Mia Begović: Najteže mi je igrati naivku

Većina javnih ličnosti svoj privatni život ne trudi se da sakrije od medija i publike, otvoreno pričaju o problemima, o tome šta ih muči, ljubavima, pa i bolesti... Ipak, hrvatska glumica Mia Begović kroz svoju monodramu „Sve što sam prešutjela“ kojom je obilježila 30 godina karijere i koju je širom ex-YU prostora odigrala preko 70 puta, riješila je da progovori o onome što publika o njoj ne zna.

No, svestrana glumica koja još od malena piše, tekst monodrame upakovala je tako da njeni problemi ne izgledaju kao današnji rijalitiji, već pričajući o svojoj prošlosti i svom životu, dotiče se svih aktuelnosti koje muče svakoga od nas, a publika se može poistovjetiti sa glavnom junakinjom u mnogim aspektima.

„Bilo je teško naći granicu i ne preći je, ali kad sam počela da pišem, to je u talasima izlazilo iz mene. Stvarno sam pisala s mišlju da će to neko gledati, donosno čitati. Na neki način to jeste moj odgovor na rijaliti i pitanja koja svakodnevno ljudi jedni drugima postavljaju. To bi bilo pretrivijalno da mislim da su moji problemi jedini ili sreće, moje privatne zafrkancije. Pokušala sam da u tekstu pronađem ono gdje smo svi jednaki, ono što nas muči a o čemu se ne govori. Ta ženska šutnja. Ne smatram se feministkinjom iako su mi neke postavke feminizma normalne - recimo da smo isto plaćene. Ljubav nas muči, celulit nas muči ali ne zato što muškarac to kaže, već prijateljica. To je moj obračun i sa sobom samom i onim što mene muči, ali pomaknuto jer znam šta muči i moje prijateljice, moju mamu, ćerku, nećaku, pa čak i muške prijatelje. Dosta muškaraca mi je nakon predstave došlo i molili me da pomognem da riješe neki problem, kao da sam life chouce. U suštini sam shvatila da svima nama treba podrška ljubavi i o tome govori moja monodrama. Ako sam nekome dala podršku na njegovom putu, jer pričam o tome kako bez obzira o tom neslaganju moje majke da i ja budem glumica poslije velike Ene i upišem akademiju, jer je ona tada već bila zvijezda, nekako izboriti se za sebe, pravo na sebe a da nikoga ne povrijediš je jako teško u jednoj dalmatinskoj porodici. Međutim, ja kažem svi su se rasplakali, nikad ih nijesam pitala kojim osjećanjem otaknuti, vjerovatno užasnuti jer otkud obije kćerke odlikašice da budu glumice. Mislim da je gluma idealan posao za ženu. Do 10 sati su nam probe. I uvijek sam sve stizala, dijete odvesti u vrtić, spremiti ručak, pospremiti kuću. Sve je onako kako treba, to je divan posao i blagoslovljena sam što sam se izborila za njega. Radujem se što ga svaki dan iznova radim"

U svojoj monodrami osvrnula se i na činjenicu da za glumce često misle da i u privatnom životu glume, no Begović ne želi da se ikome pravda zbog toga.

„Kvalitet glumca i umjetnika je da svaki put bude novi, da svakom novom ulogom otvori novu ladicu sebe. To je ta potražnja i to je to umjetničko u nama. Nadam se da ja u tome uspijevam jer ipak trajem toliko i imam iza sebe nagrada dosta. Trudim se pronaći još nešto u sebi što nijesam znala, a što mogu da stavim tom liku kojeg igram. Nevjerovatno je koliko se osvijestim na tom putu. Normalno je da me svaka uloga obilježi, jer više ne možete ništa da sakrijete i kažete ‘ja to ne znam’. Ne znate da imate i to u sebi. Recimo, kako pronaći Medeju, kako se smijati kao Julija. Najteže mi je igrati naivka, jer moja impostacija glasa ne vuče na naivnu osobu. Jedna od mojih najdražih uloga je u projektu Ne hodaj gola naokolo gdje igram naivku. Ja sam tri mjeseca vježbala kako da imam blank pogled dok pitam zašto. Dobila sam i dobre kritike jer se vidjelo da sam tražila u tom smjeru, nijesam to ponudila na svoj način već sam se trudila da izvedem kako je napisano. I to je i publika i kritika prepoznala. To je predstava koju sam igrala 20 puta sa puknutim skočnim zglobom i ligamentima, a ljudi su stvarno mislili da sam ja to smislila jer sam tako povrijeđena trčala oko stola, pjevala i plesala sa tim gipsom jer nijesam htjela da se skine predstava sa repertoara. Bila mi je predraga“, priznaje Begović.

Mija se nije usturčavala da tokom monodrame otkrije publici da su joj često nudili uloge u kojima pjeva, a za jednu od njih zvao je i hrvatski kantautor Arsen Dedić. Upravo svjesna toga da u pjevanju ne može biti izvandredna kao u glumi, Begović je uvijek strahovala kako će izgledati krajnji proizvod, jer je željela da opravda povjerenje. Upravo taj dio sebe kroz monodramu otkrila je na duhovit način, a upravo detaljima o tome kako su zahvaljujući “njenim tankim nogama zaključili da pjeva kao slavuj”, nasmijala je publiku.

„Uvijek pretpostavljam da mi je publika koja je došla da me gleda veoma blagonaklona. Nikad me niko zbog toga što sam ispričala u monodrami nakon iste nije zafrkavao. Da se razumijemo, niko od njih nije glup i ne bi mi oni dali da pjevam da apsolutno to ne mogu. Međutim, kako su svi u moj porodici apsolutni sluhisti i znam žene koje baš pjevaju, ja sam perfekcionista i imam takav sluh da čujem krivi ton na violini. Zato mi je i strašno kad krećem da pjevam, a znam da taj ton neće biti tačan i to mi je prestrašno. Zato i imam užasnu tremu kad moram da pjevam i te moje treme zbog pjevanja su nevjerovatne. Zato sam se uvijek izvlačila na glumačke fore“, priznaje Begović.

Ne mali broj puta u pozorištu se desi da ljudi koji su došli da odgledaju neki komad zaborave da isključe zvono na telefonu, pa se Begović dosjetila da im na samom početku predstave na simpatičan način skrene pažnju na taj detalj. Naime, u svom telefonu snima poruku u kojoj kaže da „isključe zvono na telefonu i ne slikaju glumicu, jer je u godinama“.

No, to nekad i ne upali, a dobro je poznato da upravo zvonjava telefona tokom igranja predstave najviše smeta glumcima.

„Nisam baš tako stroga da mislim da ako se to desi je nepoštovanje prema glumcima, ali pokušavam da oprostim greške, jer ih i publika meni oprašta. To je ta sinergija koja se događa u teatru. Teatar je živo biće, nema savršenstva, on je kao živo biće. Zato i volim teatar i kao glumica i kao gledalac. Na ovaj način pokušavam da to svedem na najmanju moguću mjeru. Nije problem u meni, odigrala sam je preko 70 puta, ali je publika gleda prvi put i njima to šklockanje i zvonjava smeta. Mi glumci poštujemo našu publiku i želim da zaštitim ljude koji žele da čuju, a svi su upravo došli zbog toga. Onda je glupo da neki telefon i neko šklocanje fotoaparata upropasti taj čarobni trenutak nekog stvaranja“, objašnjava Begović. Monodrama je,kako kaže i njen obračun sa mnogim svakodnevnim situacijama koje su joj se desile, ali dok je pisala tekst, trudila se da se svako ko gleda može pronaći u određenim pričama.

„Svi smo mi ljudi, imamo iste boli, iste radosti. Moj način nošenja sa bolom u životu je bio moj osmijeh i moja samoironija na sopstveni račun. To me je spasavalo. Ja ne tračam druge, tračam sebe. Žena bez koje ne bi bilo ove monodrame je Anita Matić Delić, prvakinja u mom teatru, jedna moćna, a skromna žena. Ona mi je rekla da moram to da napišem jer ih zabavljam sa anegdotama o sebi, sebe tračam, a njih nasmijem. Tako je negdje krenuo ključ pisanja. Tad mi je rekla da je to kao da radim kao EKG, jer čas se smiju čas su na rubu suza, ali takva sam i ja. Strastvena sam, ili se smijem ili plačem”, kaže o sebi Begović.

Dok je pisala tekst za monodramu “Sve što sam prešutjela” trudila se da se u njoj nađe sve ono što kad bude igrala ima potrebu da svaki put iznova kaže, zato se ista, bez obzira na broj igranja nikad ne mijenja.

“Uvijek sam dobro pisala, dobijala nagrade, ali ovo je bilo puno zahtjevnije. Moje teatrološko znanje o dramatrugiji mi je bilo neophodno. Naslov vuče na naslovnice žutih novina, ali to je parafraziranje naslovnice jednog divnog romana naše umjetnice ‘Zašto sam vam lagala’ Julijane Matanović. Volim jako taj roman koji je dosta u ključnoj formi pisan. Ne mislim da publika misli da sam ja tolika faca da će doći da gledaju priču samo o meni. Ta ćutnja i obziri me motivišu i dan danas kad neko komentariše moj izgleda a ne poznaje me, a bila sam u njegovom dnevnom boravku preko televizora i misli da zbog toga ima pravo na to kako tu ostati pristojan. Do kad ću ja biti pristojna prema nepristojnim ljudima, stalno neki obziri. Zato sam sve okrenula na zafrkanciju, pa se i publika i ja nasmijemo. To su pitanja koja mene i dan danas muče. Eto, svako od nas ima nekog dragog pored čijeg počivališta boravio. Čini mi se da smo prestali da slušamo jedni druge, a jedno gdje se to događa su dobri intervjui i teatar”, zaključuje Begović.

Treba se radovati malim stvarima

Ova predstava, otkriva, nije samo obilježavanje 30 godina duge karijere, nastala je kao zahvalnica za jedan negativan nalaz. “Čekala sam nalaz mamografije. I upravo je to prva priča o kojoj govorim u predstavi. Sa njom upozoravam žene na preventivne preglede grudi. Žene su izuzetno bitne. Ta bolest napada samu srž društva, a to su žene. Mogućnost preživljavanja je danas ogromna, ako na vrijeme odemo na preventivne preglede. Mnogo prijateljica je mojih nažalost otišlo, a mene je spasio moj aktivizam. Kad su mi rekli centimetar i po, bila sam uplašena, ali sam kroz sve to prošla sama jer nijesam željela da prepadam nikoga. Kad je stigao taj nalaz bila sam luda od sreće. Tada sam shvatila koliko je to bitno. Od tog trenutka drugačije gledam na život. Tada sam shvatila koliko sam bila bahata i nisam se radovala malim sitnicama. Danas se zahvalim uveče na svemu što mi je donio dan, a opet se ujutru zahvalim na novom danu. Ta situacija me promijenila iz temelja. Dobila sam novu šansu, zato sada redovno idem svakih šest mjeseci na preglede”, pojašnjava ona.

“Žene o tome teško pričaju, jer grudi su nam svima bitne i teško je pričati o tome, čak I najboljoj prijateljici. To nije samo moje, to je podsjvesni strah svake žene”, smatra Begović.

( Marija Vasić )