Kujundžićeva seks afera

Veliki američki kulturni antropolog i filozof Allan Stewart Konigsberg, znanstvenoj zajednici poznatiji kao Heywood Allen rečeni Woody, čitavu je istinu našeg svijeta sažeo u onoj glasovitoj sentenci: „Ne znam pitanje, ali odgovor je sasvim sigurno seks.“

Ono što je u životu Woodyja Allena seks, Hrvatima je u povijesnom smislu, jasno, Jugoslavija. Mada je u prosjeku imaju samo dva puta u sto godina, i mada su je posljednji put imali prije trideset godina, Hrvatima je Jugoslavija - u svakoj pojedinačnoj pozi iz Kama Jučer, kao monarhistička, komunistička, revolucionarna, partizanska, samoupravna ili udbaška - izvor svih potisnutih frustracija i odgovor na svako pitanje. U svakom trenutku spremni svakoga pogledati u oči, jedva i dočekaju kraj pitanja prije nego prekinu sugovornika: „Dragi gospodine, ne znam pitanje, ali odgovor je sasvim sigurno Jugoslavija.“

Kako to izgleda u praksi, lijepo nam je pokazao ministar zdravstva Milan Kujundžić, kad su mu novinari iskopali neuredno ispunjenu imovinsku karticu - otkrivši kako nije navedeno odakle mu pare za nedavno kupljenu novu kuću na zagrebačkom Maksimiru - a kroz tu pukotinu počele svakodnevno šikljati nove afere: otkriveno je kako je i obiteljsku kuću na Markuševcu za male pare kupio od likvidirane firme vlastite supruge, kako je u imovinsku karticu zaboravio staviti i osamdesetak kvadrata apartmana na Pagu i lijep komad oranice u Novom Zagrebu, i kako je djedovina iz imovinske kartice - stotinjak četvornih metara stare obiteljske kuće bez okućnice u Ivanbegovini kraj Imotskog - zapravo dvostruko veća luksuzna vila s bazenom na parceli od hiljadu kvadrata.

I kako je Milan Kujundžić na konferenciji za novinare objasnio otkud mu pare, apartmani, parcele, oranice i vile po Zagrebu, kako je objasnio odakle dvostruko veća kuća u Ivanbegovini?

„Kuća u Ivanbegovini stoji tamo kao i prije dvadeset godina, kuća je ista, može je svatko vidjeti, nemam ja tu ništa. A usput rečeno, zemlje u Ivanbegovini za jedan euro možete kupiti koliko god hoćete, nažalost to nitko neće, ali moje srce je tamo, mene vuče me tamo. Sad ću vam reći malo o mojoj Ivanbegovini. To je dobro pitanje. Nažalost, Ivanbegovina je simbolika brojnih hrvatskih sela, mjesta koja su napuštena. A jedan od razloga zašto je Ivanbegovina napuštena je taj što su partizani 1944. i 1945. ubili četrdeset šest dečki. I sada Beljak i Bernardić prozivaju, ‘niste ih dovoljno ubili’!“

Ponovimo, za one kojima se učinilo da je nelogičnosti u svojoj imovinskoj kartici ministar zdravstva objasnio likvidacijama Hrvata 1945: na pitanje zašto je luksuznu vilu od dvjesto kvadrata u rodnoj Ivanbegovini - na parceli od hiljadu četvornih metara s bazenom - u imovinskoj kartici naveo kao staru kuću od sto kvadrata bez okućnice, ministar Kujundžić odgovorio je kako su partizani potkraj Drugog svjetskog rata u tom selu ubili četrdeset šest mladića.

Ako sam ispravno shvatio - a gospodin Kujundžić ispravit će me ako sam gdje pogriješio - stvar je dalje išla po prilici ovako: Ivanbegovina je nakon pokolja ostala bez muških glava, starčad je uskoro pomrla, djeca otišla u Zagreb na medicinu, selo opustjelo, nekretnine došle džaba, a cijene zemljišta pale na euro kvadrat. Nije tako pravo pitanje ministar koji je krivotvorio imovinsku karticu, već je pravo pitanje - sasvim logično - Krešo Beljak koji kaže kako partizani nisu pobili dovoljno Hrvata. Odnosno, dalje znate i sami, „ne znam pitanje, ali odgovor su sasvim sigurno partizani“. Otkad su tako shvatili, prihvatili i unaprijedili Allenov koncept univerzalnog odgovora - ontološki sveti gral - hrvatskim je filozofima, kako vidite, baš lijepo krenulo. Nema za njih više neugodnih pitanja, ni teških ni provokativnih.

„Gospodine predsjedniče Vlade, slažete li se da je korupcija najteži sistemski problem?“ „Ne znam pitanje, ali odgovor je sasvim sigurno sitna kapilarna korupcija razvijena u jugoslavenskom socijalizmu!“ „Gospođo predsjednice, kako komentirate predizbornu podršku osuđene teroristice i otmičarke aviona?“ „Ne znam pitanje, ali ja sam rođena s druge strane Željezne zavjese, u Jugoslaviji nije bilo voćnih jogurta!“ „Gospodine ministre, je li istina da je vaše ministarstvo dvadeset milijuna eura vrijedne poslove povjerilo firmi vašeg kuma?“ „U Jugoslaviji se nije smjelo reći da si Hrvat!“ „Gospodine generale, tko je kriv za katastrofalno stanje u hrvatskom ratnom zrakoplovstvu?“ „Ne znam pitanje, ali odgovor je sasvim sigurno Udba.“ „Vaša uzoritosti, namjeravate li zakonski priznati očinstvo za troje djece koje imate s gospođom L. iz Tajtavrlje Donje?“ „Mladi gospodine, u Tajtavrlji Donjoj partizani su 1945. likvidirali sve muške glave!“

Pokušajte i sami, igra je jednostavna i zabavna, a pali baš svaki put. „Gospodine premijeru, što ste se dogovorili na samitu šefova vlada zemalja članica Europske unije?“ „Ne znam pitanje, ali odgovor je sasvim sigurno Jugoslavija.“ „Vaša uzoritosti, jedno osobno pitanje: kad ste posljednji put imali neplaćeni seks?“ „Ne znam pitanje, ali odgovor je sasvim sigurno Jugoslavija.“ „Je li za Hrvate bila bolja socijalistička Jugoslavija ili neovisna Hrvatska?“ „Ne znam pitanje, ali odgovor je sasvim sigurno Jugoslavija.“

Zbog čega su, međutim, Hrvati tako bolesno opsesivno vezani uz partizane, komuniste, Udbu i Tita? Zbog čega im je Jugoslavija za sve kriva čak i trideset godina nakon što se zauvijek raspala? Ne znam pitanje, rekli bi učeni ljudi, ali odgovor je sasvim sigurno seks.

( Boris Dežulović )