“Parazit”, neplanirani južnokorejski hit

Proteklih godina, južnokorejski filmski stvaraoci pokušali su da privuku velike igrače iz SAD angažujući holivudske zvijezde da glume u fimovima sa stereotipnim američkim zapletima, poput ostvarenja iz 2016. “Battle for Incheon: Operation Chromite” u kojem je Lijam Nison glumio generala Daglasa Mekartura, ili prošlogodišnjeg ostvarenja sa Megan Foks u ulozi ratne dopisnice.

I pored toga, južnokorejska kinematografija jedna je od vodećih u svijetu u minulih desetak godina, a za tako visoko kotiranje južnokorejskih filmova možda najviše zasluga ima autor kultnog “Sjećanja na ubistvo” i azijskog blokbastera “Domaćin” - Bong Džon-ho. A njegov film koji se konačno probio iz svog atara učinio je to - slučajno.

Sa, za Oskara nominovianim “Parazitom”, Južna Koreja postigla je i komercijalni i uspjeh kod kritike u SAD i u svijetu - sa cjelokupnom južnokorejskom glumačkom postavom i fokusom na južnokorejska društvena pitanja.

“Parazit” je vješta žanrovska kombinacija, u kojoj se neprimjetno i prirodno klizi iz komedije u triler, iz tragedije u društveno-političku satiru. Ispostavilo se da jedna na prvi pogled korejska priča istražuje teme i probleme o kojima mozgaju ljudi širom svijeta. Siromašna južnokorejska porodica koja živi u mračnom suterenu i bogataši koji uživaju u glamuroznoj kući - lice i naličje Seula.

Ovo je film sa veoma jakim i jasnim političkim stavom o klasnim razlikama, upakovanim u dirljivu, ljudsku priču koja ni u jednom trenutku gledaocu nije naporan angažovani filmski pamflet. Snažan je filmski jezik “Parazita” - režija, kamera, igra svjetla, ukupan prostor u kojem se akteri kreću.

“Parazit”, koji se bavi nejednakošću u korejskom društvu kroz prizmu međusobno povezanih porodica, nominovan je za šest Oskara, uključujući one za najbolji film i režisera. O filmu se uveliko priča od prošlogodišnjeg Kanskog festivala, gdje je osvojio glavnu nagradu - Zlatnu palmu. Ž

Poslije Zlatnog globusa za najbolji strani film i nominacije Bong Džon-hoa za najboljeg režisera, osvojio je i SAG nagradu američkog udruženja filmskih glumaca za najbolju glumačku postavku. Uspjeh je iznenadio čak i istinske poklonike. Od tada kreće licitiranje - može li “Parazit”, nakon svih ovih nagrada, osvojiti i Oskara, za koji je nominovan u šest kategorija.

Neplanirani južnokorejski hit priča je o tome kako izgleda imati i nemati. Kontrast između dvije porodice - bogatih Parkova i siromašnih Kimova - publika vrlo jasno vidi kroz prikaz njihovih domova.

Jedan je vila u brdima iznad Seula; drugi je prljavi prostor u suterenu. I bogata i siromašna kuća, i komšiluk siromašne kuće, osmišljeni su i izgrađeni za potrebe “Parazita”. Osim nekoliko ulica, sve je snimljeno na lokaciji. Na setu. Međutim, u Seulu iz stvarnog života hiljade mladih ljudi zaista završava u katakombama nalik bandžijama, dok naporno rade i nadaju se boljoj budućnosti.

Minimalistički stil kuće u kojoj bogata porodica živi - i gdje se odvija veći dio radnje - poziva gledaoce unutra. Kuća je ključ - svi koji gledaju film uvučeni su unutra, osjećaju se kao da je to njihov dom.

Taj prostor je kulturološki nespecifičan, minimlistički, moderan i upravo on je stvorio zajednički prostor za gledaoce širom planete. Kao i za Kimove, koji lako zauzimaju mjesto japija Parkovih koji odlaze na kampovanje i počinju da žive kao sav bogati svijet. Što priču, do tada crnohumornu, vodi u drugom, za gledaoca teže podnošljivom pravcu.

Razlog zašto se “Parazit” tako uspješno povezao sa međunarodnom publikom dijelom je, osim jaza između bogatih i siromašnih, činjenica da tretira i globalni konzumerizam. Kada je o konzumerizmu riječ, posebno dotiče Amerikance i njihovu

preokupaciju komičnom idejom da su njihovi potrošački predmeti najbolji i da predstavljaju simbol bogatstva i prestiža. Majstorski su suočene imućna porodica opsjednuta američkom kulturom i siromašna, u nemilosrdnoj potrazi za egzistencijom. Za Bong Džon-hoa, kako sam objašnjava, društvo je nalik bolesnom tijelu u svim njegovim segmentima, dok ogoljava monstrume korejskog društva, oslobađajući njegove parazite.

“Nemoguće ga je definisati. Kad god dobijem to pitanje, odgovor ne znam, a ne zna ga ni onaj ko pita. I to mi se baš dopada. ‘Indivajer’ je objavio tekst u kojem rečeno kako je sam ‘Bong Džun-ho žanr’. I to je najveći kompliment koji sam mogao da dobijem, to je reakcija koju želim da čujem”, objasnio je režiser “Parazita”.

Možda ovaj stil prepozna i Američka filmska akademija i - sasvim zasluženo - nagradi.

( Nina Vujačić )