Emir Ćatović: Najviše bih volio da publika ne zna ko sam ja

Nakon što smo ga gledali u seriji “Pogrešan čov(j)ek”, mladi crnogorski glumac Emir Ćatović je u posljednje vrijeme sve češće i u pozorištu, iako to ne bi nazvao svojim “povratkom” pozorištu jer je uporedo snimao materijal za televiziju i igrao u pozorištu, ističe u razgovoru za “Vijesti”.

Najnovija je njegova uloga u predstavi “Pukovnik ptica” po tekstu Hrista Bojčeva i u režiji Marka Manojlovića, podgoričkog Gradskog pozorišta, koja će se u narednom periodu izvoditi na redovnom repertoaru Gradskog pozorišta, ali i na drugim scenama i festivalima, no u crnogorskim teatrima publika ga može vidjeti i u nizu drugih ostvarenja.

Ćatović za “Vijesti” govori o onome što gluma za njega predstavlja, otkriva kako posmatra igru pred kamerama, a kako na pozornici, poručuje da je cilj i smisao čovjeka da spozna sebe i objašnjava da je najveći ljudski kvalitet, smatra on, sposobnost čovjeka da razumije drugoga...

Kada je u pitanju šira publika, prepoznatljivost i popularnost se lakše stiče putem kamere, bilo na filmu ili u TV seriji. Isto tako, pozorište i te kako izgradi glumce koji su bliski publici u teatarskim okvirima. Rekla bih da su i Vama televizijske uloge doprinijele na široj prepoznatljivosti... Da li su Vam te “ekranske role” doprinijele i kada je u pitanju Vaš razvoj u pozorištu, ili odnos sa publikom?

Sa mnom je bio drugačiji efekat, iliti kontraefekat, jer je ono što sam učio u pozorištu kroz rad na ulogama koje sam igrao, nekako vodilo ka tome da to neko prepozna i odluči da mi ponudi neke od uloga na filmu. Ne mislim da mi nije doprinijelo, no moramo biti svjesni da živimo u eri interneta, 21. vijek je era socijalnih mreža, raznih medija. Mi živimo u vremenu u kojem kada vas nešto interesuje vi to možete dobiti sa samo nekoliko klikova.

To se podsvjesno uvlači i u nas kao ljude - hoću sad i odmah, rezultat na “Enter”. Samim tim su dio cijele te platforme koja se zove mreža, odavno postale i serije i filmovi. Iako su različita očekivanja i afiniteti, publika može pristupiti u svakom momentu nekom remek-djelu ili najkomercijalnijoj seriji, filmu, bilo logovanjem, iznajmljivanjem ili strimovanjem sa interneta. Na taj način su u vašem svakodnevnom životu prisutni i glumci, ljudi koji tumače te uloge.

Mi, pak, moramo voditi računa kako da ekonomišemo sa tim da li će publika da se zasiti nečega, jer postoje ljudi koji to ne gledaju samo kao zabavu već traže i kvalitet. Na glumcu, stvaraocu, umjetniku je obaveza da vodi računa o svemu tome. Što se tiče pozorišta u odnosu na to, mislim da je sve počelo u pozorištu, od samog školovanja.

Vi se na akademiji školujete u vježbaonama koje su kao mala scena i vaši počeci su, ne uvijek ali često, u pozorištu i vezuju se za daske, tako da vi nekako, što bi rekli muzičari, štimujete svoj instrument u odnosu na to. Ima i onih koji počnu da se grade na filmu, to ih zanima i tim putem idu, ali nekako se baš zanat-zanat, ispeče tu, u pozorištu.

Ono što sam ja naučio u pozorištu u zadnjih 10 godina samo je doprinijelo svakom mom igranju, pa i pred kamarama. Sve ono znanje koje sam pokupio pomaže mi da unaprijedim svoju igru i to se sve međusobno dopunjuje.

Ako me pitate šta mi je draže, uvijek dosta stvari treba da se potrefi i za jedno i za drugo da bi to bilo stvarno dobro i da bismo mi to pamtili po nečemu kvalitetnom, pa i da mislimo da smo služili nekoj ideji koja je iznad nas. Nekako mi je do sad jako zanimljivo i interesantno da učim i sazrijevam i kroz snimanja, ali je pozorište nešto čemu se uvijek rado vraćam i mislim da se tu vidi pravi talenat i pravi zanat svih nas koji se bavimo ovim poslom.

Pretpostavljam da ne morate odlučiti ili birati na šta da se fokusirate?

Naravno da ne. Postoje ljudi koji to rade i to je izbor. Na kraju krajeva, ili na samom početku, mi smo naši izbori. Ako napravimo izbor da se bavimo samo filmom ili samo pozorištem u jednom od ta dva smjera ćemo se i razvijati, a ako napravimo izbor da ne biramo samo jedno od to dvoje i to je legitiman izbor, čak je to i dobro, jer će većina publike između ostalog i zbog toga što vole nekog junaka kojeg su gledali u nekom filmskom ostvarenju, vole kako on radi, doći u pozorište da ga gledaju.

Ali… ja nikada nijesam bio taj gledalac koga ljudi odvlače u pozorišta i volio bih kada bi što više ljudi tako i gledalo, ali nažalost to je možda i nemoguće.

Suština je da mi u pozorište idemo ne da bismo gledali neki komad u kojem glumi Emir Ćatović ili neko drugi, nego idemo radi sadržaja koji treba da nosimo sa sobom i tragamo za njegovim značenjem van zidina pozorišta. Ako je nešto dobro onda dosta stvari svjedoči tome pa hvalimo režiju, kostime, glumu, a posebno nakon pozorišta jer je ono intimnije, ljudi su u pozorištu i fizički prisutni, dostupni su nam svi ti talasi koji stižu sa scene, pa smatram da je to ono što treba da tražimo (i ne samo) u pozorištu, da tražimo sadržaj.

Naš kritčki odnos u odnosu na to treba da bude samo ako nijesmo dobili sadržaj, a ne samo ako neko nije bio dobar u ulozi, ili očekivanja nijesu ispunjena kada je scena u pitanju i slično. Sadržaj treba da nas interesuje i sadržaj treba kritikovati.

U jednom Vašem intervjuu ste kazali da je glumac zapravo nosilac ideje o istini. Koja je istina koju Vi želite da otkrijete i razmišljate li u tom smjeru razotkrivanja “opšte” istine?

To zavisi od uloge koja vam dođe. Često ponavljam da naše uloge same nađu put do nas. Moramo mi imati i prepoznati istinu u sebi da bismo je mogli tražiti u drugim stvarima. Ako je nađemo u nekoj od uloga onda to vrijedi da se proširi, ako vjerujemo sebi i ako vam drugi vjeruju da vi možete biti jedan od stubova koji će nositi tu ideju. Hegel je govorio da je umjetnost kao iskra svjetlosti. Kad se ta iskra zapali sve ostalo što radite je traženje da se ta iskra ponovo desi.

Kao neki pećinski čovjek oko kojeg je tama, tako smo i mi na početku procesa u tami, ne znamo ništa, počinjemo da učimo i istražujemo. Iz te tame u toj pećini tragamo i po sebi i drugima, a to je teško. Težak je taj proces u kojem treba da se osmjelimo na to traganje, kao kada čovjek drži dva rogljasta kamena i udara jedan o drugi, ruke ga bole, a on to radi iz velike svoje vjere da će se to svjetlo upaliti i da će on pustiti svjetlost unutra.

Tako i mi vjerujemo da će to nešto da se desi i vjerujući u tu ideju svakog dana idemo na probe, radimo i pokušavamo da dostignemo neki naš cilj. Biti nosilac ideje je samo jedna od stvari. Vi ste samo jedan od nosilaca ideje. To je u stvari samo jedan veliki timski rad, uvažavanje i poštovanje... To je kao kada ste na moru, u vodi i svi imaju zadatak da pumpaju onaj jedan ogromni šlauf. Ako svi to ne rade ravnomjerno i istovremeno biće mnogo teže plivanje po tim talasima, a ako to svi rade sa istim ciljem, put koji treba da se pređe je mnogo lakši, jednostavniji, jer znate da je svako dao sve od sebe.

Postoje glumci koji u nekim ostvarenim ulogama ostanu prilično upečatljivi u društvu, među publikom, i kasnije su prepoznati po njoj. Sa druge strane, postoje i drugi koji se neprestano izmještaju iz jedne u drugu i svaki put otkrivamo dodatno tog glumca. Ne znači to da su jedni bolji od drugih, no kakva je Vaša percepcija toga i šta biste više voljeli za sebe?

Ja bih najviše volio da publika ne zna ko sam ja. Najviše bih volio da publika gleda i filmove i serije i predstave u kojima glumim, a kad me sretnu na ulici da nemaju pojma ko sam i da ih ne zanimam.

Doduše, ne dešava se toliko često ni da me zaustavljaju i tome slično, ali hoću da kažem da mi kao ljudi imamo sposobnosti za mnogo šta, a često smo sputani, ne samo egzistencijalnim pitanjima, već smo ometeni na razne moguće načine - egzistencijom, sredinom, sami sobom, a nekad jednostavno nijesmo dovoljno jaki da prepoznamo snagu ideje o kojoj želimo da pričamo.

S tim u vezi mislim da svako bira kako će njegov put da izgleda, da li će neko da ga vezuje za jednu ulogu, da li će pokušati da bude on sam u svim tim ulogama ili će se truditi da proba da se transformiše i ode dalje od sebe.

Ovaj naš posao zapravo i jeste takav, što je ljubav na neki način, da zanemarite sebe. To ne znači da ne volite sebe - moramo prvo voljeti sebe da bismo voljeli druge i da bismo uopšte mogli da volimo, ali mislim da moramo zanemariti sebe, sopstveni ego, moramo da se poništimo. U jednom intervjuu sam takođe rekao, ne želeći da pravim poređenje između tih stvari, da je to slično kao kad hoćete da imate neki trenutak koji je vezan za molitvu, u šta god neko da vjeruje.

U koji god hram da odete, bilo kojoj religiji da pripadate i u šta god da vjerujete - ponizni ste pred tim, mislite da je to nešto što je savršenije od vas, iznad vas je, savršenije je i važnije i služite tome... Na isti način mi treba da se odnosimo prema ovom poslu - da nije stvar o nama već je stvar u tome što je iznad nas, a ne možete da budete nadmoćni u odnosu na nešto što je sveto... Vama.

Ako tako pristupate onda se otvaraju stvari, zanemarite sebe, svoj ego i to vam nudi mogućnost da shvatate druge. Naš najveći kvalitet kao ljudi je da razumijemo onog drugog i na tome se i temelji naš posao - ja treba da shvatim i tumačim iz čega dolaze akcije i izbori čovjeka kojeg igram. Ako to ne možemo da postignemo kao ljudi i razumijemo neke tuđe postupke, onda kao glumac morate.

U jednom ranijem intervjuu na pitanje ko je “pogrešan čovjek”, a na fonu serije u kojoj glumite, parafraziraću, rekli ste da je pogrešan čovjek svaki koji ne živi svoj život onako kako osjeća već onako kako se od njega očekuje, po normama, tuđim mišljenjima... To se nadovezuje na Vašu konstataciju da smo danas dosta ometeni... Koje okolnosti utiču najviše na nas, šta nas ometa ili sputava u društvu ili prosto nemamo dovoljno vremena za same sebe?

Mislim da se mnogi neće složiti sa mnom, ali najviše se ometemo mi sami. To je, opet, normalno i prirodno da se dešava jer nijesmo tokom odrastanja uvijek emotivno i mentalno zreli da se prihvatimo onakvi kakvi jesmo. Nijesam to nigdje pročitao, ali to shvatam na način da svako od nas ima neko svoje mjesto u sebi, metaforički...

To je samo vaše mjesto i na to mjesto ne može apsolutno niko drugi da sjedne osim vi. Sa tog mjesta možete samo da ustanete i odete, odnosno da ne živite ono što vi jeste, ali za to vam treba emotivna zrelost i velika snaga da biste to prihvatili. Obično vas na to mjesto pošalje neko blizak ili neka patnja i onda kad vi sjednete na to mjesto postajete veoma autodestruktivni i često pomislite kako i nijeste za bolje.

Čovjeku je potrebno da ubije tu identifikaciju sa nečim što je loše i treba iz toga da se iščupa i kaže sebi: “Ne, ja nijesam ovo, ja sam bolje od ovoga”. Upravo kad sjedimo u svom mračnom prostoru treba da shvatimo da smo i to mi, samo treba češće da palimo svjetlo u tom mraku. Kad se dese takve situacije, sjedjenje u toj “stolici” mnogo boli, naslanjači nas bodu u rebra i leđa, položaj nam je neprirodan, jer nijesmo navikli na sebe kao takve. Mislimo da smo nešto drugo i bolje.

Što više vremena provodimo prihvatajući sebe takve kakve jesmo mi leđima i samim sobom namještamo to naše mjesto. Gradimo sebe. Desiće se jedno jutro da ćemo se probuditi i reći “Baš je lijepo biti ja”.

Dok god budete radili na tome da se više bavite sobom nego svijetom u kom živite to mjesto će biti udobnije. Mislim da je to stav i nekih modernih psihologa, a i Gandi je znao da kaže da mijenjamo svijet tako što svakog dana mijenjamo sebe. Svako ko to ne radi pravi pogrešan izbor.

Doduše, “pogrešno” je jaka riječ, jer smatram da ništa nije pogrešno, sve dok imamo iskrenu namjeru, ali opominje i djeluje vaspitno. Smatram da nikad nije kasno da dođe do trenutka kada smo mi spremni da otpočnemo proces samorealizacije. Mislim da se čovjek ne može roditi sa znanjem o sebi. Čovjek se spoznaje tako što se gradi, a neko ko izgubi sebe vjerovatno nije ni znao ko je i od početka nije ni imao Sebe. Kada se čovjek jako i svjesno izgradi u onom obliku koji on jeste onda je to ono čemu svi težimo i jedino na šta svi treba da se oslonimo smo mi sami, u prvom i pravom smislu...

Da li biste za kraj nešto dodali ili poručili čitaocima?

Ne bih ja previše pametovao nikome. Najbolje što bih poručio ljudima je da čitaju i putuju.

Disciplina mora da postoji

Pripreme i snimanja serija znaju biti veoma naporna, i traže mnogo vremena. Kako vam je uspijevalo da uskladite rad na seriji i da igrate u pozorištu?

To su bile predstave koje su postojale već ranije na repertoaru pa smo onda nekom dobrom organizacijom i usklađivanjem tih termina i obaveza sve i postigli. Pošto je Gradsko pozorište moja matična kuća, sve obaveze u tom smislu imaju primat kad je u pitanju pozorište. Jeste da smo snimali sve u Beogradu, ali uvijek kada bi trebalo da igramo predstavu, bilo gdje, išao sam tamo. I to je nešto što svi glumci rade, nešto što mi sami moramo da organizujemo da bismo mogli da stignemo sve... Mora da postoji neka disciplina.

Da li Vam je bilo teško i zahtjevno izmještati se, prvo iz uloge u ulogu, a onda i sa glumačkim medijima, igranje ispred kamere i na pozornici? Ima li tu neke razlike uostalom?

Gluma je, sama po sebi ista, biće je isto... Razlikuju se samo okolnosti, naravno, od uloge do uloge. Vi probate to da izvježbate sa drugim kolegama, sa rediteljem i ostalim saradnicima, a onda se to nekako naseli u vas. Kada ste u pozorištu i kada igrate, obično na većini predstava koje publika u Crnoj Gori ima priliku da vidi, u pitanju je klasična scena-kutija gdje je jasan odnos između publike i scene. Sa druge strane, kamera je neka nova uslovnost, ona traži od vas nova sredstva kojima ćete da pokažete i uradite ono što se od vas traži i što traži scenario, recimo.

Tehnički su drugačije stvari. U pozorištu je sve široko i, pričano jezikom filma, to je jedan masterplan gdje vi vidite sve - od nekih najsitnijih, najužih djelova, pa do cijelog prostora, sa ili bez scenografije. Na kameri je to drugačije, imate i masterplan, ali i sve uže kadrove, do krupnog plana u kojima se i vaša sredstva izraza mijenjaju.

Za mladog glumca (a vjerujem i za starije jer se zapravo tada vidi majstorstvo velikih zanatlija, da tako kažem), zanimljivo je, žargonski rečeno, šaltati se između toga. Većina glumaca danas će tokom cijelog dana da snima, a onda će da obuče kostim i da igra predstavu pred publikom. To postane vaša rutina koju usavršavate do discipline. Usavršavate do neke discipline. Možemo biti slobodni samo kroz disciplinu.

Ljudima je potreban primjer

Čini mi se da je pozorište (pr)oživjelo u posljednje vrijeme. Kakve su okolnosti i situacija u regionu kada je u pitanju što pozorište, a što filmovi i serije?

Nijesam dobar sagovornik kada su u pitanju upoređivanja. Ne upuštam se u to jer smatram da svako ima svoj razvojni put. Da li bismo, kao država, mogli da se upoređujemo sa nekim na regionalnom planu mislim da bismo.

Mi smo mala država, kao i sve ostale na Balkanu, u tranziciji, i očigledno da će nam taj put biti težak i teži nego ostalima baš zbog toga što smo kao tržište mali, nijesmo toliko zanimljivi ni velikim koprodukcijama ni distributerima zbog toga što kao malo tržište, čak i sa najboljim filmovima koji dođu, nijesmo neka podloga za zaradu, što ne znači da ne treba da radimo na drugim kvalitetima i da se gradimo u tom smislu da i to postanemo, naravno.

Što se tiče toga kakvi su glumci u Crnoj Gori u odnosu sa regionom mogu ponosno da kažem da su crnogroski glumci fantastični, veoma obrazovani i idalje imaju entuzijazam, što je predivno kada se bavite ovim poslom.

Ljudima je, generalno, potreban primjer, a čini mi se da je to najlakše vidjlivo, osim u našim porodicama, naći u sportu i umjetnosti. I ako posmatramo od stare Jugoslavije (iako su bili drugačiji uslovi i više se ulagalo), biti tada najbolji u nečemu u svijetu i biti to danas je neuporedivo, ali nemoguće je biti imun i ravnodušan kada su takvi uspjesi u pitanju, uspjesi koje ostvaruju naši vaterpolisti, rukometaši, umjetnici... Biti prosjek je nekada stanje samo po sebi zbog toga što ne gledamo šire, dalje naš razvojni put...

Ljudi koje sam spomenuo to vide i ima ih još mnogo koji dugo i vrijedno rade na sebi i uspijevaju da vide mjesto ka kojem su pošli i ka njemu idu. Zbog takvih stvari je nama potreban primjer, zbog toga, između ostalog, ljudi gledaju filmove, idu u pozorište i vole kulturu. Kultura je biće...

( Jelena Kontić )