traganjima za drugim...

Nekako su te migracije u čovjekovoj krvi, neko neprestano traganje, spoznaje i putovanja, pa i čitanje uostalom, čini mi se da se svodi na traganje za raznim stvarima, za samim sobom, za smislom, pozivom, istorijom, precima, istinom, identitetom ili boljim uslovima za život, uostalom...

Ne muči sve ljude želja da saznaju ko su oni zapravo. To je, vjerovatno, vezano za samu čovjekovu prirodu. Smatram da u čovjeku i dalje ima malo nomadskog duha, iako nije samo nomadski duh određivao ljudsku prirodu, jer postoji i onaj takozvani sjedjelački duh - i tu se nalazilo mnogo raznih stvari. A čak i kod tih ljudi koji su presjedjeli, nijesu išli u svijet, putovanja, nijesu odlazili, i u njima je postojao i postoji taj tragalački nagon, što ne mora nužno biti fizička selidba. Okreću se ljudi sebi, dodirujemo se tih pitanja uvijek, toga se ne možemo odreći. Najvažnije stvari u čovjekovom životu su upravo ona osjećanja koja nas dovode do toga da počnemo da tragamo - i kada je riječ o ljubavi i o mržnji i o radosti ili tugi, ako ne pokleknemo pod tim osjećamo i predamo se, onda se uglavnom okrećemo traganju bilo koje vrste bilo da je riječ o traganju za samim sobom, kao što ste rekli, ili za nekim nepoznatim stvarima koje mogu da nam omoguće da saznamo nešto više o onome što nas boli, tišti...

Možda za kraj razgovora, šta čitalačka publika može očekivati od Vaših (novih) romana?

Uvijek će publika od mene dobiti i suza i smijeha, toga dajem koliko god mogu. Javlja se izvjesna melanholija, sjeta, ali nije lišeno ni izvjesnog crnog humora, kao i u mnogim mojim pričama, koji ponekad dobija i neki metafizički vid. U najtežim okolnostima čovjekovog opstanka, poput logora o kojima sam pisao koji iziskuju ekstremni vid čovjekovog opstajanja, smatram da smijeh i humor mogu biti odgovor na Vaše pitanje, ne konačan, ali izvijestan - da. Olakšava nam to da ponešto preživimo.

Vremena su uzbudljiva i podstiču umjetnike na stvaranje

Primijetila sam da se na našim prostorima, bivše Jugoslavije, posljednjih godina pogotovo, suočavamo sa hiperizdavaštvom, a i u tehnološkom smislu je lakše danas objaviti knjigu... Šta Vi mislite o tome?

To je malo paradoksalno. Ja bih mogao da kažem da donekle i nijeste tako u pravu... Izdavaštvo u ovim našim južnoslovenskim zemljama, državama, posebno kada je riječ o jezicima koje mi svi razumijemo, dakle počevši od Hrvatske, pa preko Bosne i Hercegovine, Crne Gore do Srbije, mislim da ipak jenjava izdavaštvo, ali zavisi i od tržišta. Ne sumnjam u to da svako ko želi da objavi svoj rukopis može to da uradi samostalno, nije to samo odlika ovih prostora, svijet je takav i nije to više tako nedostižno kao ranije, a ni tehnološki jer tehnologija danas mnogo olakšava čovjeku. Baš zato, a da povežem sa sopstvenim ranijim proganjanjem i umjetničkim stvaranjem, smatram da su vremena uzbudljiva i ovo vrijeme na razne načine podstiče ljude, a posebno umjetnike i pisce - na to stvaranje koje se direktno ili samo okolišno vezuje za nas, ali to proživljavamo. Danas, juče, prethodnih 10, 20, 30 godina... Smatram da to podstiče čovjeka da bude plodniji, da nešto zavješta, saopšti drugima nešto što želi i zbog toga se pojavljuje veliki broj knjiga. Znamo da je samo u Srbiji prošle godine objavljeno oko 200 romana, a ranije bi to bio broj objavljenih knjiga u cijeloj nekadašnjoj Jugoslaviji. To je sve rezultat uzbudljivijeg života koji jeste postao dramatičniji u svakom slučaju, zbog pitanja opstanka posebno... Svako vrijeme, svako mjesto ima neke svoje zakonitosti i mislim da književnost i umjetnost samo donekle zavise od spoljašnjih okolnosti.

Draža mi je Njegoševa nego NIN-ova nagrada

Kako komentarišete bojkot NIN-ove nagrade?

Ja sam lično i sam nekada bio osuđivan i proganjan, što kao pisac, što kao urednik..., i rekao bih da sam se, lično ja, dovoljno napotpisivao raznih peticija, zahtjeva, bojkota, ali kada je riječ o književnom životu tu izbjegavam da potpišem ono što nijesam sâm napisao ili sâm rekao. Nijesam za to da potpisujem neke rečenice sa kojima se ne slažem u potpunosti ili čak ni djelimično. Ipak, razumijem reakciju i mogao bih da kažem da podržavam ovakvu reakciju kada je riječ o bilo kakvoj nagradi. Naravno da poslije izvjesnog vremena svaka nagrada počne da naginje na neku stranu. Smatrao sam da nikada ne možemo u nekom zahtjevu za bojkot očekivati da se stvari neće mijenjati. Stvari se mogu mijenjati. Ja sam dovoljno uvjeren da će uvijek biti takvih knjiga koje nijedan žiri koji iole drži do sebe neće moći da zaobiđe. To je moje mišljenje. Kad smo kod nagrada, u Srbiji je možda poznatija NIN-ova, ali evo meni lično je draža Njegoševa.

( Jelena Kontić )