Bajka ili istina: Da li se suprotnosti zaista privlače?
Gotovo 80 odsto ljudi vjeruje u tvrdnju da se suprotnosti privlače, a izgleda da u stvarnosti svi dokazi govore da je takva privlačnost vrlo rijetka
Vjerovatno ste bar jednom u životu čuli svima dobro poznatu tvrdnju „suprotnosti se privlače“, posebno kada su u pitanju partnerski odnosi. Ali, vjerovatno ste isto tako čuli i da „svaka ptica svome jatu leti“. Činjenica je da se kod obje tvrdnje jasno uočava da uloga sličnosti u odnosima nije nimalo jednostavna stvar.
Suprotnosti se privlače – šta kaže psihologija?
Većina istraživanja iz socijalne psihologije došla je do istog zaključka, a to je onaj koji samo djelimično potvrđuje tvrdnju da se suprotnosti privlače. Drugim riječima, ipak se radije povezujemo s ljudima koji su nam slični i koji dijele naše vrijednosti i interese. Neki stručnjaci tvrde da bi nas ipak možda više trebale zanimati komplementarnosti.
Sredinom 1950-ih, sociolog Robert Francis Winch tvrdio je da je, kada je riječ o osobinama ličnosti, potpuno nebitno postoji li sličnost već komplementarnost. Na osnovu studija supružnika, predložio je da se pojedinci pridruže onima koji posjeduju osobine ličnosti koje im nedostaju. Tako bi vjerovatnije samouvjerena žena privukla pokornog muškarca, dok bi ekstrovertni muškarac privukao introvertnu ženu, piše magistarka psihologije Marija Granić za krenizdravo.rtl.hr.
Na primjer, vjerovatno će nas više zanimati ljudi koji su nam slični po pripadnosti (topli ljudi privlačiće iste takve, a hladniji će se vjerojatno bolje slagati s hladnim ljudima) i suprotni po dominaciji i kontroli (dominantni ljudi će vjerojatno privlačiti nekoga ko je pokoran). Međutim, mogli bismo očekivati da će svi, bez obzira na svoju ličnost, više voljeti pozitivne osobine kod drugih ljudi.
S obzirom na to da postoje brojna istraživanja u ovom području, a skladno tome i brojni nedosljedni rezultati, jasno je samo da zadovoljni romantični parovi u svom odnosu iskazuju više sličnosti nego suprotnosti. Ipak, to i dalje ne mora nužno da znači da su ti parovi od početka bili jako slični već da su vremenom poprimili obrasce ponašanja jedni od drugih, što je također česta pojava (jer kako kažu „s kim si, takav si“).
Međutim, ako samo malo bolje laički promislimo o ovoj temi, možemo jasno uočiti da je vjerovatnije da ćemo nekoga upoznati na osnovu sličnosti. Recimo, ako odete na koncert svog omiljenog izvođača i tamo upoznate partnera, to bi onda značilo da već u početku dijelite preferencije prema istoj vrsti muzike. Drugim riječima, da bismo nekoga uopšte mogli da upoznamo, treba da se nađemo u nekim sličnim okolnostima.
Uprkos nedosljednim rezultatima istraživanja, ako ste odrasli uz Disneyeve bajke, oprošteno vam je ako zaista vjerujete da se suprotnosti uvijek privlače (kao što je to bio slučaj kod npr. Ljepotice i zvijeri). Međutim, čini se da je ideja privlačenja suprotnosti ukorijenjena i u filmskoj industriji. Jedno istraživanje je pokazalo da gotovo 80% ljudi vjeruje u tvrdnju da se suprotnosti privlače, a izgleda da u stvarnosti svi dokazi tvrde da je takva privlačnost vrlo rijetka.
Svaka ptica svome jatu leti – jesu li sličnosti ipak važnije?
Psiholog Donn Byrne bio je jedan od prvih koji je proučavao uticaj sličnosti na rane faze partnerskih odnosa, a to je uradio pomoću tehnike fantomskog stranca.
Postupak započinje tako da učesnici popunjavaju upitnik o stavovima o različitim temama, poput upotrebe nuklearnog oružja. Zatim slijedi faza percepcije osobe u kojoj ocjenjuju (nepostojeću) osobu na osnovu odgovora na isti upitnik. Byrne je manipulirao stepenom sličnosti između učesnika i fantomskog stranca, a njegovi rezultati su pokazali da su učesnici pokazali da ih više privlače ljudi koji imaju slične stavove kao i oni.
Kako bi objasnio svoja otkrića, Byrne je tvrdio da većina ljudi ima potrebu za logičnim i dosljednim pogledom na svijet pa su, u skladu s tim, skloni da favorizuju ideje i uvjerenja koja podržavaju i jačaju tu dosljednost. Ljudi koji se slažu s nama potvrđuju naše stavove i tako zadovoljavaju našu potrebu za dosljednim i logičkim svijetom, dok ljudi koji se ne slažu s nama imaju tendenciju podsticanja negativnih osjećaja koji vode prema odbojnosti.
Byrneova rana istraživanja bila su ograničena samo na sličnosti stavova, ali druga istraživanja su sugerisala da postoji i veća privlačnost prema onima koji imaju slične sociodemografske dimenzije.
Na primjer, studije su pokazale da je vjerojatnije da će osobe na društvenim mrežama prije kontaktirati i odgovarati na poruke onima koji imaju sličnu obrazovnu i etničku pripadnost kao i onima sličnih godina. Međutim, Byrneova kasnija istraživanja su pokazala da je sličnost stavova možda važnija od sociodemografske sličnosti kada je u pitanju formiranje i održavanje odnosa.
Zapravo, ideja da nas više privlače slični drugi nevjerojatno je postojana. Jednom naučnom analizom 313 studija s više od 35 000 učesnika utvrđeno je da je sličnost snažan prediktor privlačnosti, posebno u ranim fazama odnosa, kao i da se ne nalaze dokazi koji potvrđuju tvrdnju privlačenja suprotnosti. Toliko je vjerovatno da će nam se svidjeti sličniji pojedinci da su neki psiholozi čak proglasili učinak sličnosti jednom od najboljih generalizacija u socijalnoj psihologiji.
( Vijesti online )