Pekićeva stvarnost se ne može do kraja objasniti

Stvarnost kojoj Borislav Pekić želi posvjedočiti ne može se do kraja objasniti, istakao je akademik Tonko Maroević na naučnom skupu koji je održan juče u Podgorici, u Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti, a povodom 90 godina od rođenja jednog od najznačajnijih jugoslovenskih književnika. Skupu su prisustvovali akademici, profesori i književnici iz Crne Gore i inostranstva koji su iznijeli svoje viđenje i analize određenih Pekićevih djela, kao i specifičnosti u njima i njegovom stvaralaštvu. Naučni skup se nastavlja danas u 9 časova u CANU.

Maroević je dodao i da je Pekić “pisac koji vodi računa, polemiše sa zbiljom, uzima faktrografiju činjenične elemente koje fikcijom nadmašuje”, a posebno ga je impresionirala knjiga “Kako upokojiti vampira”.

Radomir V. Ivanović je dodao da Borislav Pekić ima jednu posebno dobru osobinu...

“...Da vas vodi u tajanstvene predjele, nikad pravolinijski i nikad u obliku kruga nego u obliku spirale, jer je spirala garancija dijalektike i pjevanja i mišljenja”, istakao je on.

Vanredni član CANU prof. dr Siniša Jelušić, podsjetio je da je Pekić bio i veoma značajan scenarista.

“Tu sam malo sentimentalno osjetljiv. Njegovo prvo radno mjesto, koliko znam, bilo je u budvanskom Lovćen filmu. Napisao je više od 10 originalnih scenarija. U ranijim vremenima je postojao časopis koji je bio vrlo zanimljiv i zvao se ‘YU film’ koji je uređivao Severin Franić. Kad pogledate njegove scenarije oni imaju neku vrstu posebne vrijednosti koja je samo preduslov za njegovu kasniju realizaciju. Za film ‘Dan 14’ Zdravka Velimirivića scenario je napisao upravo Pekić i to mu je prvi scenario, kao i Velimiroviću film, ali i prvo ostvarenje jugoslovenske kinematografije koje je prikazano u glavnoj konkurenciji Kanskog festivala i bio je nominovan za Zlatnu palmu”, istakao je Jelušić, a onda dodao citirao i Pekićeve poglede na književnost:

“On kaže da književnost, pored ostalog, jeste i filozofija u svom estetskom korelatu. On kaže i da je ‘književnost ofarbani model moje filozofske predstave svijeta’. A dalje se može pitati o kakvoj je filozofiji riječ...”, rekao je Jelušić.

A Pekićeva filozofija uspostavlja istinu, ističe prof. dr Sonja Tomović Šundić. Ona naglašava i da Pekić potiče od “rijetkog sloja građanske klase Beograda, onog aristokratskog sloja, naročito po majci, pa i po ženi. Njegova supruga je sestričina Milana Stojadinovića, predsjednika vlade Kraljevine Jugoslavije...”, priča ona i dodaje da Pekić nudi “jedan potpuno drugi ugao gledanja na poslijeratnu istoriju koji dolazi upravo iz poraženog građanskog sloja. To imamo u svim Pekićevim djelima i to je, na kraju krajeva, jedan lament nad jednom poraženom poslijeratnom kastom”.

“Vijeme kada je Pekić pisao ‘Vrijeme čuda’ bilo je zaista čudo od vremena i Pekić nije mogao slobodno da izloži svoju političku i ideološku kritiku, pa je i ‘Vrijeme čuda’ moglo da nastane i iz onog briljantnog Pekićevskog umovanja. Pekić je jedan od najboljih pisaca koje imamo nakon Drugog svjetskog rata. On je mnogo jasnije, mnogo kritičkije, mnogo svestranije, preciznije tumačio ideologije nego što je to činila prorežimska istoriografija. Zato su zasluge koje su nam ostavili Pekić i (Danilo) Kiš ogromne, ne samo u literarnom već i u političko-ideološkom smislu jer oni zaista govore slobodno u vremenu kada to nije bilo poželjno i zato je cijena bila veoma visoka. Pekić je odležao pet godina, prvo je dobio deset godina od isljednika Crnogorca, pa kad se žalio dobio je 15 godina, pa je odležao pet godina... Ljudi ne shvataju da oni koji su jednom dobili žig protivnika režima - to ih je pratilo cijelog života. Pekić je i daje nastavio i to je sjajna brđansko-dinarska energija i pravda kod njega koja ga je vodila da učestvuje u političkom životu režima. I ‘68. godine se sukobljavao i na kraju svega toga je napustio Jugoslaviju i otišao da živi u Londonu”, ispričala je Tomović Šundić.

Mr Tijana Rakočević je dodala da “su u pravu proučavaoci Pekićevog opusa koji tvrde da je knjiga ‘Vreme čuda’ knjiga o traženju istine, odnosno one istine koja svijetla obraza može da preživi smrt pojedinca”, a zatim se dotakla Pekićevog stvaralaštva.

“Kada se kaže da u romanu stvarne žabe skaču po imaginarnim vrtovima onda ni cjelokupan književni angažman Borislava Pekića nije teško zamisliti kao jedinstven spoj fantastičnog i realnog. Riječ je o konstruisanju vrijednosne ljestvice, svojevrsnog poetičkog radara čija je svrha sadržana u odbacivanju onih literarnih oblika koji se načelno ne poklapaju sa unaprijed predodređenim poetičkim zakonitostima”, kazala je Rakočević.

Mr Zora Jestrović je istakla da “nikome i ničemu ne treba vjerovati”.

“Čovjek je u svakom vremenu, na neki način, slomljen i izgubljen i između desnih i lijevih orijentacija, između desnih i, kako kaže Pekić i u originalu, ‘budala’ - tijesna vrata poštenom čovjeku, ili što bi Njegoš rekao ‘Tijesna su vrata uljaniku’”, zaključila je Jestrović.

Pisac koji uvijek i u svemu postavlja pitanje smisla

Siniša Jelušić je u svom izlaganju istakao da Borislav Pekić uvijek i u svemu postavlja pitanje smisla.

“Pri uručenju Ninove nagrade u februaru 1971. godine Pekić je rekao nešto što korespondira sa onim što je on rekao 1961. godine: ‘Prvi problem književnosti nije u tome o čemu i kako pisati’, dakle ne ‘Kako?’ na čemu insistiraju ruski formalisti i Pekić to dovodi u pitanje, već ‘Što?’, dakle sasvim obrnuto principu jedne vrlo moderne teorije koja se zasniva na tekstu kao autonomiji i sopstvenoj imanenciji. Dakle ne ‘O čemu i kako’ već ‘Zašto i kako živjeti’. To je, rekao bih, njegovo eksplicitno shvatanje uloge, funkcije i interdisciplinarnog značenja književnosti. U pitanju je trominutno izlaganje koje je Pekić snimio i nosi naziv ‘O rađanju i smrti’. U dva minuta, kada izuzmemo početno i krajnje obraćanje, on izgovara istinu. On formuliše svoju antropološku i egzistencijalističku vizuru po kojoj se egzistencija poima kao samoobmana i samoodbrana određena patnjom i strahom. To su bitne kategorije njegovog pogleda na život”, kazao je Jelušić.

( Jelena Kontić )