Izazov

U Finskoj je vlada donijela odluku o tome da i očevi moraju na porodiljskom odustvu provesti isti broj dana kao i majke. Ova vijest mi je navukla osmjeh na lice. (Suomi, zaslužili ste odlazak na Evropsko prvenstvo.)

Tako se radi na ravnopravnosti - ne pukim deklaracijama i saopštenjima. Kada sam ovo pročitao pomislio sam - kako je srećno društvo koje se bavi ovakvim stvarima…

A nama zemaljsko postojanje istrajno oblikuju (pa se samo njima i bavimo) crkve i diktatori - kao da živimo u udžbeniku istorije a ne u svojim životima.

Kad se jedno društvo nalazi pred izazovom, možda i opasnijim nego što u prvi mah izgleda, što odlučuje o tome kakav će ishod događaja biti? Postoji li neki mistični impuls samog istorijskog tkanja, neka matrica koju valja odživjeti. Ili možda, volja i snaga pojedinca? Ponašanje elite? Ili je odgovor u nekom prepletu svih ovih stvari i ko zna čega još.

Ono što je danas i ovdje problem je što, bar na prvi pogled, crnogorsko društvo ne reaguje iz racionalnog registra na opake izazove. Tome su, izvjesno, krivi oni koji su “pojahali vjetar” aktuelnih tenzija.

Kako im vjerovati? I jednima i drugima? Nema te demokratske oblande koja može sakriti nacionalističku i/ili konzervativnu suštinu litija i čitavog pokreta što ih prati, kao, što, ni liberalne vrijednosti koje deklarativno Đukanović zastupa ne mogu sakriti njegovu autokratsku prirodu. Ta jednačina lomi crnogorsko društvo. I trenutno, i na duge staze.

U čitavom dešavanju saveznik razboritosti nije ni histeroidna medijska slika: biseri iz Srbije ili domaći specijalci.

“Podlovćenska Srbija” (termin iz Politike, prije neki dan) i Crnogorci (koji ne znaju srpski) u srpskom zdravstvu!? Izvjesni Vučićev ministar (a njegovi ministri definitivno najviše liče na Nušićeve), odlučno je izjavio da gleda “da Crnogoraca koji ne znaju srpski ne bude u zdravstvu”. Ekspert za diku.

Djeluje sasvim nekonzistentno, ali, i na laičkoj strani vidimo jasne religijske momente. U načinu na koji se Đukanović iz noći u noć objavljuje s kraja na kraj Crne Gore kao da ima elemenata religijskog zanosa. On, dakle, ima tešku situaciju, svakako ne prvi put u karijeri. Ali sada vjeruje da je njegovo ukazanje i pripadajuća objava dovoljna da primiri pastvu.

Kakav god to mentalni ping pong pravilo u glavama tipičnih sljedbenika - oni koji su već dugo uz Primusa, popili su mnogo toga - od Mladih i lijepih, Događanja naroda, Slobe, “Jugoslavije bez alternative”, preko moderne federacije do nezavisne CG, meka varijanta, pa hard... Partija/Država kao crkveno ustrojene strukture nikada ne funkcionišu, a ta vrsta zanosa u politici zna biti vražji dezert. Odnosno, slatkiš na koji se rado primaju ocvali diktatori. Ako nisu religijski impulsi, onda je - nesnalaženje.

Jer, neobična je uloga predsjednika države u svemu što se događa - on kao da izgore za nekom “akcijom”. Njegovi medijski specijalci najavljuju nacionalnu dramu. Jedini žanr gdje su svoji na svome. Pa i ovaj diletantski manevar Uprave policije - nećemo da vas čuvamo, u stvari hoćemo. O čemu se radi? Ko vam je rekao da nećete, pa da hoćete. Zamirisalo je na zlokobnu najavu kakvog incidenta…

Nije valjda moguće da nekome to može izgledati kao rješenje? Koliko god aktuelna pravoslavna homogenizacija bila opasna za Crnu Goru, odgovor mora biti iz sasvim drugačijeg registra - demokratskog i građanskog, prije svega.

Marković djeluje u ovom trenutku kao neko ko se trudi da stvari popravi, uostalom, sve vrijeme insistira na dijalogu sa drugom stranom, koliko god i jedni i drugi bili skloniji monologu.

A Đukanović? “Samo mi nemoj pomagat”, što bi rekli Podgoričani. Neka porode neko civilizovano rješenje, u okviru pravnog poretka. A onda mogu na porodiljsko, kao u Finskoj: i jedni i drugi. Neograničeno: to bi bila srećna država…

( Balša Brković )