Kad lav razmišlja kao miš

Moja djeca čvrsto brane svoje stavove u kući. Ne sprečavamo ih u tome, jer su to podrazumijevane stepenice na putu izgradnje zdrave i nezavisne ličnosti, iako ponekad nije baš najprijatnije biti njihov sagovornik. Normalno je, uz argumente i podrazumijevanu kulturu u komunikaciji, imati pravo na lični stav, čak i kada imate sedam i malo više godina.

Priča o slobodi kritičkog razmišljanja kod nas je oduvijek bila posmatrana iz pogrešnog ugla, a to je, da ista vodi buntu i negiranju nečega ili svega pozitivnog u društvu, što naravno nije istina. Uz to, strah, kao prateći element svake naše podrazumijevane lične slobode, prevashodno slobode (misli i) govora, nije nametnut od društvenog sistema već je stvar ličnog izbora svakog od nas. Sjećam se krupnog dječaka, iz prvog razreda gimnazije, oličenje straha od autoriteta, straha od ličnog stava, prema kome smo imali vrlo težak osjećaj, neobjašnjiv riječima, izazvan čak i njegovim prisustvom. Danas istog često srećem, ne pozdravljamo se, niti ja žarko želim susret, niti on. Susreti se pogledom ipak najozbiljniji dese. Dok ga posmatam, u prolazu, dok sa nekim vodi razgovor, isti onaj cinični izraz lica, osmijeh i ona potreba da se sagovorniku uvuče u misao i da se poklope, naizgled “njegovi stavovi” sa stavovima sagovornika. Pomislim, nikada se ti, lave, promijeniti nećeš, dok u tebi čuči onaj davni miš. Čudno, nikada jedan čovjek nije samo jedan čovjek, već skoro čitav mali kosmos, u kome mentalitet šire grupe biva veoma jasno i vjerodostojno predstavljen.

Oduvijek su mudri ljudi uviđali neophodnost za društvo, postojanje zdrave kritičke misli, koja mora imati genezu i koja se, kroz obrazovni sistem mora i može inkorporirati u pojedinca. Ovo prevashodno, što su smatrali, da nepostojanje kritičke misli, može ozbiljno da uljuljka progresivnu društvenu misao kao neophodnog pokretača društvenog napretka. Mi smo ipak zadržali i razvijali kritičku misao kroz plemenski sistem i podjelu, najasnije izraženu kroz jasnu vidljivu karakternu crtu nekih plemena, uvijek govori ono što sagovornik želi da čuje, ili nikada svoju misao ne suprostavljaj tuđoj.

Nije ovo satiričan opis našeg podrazumijevanog načina razmišljanja, već vrlo ozbiljan primjer sagledavanja nepostojanja zdrave kritičke misli, koja daleko zaobilazi obrazovni sistem, kao jedini dozvoljeni inicijator iste. Danas da biste izabrali da kritički razmišljate morate imati zdrav temelj, postavljen u porodici i tokom obrazovanja, koji nikada mržnjom kao ciljem i motivom ne smije biti vođen. Naravno, uz podrazumijevanu kulturu u komunikaciji, s početka ove priče.

To što korijen ove naše osobine vidim u jakim plemenskim obrascima, nije ništa pežorativno, kao što ni zdravica Maša Đurovića crnogorskog junaka i govornika knjazu Nikoli, u kojoj navodi od čega sve gospodar da se čuva, nabrajajući ponaosob karakterne osobine većina plemena u Crnoj Gori, nije pogrdno, već slobodno izraženo opažanje. Tako da i kontekst mog zapažanja porijekla problema nije oslobođen premise da sam i ja unutar ovih plemenskih podjela.

Odrastala sam misleći da je osmijeh na licu najveća životna nagrada, koja ne ide u svačije ruke. Ova je greškom otišla u ruke junaka ove priče, vjerovatno da me demantuje da samo najbolji najviše prilika za sreću imaju.

( Nataša Pavlićević-Miljanić )