DPS = opozicija?

Prije nekoliko mjeseci, u sličnom tekstu, kritikovao sam rad opozicije iznoseći argumente za svoj stav da je opozicija dio probema u kojem se nalazi crnogorsko društvo. Danas javno postavljam pitanje da li su sve opozcione partije zapravo jednake Demokratskoj partiji socijalista (DPS). Ima li ikakve razlike, a ako je neko uoči neka nam javi?

U susret još jednim izgubljenim izborima „opozicija“ se pozicionira i kuje planove kako da „osvoji“ što više odborničkih mjesta u Tivtu.

„Opozicija“ će izaći na izbore u Tivtu iako, kako tvrde, uslovi za njihovo održavanje nisu fer i demokratski. Kao građanin se pitam zašto „opozicija“ pristaje da učestvuje na izborima koji nisu fer, koja ih to sila tjera u namještenu utakmicu sa unaprijed poznatim pobjednikom? Je li to Božija, kako tvrdi DF, ili neka druga, manje nebeska, ali svakako moćna, sila?

DF nije predugo učestvovao u radu skupštnskog Odbora za izmjenu izbornog i drugog zakonodavstva a treba se prisjetiti da nije ispunjen njihov osnovni zahtjev za održavanje izbora - da se fomira Vlada izbornog povjerenja. Ova politička grupacija vjeruje da za ostvarenje svog političkog cilja može iskoristiti nezadovoljstvo građana Zakonom o slobodi vjeroispovijesti. Ako ne ostvare pobjedu na izborima, opet mogu da kažu da uslovi nisu bili fer, da ih je DPS opet pokrao, pa da samim tim i nema osnova da rukovodstvo partije, konačno, podnese ostavku zbog izbornog neuspjeha.

I dok nema iznenađenja zbog odluke DF-a da potrči na izbore u Tivtu, za mene, a moguće i druge građane, je pitanje što će uraditi Demokrate, URA i ostali koji su pokušali da, na manje ili više direktan način, stvore iole fer izborne uslove i omoguće uspostavljanje ključnih osnova za izgradnju slobodnih i profesionalnih institucija u Crnoj Gori.

Demokrate i URA su izradili plan koji je dobio podršku Evropske komisije i bio osnova za rad skupštinskog Odbora čiji je rad okončan bez rezultata. Nisu ispunjeni uslovi koje je sadržao plan: nije „očišćen“ birački spisak od glasača bez prava glasa, nisu oslobođene partijskog uticaja Državna izborna komisija, Agencija za sprečavanje korupcije, RTCG, nije formirana Vlada izbornog povjerenja, svi lokalni i paralamentarni izbori nisu zakazani istog dana... Nije ispunjen ni naknadno postavljen uslov Demokrata da se povuče Zakon o slobodi vjeroispovijesti.

Ukoliko Demokrate i URA opravdanje da izađu na izbore traže u tezi da bojkot ima smisla ako su sve partije spremne na bojkot, onda je Crna Gora u još većem problemu. Ovo opravdanje je jednako neshvatljivo kao kada bi opozicione partije rekle da neće poštovati zakone jer to ne radi DPS ili da poštovanje zakona ima smisla samo ako ga svi poštuju. Principi se slijede ili ne postoje. Ljudi i partije se prepoznaju od onih drugih po tome da li imaju vrijednosti i principe koje su spremni da slijede koliko god ih koštalo.

Iz teze da bojkot ima smisla ako su sve partije spremne na bojkot se vidi nespremnost da se podnese žrtva a bez podnošenja žrtve nema ni promjene sistema vrijednosti, nema ni slobode. Ovakav pristup politici znači da će DPS uvijek moći da računa na neku manju ili trenutno veću partiju (kao što je DF), koja će, zbog lične koristi njenih lidera, izaći na izbore a izborni uslovi će i dalje biti nedemokratski. Demokrate su napisale još mnogo zakonskih tekstova i prijedoga rješenja koji mogu biti neiskorišteni ukoliko odluče da izađu na izbore samo zato što je DF odlučio da izađe na izbore u Tivtu. Sav uloženi trud bi bio uzaludan ako prihvate nametnuti scenario.

Bojkot izbora je mogućnost da partije iskažu svoju principijelonost i ne pristanu na održavanje izbora ukoliko ne postoje fer uslovi. Valjda bi osnovni princip za partije iz opozicije morao da bude poštovanje Ustava kojim se garantuje slobodno izražavanje volje građana na izborima. Nije valjda Ustavom garantovano pravo na slobodno izražavanje volje na izborima manje važno od prava na svojinu koje se brani ovih dana na ulicama. Ako ni partije iz opozicije ne poštuju principe u svom radu onda između njih i vlasti nema suštinske razlike. Kada nema suštinske razlike između vlasti i opozicje, raste broj onih koji ne izlaze na izbore. Lideri opozicionih partija znaju da im ne ide u prilog porast broja onih koji ne izlaze na izbore ali i pored toga, iz nekih njima znanih razloga, hoće po svaku cijenu na izbore.

Moguće da članovi opozicionih partija smatraju da njima pripada da izađu na izbore jer zbog toga i postoje, ali tu su valjda lideri da im objasne da oni, možda, postoje da bi donijeli novu vrijednost i principe koji nedostaju Crnoj Gori, kako bi bila bolja država za sve njene građane. Ako lideri opozicionih partija ne umiju da objasne svom članstvu zašto je potrebno da se prvo izbore za fer izborne uslove i zašto ne treba izaći na izbore koji se održavaju u neregularnim uslovima, onda je upitno da li su dorasli pozicijama na kojima se nalaze.

Još jedna u nizu neutemeljnih i zbunjujućih teza koja dolazi od opozicjie je i tvrdnja da izlazak na lokalne izbore ne znači odustajanje od bojkota parlamentarnih izbora. Zaista smiješno zvuči. Isti problematični birački spiskovi, iste zarobljene institucije odlučuju i utiču na ishod i lokalnih i parlamentarnih izbora i bilo bi neprincipijelno (a i licemjerno) izaći na lokalne izbore a tražiti opravdanje za bojkot parlamentarnih izbora. To što opozicione partije nisu pokazale spremnost da se usaglase oko izbornih uslova nije opravdanje da obmanjuju javnost i prave razliku između lokalnih i parlamentarnih izbora. Opozicione partije već su pokazale svoju nedosljednost u oktobru 2016. kada su formirale vlast u nekoliko opština dok su istovremeno izbore na državnom nivou proglasili neregularnim zbog „državnog udara“ i stupile u bojkot Skupštine. Ukoliko većina opozicionih partija izađe na izbore u Tivtu onda DPS ne treba da brine oko bojkota parlamentarnih izbora jer nikome u Crnoj Gori, a ni van njenih granica, neće biti jasni i prihvatljivi zahtjevi opozicije. Jedini zaključak koji se nameće je zapravo da opozicione partije koje će izaći na izbore u Tivtu (a kasnije i na državnom nivou) nisu zainteresovane da osvoje vlast.

Bilo bi dobro da opozicione partije prestanu da se ponašaju kao preduzeća koja jedino brinu o novcu koji će dobiti na osnovu broja odbornika ili poslanika i privilegijama koje donosi obavljanje javnih funkcija.

Opozicione partije, konačno, morale bi da cijene i poštuju onih dvadesetak hiljada građana pred kojima su potpisali „Sporazum za budućnost“ i obećali da neće izaći na izbore bez ispunjenja dogovorenih uslova. Ako ne održe obećanje i tako lako iznevjere građane, onda svima treba da bude jasno da opozicija poziva građane da izađu na izbore kako bi se osigurale zarade njihovih lidera za naredne četiri godine. Opozicione partije koje tako olako varaju građane ne zaslužuju da preuzmu vlast. One opozicione partije koje budu postavile minimalne uslove, pod kojima će izaći i priznati lokalne odnosno parlamenatrne izbore, i koje budu imale hrabrosti da bojkotuju izbore ukoliko njihovi uslovi ne budu ispunjeni, ključna su buduća snaga koja može donijeti stvarne vrijednosne promjene u Crnoj Gori. Samo one opozicione partije koje slijede i žrtvuju se zbog principa su dostojne obavljanja vlasti. Građani će prije ili kasnije umjeti da prepoznaju one koji donose istinske vrijednosti, a DPS i DF neka uživaju u predstavi dok traje.

Zar je toliko teško shvatiti da građani samo hoće fer izbore koje će svi priznati nakon brojanja glasova?

Autor je građanski aktivista

( Goran D. Đurović )