Sloveniji i Crnoj Gori bilo mjesto u EU i prije 30 godina

Evropska unija bi trebalo da vodi aktivniju politiku uključivanja novih država i pored unutrašnjih problema, koje stvaraju neke mlade članice, rekao je za “Vijesti” nekadašnji predsjednik Saveza komunista Slovenije Ciril Ribičič.

“To Slovenija i zvanično podržava, posebno kada se radi o kandidaturi Crne Gore”, kazao je Ribičič i podsjetio da se Slovenija zalagala za evropske integracije i kada je bila dio zajedničke države Jugoslavije.

Nedavno su se navršile tri decenije od početka raspada bivše SFRJ. Delegacija SK Slovenije napustila je 14. kongres SKJ 22. januara 1990, jer je odbijen njihov predlog da se zaključci ne mogu donositi preglasavanjem. Pored Ribičiča u delegaciji su bili i Milan Kučan - koji je nakon osamostaljenja Slovenije dva puta biran za predsjednika, a kao najmlađi član sadašnji predsjednik Slovenije Borut Pahor.

Na partijskom kongresu je trebalo riješiti pitanja reforme sistema i ponuditi rješenja za izlazak iz krize i pogoršanja međunacionalnih odnosa. Trebalo je usvojiti Deklaraciju o SKJ, dokumente reforme privrednog i političkog sistema, rezoluciju o Kosovu, dobrosusjedskim odnosima i položaju pripadnika naroda Jugoslavije koji kao nacionalne manjine žive u susjednim zemljama, te dokument o preobražaju SKJ (odluka o promjeni postojećeg Statuta i izradi novog programa).

Gdje su danas Crna Gora, Srbija i ostale bivše republike u odnosu na Sloveniju?

Istorijska prilika da sve republike nekadašnje federacije zajedno stupe u evropske integraciije nažalost nije uspjela. Danas ima mnogo ozbiljnih problema i na strani država koje bi željele ući u punopravno članstvo EU i na strani evropskih integracija. EU je bila prisiljena da se godinama bavi Brexitom umjesto da tu energiju potroši na jačanje veza između članica i na širenje Unije. Najbolji odgovor Brexitu bi bio prijem novih članova.

U oblasti zaštite ljudskih prava u evropskim zemljama koju pratim kao profesor i član Vencijanske komisije, ima velikih problema na primjer sa poštovanjem i izvršavanjem presuda Evropskog suda za ljudska prava. Ujedinjeno Kraljevstvo dugo vremena nije izvršilo odluke o izbornom pravu zatvorenika, Rusija je donijela ustavni zakon, da će poštovati samo presude, koje su u skladu sa ruskim ustavom, preporuke Venecijanske komisije neće da slušaju u Turskoj i Ukrajini; nije izvršena ni presuda koja se odnosi na izborno pravo “ostalih” u Bosni i Hercegovini. Nažalost i države, koje su članice EU (Mađarska, Rumunija i Poljska) neće uvijek da poštuju demokratske evropske standarde, posebno kad se radi o položaju pravosuđa. I pored tih unutrašnjih problema, koje stvaraju neke mlade članice, EU bi trebalo da vodi aktivniju politiku uključivanja novih država. To Slovenija i zvanično podržava posebno kada se radi o kandidaturi Crne Gore.

Krajem januara je bilo 30 godina od 14. kongresa SKJ kada ste Vi izveli delegaciju slovenačkih komunista sa skupa, što je predstavljalo početak raspada SFRJ?

Kongres SK Slovenije, koji me je izabrao za predsjednika, odlučio je da SK Slovenije prihvata uvođenje višestranačkog sistema i da će poslije slobodnih izbora imati uticaj koji će odgovarati stepenu podrške, koju će reformska stranka (prenovitelji) dobiti od birača. Na te izbore nismo mogli izaći kao nesamostalni dio SKJ, podređen organima SKJ. Imali smo dvije mogućnosti: da ubijedimo većinu na kongresu da treba reformisati SKJ u Slobodni savez samostalnih republičkih stranaka ili da napustimo SKJ.

Tu su bili i drugi razlozi, zbog kojih nismo bili zadovoljni predlogom Deklaracije: uključivanje u evropske integracije (Program SK Slovenije: Evropa sada), ukidanje smrtne kazne i dosljednije poštovanje evropskih standarda zaštite ljudskih prava, osuda Miloševićevog bojkota proizvoda slovenske privrede i drugo. Nećete vjerovati, ali sve te predloge Miloševićeva većina je odbacila i popratila „pobjedu“ aplauzom.

Da li je bilo drugačijih mišljenja u Vašoj delegaciji?

Da, grupa mladih delegata i ne bi išla na kongres i prije odlaska uputila mi je upozorenje, da sa svakim minutom ostajanja na 14. kongresu gubimo dragocjene glasove. Sa druge strane su se iskusniji delegati zauzimali da ostanemo do prihvatanja novog statuta, koji bi nepovratno onemogućio autonomno djelovanje republičkih organizacija. Ja sam smatrao, da moramo ostati na kongresu dotle, da demonstriramo domaćoj i stranoj javnosti zašto se borimo i kakvu sudbinu doživljavaju naši predlozi za modernizaciju partije i države. Svi Slovenci, koji nisu nosili uniforme su otišli sa kongresa, kada sam ja na osnovu konsultacija sa svim delegatima tako odlučio. Taj potez su birači odobrili jer je Stranka demokratskog preobražaja (SDP) na prvim višestranačkim izborima dobila relativnu većinu.

Da li je izlazak delegacije slovenačkih komunista bio suštinski kraj Jugoslavije, ne samo simbolički?

Svi vole da pričaju o tri stuba nekadašnje jugoslovenske federacije Tito, partija i armija, tako da se ne radi o virtuelnoj moći SKJ, već stvarnoj, realnoj. Ja sam naivno vidio i druge značajne osnove opstanka zajedničke države: dobrovoljnost udruživanja osigurana pravom na samoopredjeljenje (koje nije konzumirano!), sporazumijevanje oko svih važnijih ekonomskih odluka (u vijeću republika i pokrajina). Za Slovence je među najznačajnijim argumentima za ostajanje u zajedničkoj državi bilo interes naše privrede na zajedničkom jugoslovenskom tržištu. Sve to je bilo negirano već pomenutim bojkotom, pa i samovoljnim štampanjem novca za potrebe Srbije.

Kakvo je tada bilo Vaše mišljenje o politici Slobodana Miloševića tada?

Loše, vrlo loše. Ali ne od početka. Upoznao sam ga u vrijeme kada je bio mlad i perspektivan kadar SK Srbije, odnosno beogradske organizacije. A razgovarati sa njim se poslije pogoršanja situacije na Kosovu nije moglo. Posebno mi je smetalo, kada na sjednicama gleda mimo i preko sagovornika u kameru. Govorio je naime svojim pristalicama, čak ih je pozivao da odu u Ljubljanu da kažu Slovencima šta je njegova istina. Za takvog političara je bilo sramotno, da i u vrjeme diskusije o Deklaraciji na 14. kongresu nije shvatio da u republikama i čak i u armijskoj delegaciji, da i ne govorim o domaćoj i stranoj javnosti, neće biti dobro prihvaćeno obračunavanje sa Slovencima.

Nijesam htio da budem odgovoran za raspad zajedničke države.Tako smo na 14. kongres otputovali sa bedževima „Sa Jugoslavijom u Evropu“, ali nismo dobili nikakav pozitivni odjek na program Za evropski kvalitet života. Na to treba podsjetiti one koji godinama čekaju u čekaonici kao kandidati za članove Evropske unije

Veselio sa zajedno sa svojim jurišnicima kada smo odlazili iako se za nekoliko sati pokazalo, da je njegovo očekivanje o tome šta će se desiti u Hrvatskoj i drugim delegacijama, koje su tražile prekid kongresa. Za kakvo jedinstvo u SKJ se zauzimao Milošević je bilo jasno, kada je većina delegata podržala amandman o osudi bojkota slovenske privrede. Tada je zaboravio da se zauzima za načelo jedan čovjek, jedan glas. To je možda bio možda posljednji trenutak da shvati, da treba odlučno mijenjati politički kurs ako hoće spriječiti ratna razaranja i raspad zajedničke države.

Dovoljno je bilo da pristanu da Slovenija bude ravnopravna

Sjećate li se koji su bili glavni zahtjevi Slovenije čije ispunjenje je moglo sačuvati SFRJ?

Dovoljno bi bilo, da su pristali da 14. kongres zaključi, da će biti Slovenija u zajedničkoj državi ravnopravna, da joj niko neće silom nametati svoje volje, da će zadržati položaj razvijene republike koja najviše doprinosi za troškove federalnog budžeta i za nerazvijene. Da joj niko neće nametati novo, centralističko ustavno uređenje putem svejugoslovenskog referenduma, da neće odbacivati svaki njen predlog modernizacije samo zato jer dolazi iz Slovenije... Dakle nismo tražili ništa više od onoga što bi bilo logično da za sebe traži na primjer Crna Gora ili neka treća republika.

Crna Gora i Slovenija poštuju jedna drugu, a za deformacije same snose odgovornost

Crna Gora je tada podržala Srbiju i ostala sa njom u jednoj vrsti zajednice, da bi se kasnije ipak osamostalila?

Nije to bila Crna Gora, koja se radovala odlasku slovenačke delegacije, bio je to Momir Bulatović. Kada sam bio kasnije pozvan, da o iskustvima slovenačkog osamostaljivanja govorim u Crnoj Gori to sam sa zadovoljstvom uradio. Tada sam sretao ljude koji su nas napadali u vrijeme 14. kongresa. Rekli su mi: vaš program Evropa sada, tada nije bio realna opcija... Nikada nisam smatrao da je moja stvar da dociram Crnog Gori šta i kako treba raditi. Kada se Slovenija osamostalila nije dobila podrške niti jedne evropske vlade osim Katalonije. Zapadne zemlje su bile ubijeđene da će doći do intervencije JNA, ali su pogrešno očekivale da će savezna vlada uz pomoć armije brzo pokoriti neposlušne Slovence. Radujem se da su Slovenija i Crna Gora u posljednjih 30 godina poboljšale odnose i da se danas radi o dvije samostalne države koje poštuju jedna drugu, a za deformacije, kojih nije malo, same snose punu odgovornost.

( Biljana Matijašević )