Sjećanje na Borku Pavićević: Borkinja u koju želimo da izrastemo

Neki događaji ti promijene život. Jer život naposljetku i jeste skup događaja koji izazivaju reakcije. Ostalo potpada pod preživljavanje.

Jedan od takvih događaja za mene je bila regionalna ekspretska konferencija Jezici i nacionalizmi, koja se održavala u našim zemljama, na našem jeziku 2016. godine. U tom momentu vodila sam svoje ratove u Nikšiću, te se umalo (ne)svjesno utapala u tmurnost onih koji dalje od Budoša nijesu stigli. A takvih je trepetuša i namiguša u Nikšiću koliko voliš.

Na beogradskoj konferenciji, na kojoj sam govorila upoznala sam Vladimira Arsenijevića - onog što je razumio posrnuće jedne generacije, kojim su moji roditelji bili opijeni i to prenijeli na mene još u djetinjstvu, jer devedesete jesu bile “U potpalublju”; prof. dr Ranka Bugarskog - koji je bio na meti Miloševićevog režima, jer je ostao profesor kad se od profesora tražilo da budu ideolozi; Snježu Kordić koja je utkala u nas sintagmu “jezik i nacionalizam“ i koja se ne može umoriti od objašnjavanja da ne postoje jezici, već jezik - naš; Ivana Čolovića - bez čije se Biblioteke XX vek ne može zamisliti pristojan stan, jednog od osnivača Beogradskog kruga, koji će naposljetku kumovati Kotorskom krugu. Toga dana upoznala sam i Veliku Borku.

Nakon završene konferencije prišla mi je, zagrlila me i rekla “Moja cinična Crnogorka.“

“Od Vas to cinična zvuči kao kompliment“ rekla sam joj.

Obje smo se počele smijati i brzo smo prešle na “crnogorske teme“... Tako sam upoznala Veliku Borku. Nakon što sam upisala doktorske u Beogradu, odlazila sam u CZK, srijetala je, govorila kako je u Crnoj Gori, uvijek uz dozu obožavanja i poštovanja, kao što se priča pred autoritetom. Ostalo je da je zovem na Kotorski krug, no niti je Borka dočekala moj poziv, niti je Krug dočekao Borku.

Vijest o njenoj smrti ja sam dočekala u njenom Kotoru i uz podršku tadašnjeg direktora Muzeja Perasta Dušana Medina priredila veče sjećanja na Borku. Ovih dana, navršilo se sedam mjeseci od njene smrti, a u sveopštem ludilu i histeriji ne izbacujem je iz glave. Zato, prenosim dio svog kazivanja o njoj u Kotoru...

Znanje i istina

Borka je, govorimo bila tvrđava. I pitamo se kako je moguće da je glupa smrt takvu tvrđavu pobijedila. No, ne zaboravimo da je preko pola vijeka ova Žena odolijevala raznim društvenim patologijama dok su u nju udarali, gađali, pokušavali da je oskrnave i evo ni mrtvoj joj ne daju mira.

No, ono što Borka jeste, jer kako o njoj govoriti u prošlom vremenu, neuništivo je. Ako Borke nema, ako njene ideje prestanu da postoje to znači da smo i mi mrtvi.

Borka je bila među prvim detektorima bujanja paranoja, velikosrpskog nacionalizma, buđenja profitera, poplave mediokriteta i poluintelektualaca.

Još kao šezdesetosmašica nakon što nije pristala na kompromise i da se od 11 studentskih zahtjeva ispune samo 4, dok korača Salom heroja ka govorinici masa joj skandira da je provokatorka. A vremenom je, kako je sama Borka govorila postala veštica, ženetina, izdajica, komunjara, Jugoslovenka.

Borka jeste bila sve to. Provocirala je nacionaliste izgovarajući i organizujući Mirdita, dobar dan. Izdala je nacionaliste i ratne profitere pokazujući im šta je stav i kako treba živjeti.

Za potkusurivače i fašiste, za glupake koji su preko partije uspjeli da se domognu funkcija bila je veštica koje su se bojali jer znanje i istinu nije lako u oči pogledati. A Borka jeste bila znanje i istina.

Za homofobe i mizogine bila je ženetina, za nas feminisktinja i borkinja za ljudska prava koju pokušavamo pratiti. Govorim pokušavamo jer naši koraci su maleni kojima nije lako ispratiti njene od kojih je svaki bio revolucija i incident. Incident u onom najpozitivnijem lotmanovskom smislu.

Incident koji studente izvodi na ulicu jer zna da mladost mora da se pobuni da ne bi ostarala prije vremena. Incident koji pokazuje da se kulturom jedino moze živjeti jer je besmisleno preživljavati.

Za njih je bila Jugoslovenka, za nas jeste Jugoslovenka, njima neugodan podsjetnik šta su uništili, nama svijest šta smo imali. Beskompromisna je bila sa nekulturnim ministrima kulture koji su bahato sa spiskova precrtavali neistomišljenike, nepodobne i u sopstvenom podaništvu nepogodne.

To je plaćala gubitkom pozicija, no za njih nije marila. Znala je da joj srce, pamet i mogućnost da promišlja ne mogu oduzeti sve Slobe, ni Voje ovog svijeta, jer je ona, a ne oni bila Sloboda.

Od susreta u beogradskim,Vidicima′ u kojima je kao studentkinja objavljivala, do srijetanja u Centru za kulturnu dekontaminaciju svih nas koji smo svjesni koliko je kultura kontaminirana i pomjeranja vidika onima koji su osjećali da, kako je Kiš kazao treba gajiti sumnju u ideologiju. Borka je bila vodilja.

Rođena Kotoranka

Vijest o njenoj smrti saznala sam u Kotoru, u njenom Kotoru, mom Kotoru, našem, koji je sve manje naš...

Zar sada, Borka, pomislila sam... A da je sve bilo u redu ti bi ovdje, na Pjaci od Kina sjedjela na Kotorskom krugu. I tako je trebalo biti, da ti govoriš, a mi da upijamo od tebe, da upijamo tebe. To bi bilo pravedno da nam objasniš kako stvari treba da izgledaju, da svoj krug zaokružiš u Kotoru iz kog si kao dijete otišla, a koji si sa sobom nosila od Beograda, preko Subotice, Moskve, Zenice, bivajući njegovo plavetnilo, prkos i postojanost.

No, Borka, bi li te tvoj grad rastužio? Tebe koja si znala da se kulturom mora baviti etički, a ne etnički, dušom, a ne stomakom. Da se poezijom ide ka slobodi, a ne skalu po skalu do najdubljih padenija i najsitnijih poltorna.

Voljela je satiru i govorila da je smijeh zdrav. Osmjehom je tresla, opijala i glupost poražavala.

Ti bi nam, Borka, kao bezbroj puta objasnila da se za satiru ne izvinjava nego da se njome ukazuje na društvene devijacije i probleme.

Tvoj osoben hod bio je od ulica na kojima si stajala uz one kojima su insitucije oduzele, od odlazaka u policiju dok si jurila da prijaviš prijetnje tebi i prijateljima koje su dolazile sa svih strana jer si bila Žena u crnom koja je zračila svjetlošću.

Rođena Kotoranka, koja je odlično razumjela Bahtinov karneval i veselu relativnost svega, bila je i biće opomena savremenim hajducima koji su navikli na otimanje, specijalistima medicine savijanja kičme.

Za njih si ogledalo njihove malenosti, provokatorka, veštica, komunjara, koja će ih dok ih bude, jer tebe ce vječno biti, podsjećati na moralno posrnuće.

Za nas si majka, feministkinja, aktivistkinja, dramaturškinja, Kotoranka, jer Kotor jeste kultura, Beograđanka jer Beograd jeste grad, Jugoslovenka jer to su naši narodi i narodnosti. Za nas si naša Borka, Borkinja u koju želimo da izrastemo.

Sada, sedam mjeseci od kad te nema baš kao u stihu “jedna Borka iz dvorišta tamo gde se bolje sanja još nam viče iz sveg glasa - Nema nam odustajanja”.

( Ksenija Rakočević )