Fali nam ljubavi u svakom pogledu

Cetinjski srednjoškolci predvođeni mladom rediteljkom Marijom Backović govore o ljubavi, “onoj pravoj, između partnera” i pripremaju tako predstavu radnog naziva “Ljubavno doba” koja će u Kraljevskom pozorištu Zetski dom premijerno biti izvedena 11. marta.

Tekst za predstavu je nastajao tokom razgovora sa mladima, saradnik na dramaturgiji je Mirko Radonjić, dok je organizator Dubravka Matičić. Ansambl poručuje da su se bavili onom “ljubavlju od koje se malo naježiš kad na nju pomisliš, i otme ti se osmijeh”.

“Onom zbog koje se gube kraljevstva, pomjeraju planine, bježi od kuće, ne razgovara sa roditeljima, gube prijatelji, zaboravljaju snovi… Ljubav o kojoj ti govore otkad znaš za sebe i koju tražiš do kraja. Ljubav o kojoj čitaš, slušaš i gledaš je u filmovima, ali ne tako često i u životu. Zbog koje ti jednog dana kažu: ‘Od ljubavi se ne živi’, a drugog: ‘Samo je ljubav u životu važna’. Ljubav koja bi trebala biti smisao svega”, poručuje tim predstave koji čine: Milica Andrić, Dorotea Roganović, Milica Radović, Valentina Ivanović, Marija Jovićević, Aleksandra Šovran, Maja Marković, Andrej Lipovina, Itana Samardžić, Marija Andrić, Maša Tomović, Doroteja Bušković, David Vuković, Nemanja Mijović/Đorđije Proroković. Zajedno sa rediteljkom su istraživali, promišljali, pitali i odgovarali, sukobili se i tražili u sebi, no, do konkretnih rješenja je teško doći. Nemoguće je otkriti šta je ljubav, a oni će kroz predstavu podijeliti teme, pitanja, nedoumice, strahove, želje i snove sa željom da se svaki pojedinac u publici prepozna u nekoj od priča i “osjeti manje usamljeno”, jer to smo svi nekada.

O procesu rada na predstavi i sa mladim glumcima, rediteljka Marija Backović govori za “Vijesti”.

Kako je tekao taj proces rada sa najmlađima?

Mi smo prošle godine počeli sa radom na predstavi kroz radionice u Studiju Kraljevskog pozorišta i zapravo ja kao dramski pedagog se uvijek trudim da mladim ljudima sa kojima radim omogućim da sav materijal oni sami stvore i to iz nekoliko faza: prvo predstavljanjem same teme, zatim razgovorom o toj temi i onda njihovim idejama i zamislima o predstavi, onome što žele da se čuje sa njihove strane i kako bi voljeli da predstava izgleda. Svi glumci su sa Cetinja, uglavnom srednjoškolci koji imaju od 15 do 19 godina, a sama tema ljubavi je bila njihova želja, zato što ih ljubav najviše intrigira u ovom periodu.

Kako oni gledaju na ljubav, da li se njihove misli možda razlikuju od onih koje odrasli imaju?

Njihov pogled na ljubav je, prije svega, znatiželjan jer imaju različita iskustva kada je partnerska ljubav u pitanju, a partnerska ljubav je nešto čemu svi mi težimo u smislu pripadanja i osjećaja te ljubavi, ljubavi koja te nosi i daje smisao. Njihova znatiželja je velika, prije svega jer smo obrađujući tu temu shvatili da nemamo mnogo primjera oko sebe otome šta je ta prava i idealna ljubav kojoj težimo. Tu su i različiti pogledi sa njihove strane - kad treba doći do te ljubavi, kako se upustiti u te ljubavne odnose i sa kime se upustiti u ljubav. To su teme kojima smo se bavili u ovom procesu...

Rekli ste da je u fokusu “ona prava ljubav, između partnera”. Na osnovu opisa, rekla bih, da je to upravo ona pomalo bajkovita ljubav, nestvarno lijepa, ona o kojoj sanjarimo. Kako ste pristupili i temi i komadu?

Mi se igramo sa tom bajkovitom ljubavlju zapravo. Čak i ona ljubav koja je opisana u bajkama, a naša predstava počinje jednom bajkom, obično je puna stereotipa i nekakvih očekivanja i već izgrađenih standarda koji moraju da se ispoštuju da bi se došlo do te ljubavi. Mi odrastamo i slušamo te priče o ljubavi čiji su akteri obično princeze i prinčevi... Kako postajemo stariji, to su naša prva razmišljanja i očekivanja od ljubavi. Ipak, svi smo mi svjesni, da stvari u životu funkcionišu drugačije.

Spomenuli ste i izjave koje često čujemo u životu, sa jedne strane: “Od ljubavi se ne živi”, a sa druge: “Samo je ljubav u životu važna”. Kako ćete obraditi ovu kontradiktornost u pogledima na ljubav i da li ste bili obazrivi suočavajući ove poglede zbog toga što o tome govorite sa mladima?

Mi smo zapravo istraživali te stvari. Na jednoj od prvih radnih proba razgovarali smo o tome šta to danas mlad čovjek sve mora da uzme u obzir prije nego li pusti sebe da osjeti ljubav iliti pusti ljubav u svoj život. Ispostavilo se da je taj spisak jako veliki. Očekivanja sredine, porodice, društva i onoga koji je preko puta tebe sa kim treba da se upustiš u ljubav su velika i različita te stoga moraš voditi računa o tome ko je ta osoba. Kada kažemo “ko je” mislimo odakle je, kakva mu je porodica, šta su mu planovi za život, pa makar taj neko imao i 16 godina... Moraš voditi računa, posebno kad živiš u maloj sredini, a mi radimo predstavu o malo sredini... Zatim, da li je to neko iz tvog bliskog okruženja, da li ima veze sa tvojim starijim bratom ili sestrom, da li učite zajedno u odjeljenje, jer sjutra kad raskinete ćete se sretati, a onda ako ta stvar ne uspije kako ćeš izaći na kraj sa time... Polazi se sa pretpostavkom da to treba biti neka ozbiljna veza. I o tome smo puno razgovarali, o tom pojmu ozbiljne veze. Nemaš pravo na grešku u ljubavnim odnosima. A, sa druge strane imaš taj ideal ljubavi o kojem svi govore, o tome da je ljubav smisao, pokretačka snaga i da je ljubav najljepša stvar koja ti se dešava u životu. Između ta dva pola, zapravo, bivstvuju mladi ljudi danas. To ima veze i sa naslovom predstave - “Ljubavo doba” - koje se ne odnosi samo na ljubavno doba tih mladih ljudi koji ulaze u životnu fazu kad se okušavaju u ljubavi, nego o ovom trenutku u kojem mi danas živimo za koje nijesam sigurna da možemo da kažemo da je doba u kojem ljubav vlada. Čini mi se da nam svake vrste ljubavi fali u svakom pogledu.

Kakva su Vaša očekivanja od predstave?

Očekujem da ljudima ova predstava znači. Očekujem da ona i starijima znači u smislu da nam svima pruži smjernice na koji način da odgajamo djecu, da se bavimo njima, na koji način da budemo odgovorni i šta su to primjeri koje mi njima danas dajemo. Imamo djecu koja odrastaju uz veliki uticaj ovog nekakvog i političkog i ekonomskog i socijalnog (u našem smislu) trenutka gdje se mi mnogo više bavimo egzistencijalnim pitanjima, spoljašnjim stvarima, izgledom, materijalnim stvarima, a ono što su naša osjećanja, naše potrebe i što je čovjek preko puta nas potpuno je palo u drugi plan.

Najveći izazov je bio da prećutim moje stavove u vezi sa ljubavlju

Šta je za Vas kao rediteljku najveći izazov prilikom rada na ovom komadu?

Iskreno, najveći izazov u radu na predstavi mi je taj da ne namećem ono što su moji stavovi kada je u pitanju ljubav, kao nekoga ko je, sada već značajno, stariji od njih i da ne učitavam svoj dosadašnje iskustvo, jer smo ipak odrastali u nekim različitim vremenima. Cilj mi je bio da pustim da iz njih progovori upravo ono što je specifično za ovaj njihov trenutak odrastanja, sazrijevanja i suočavanja sa nečim što se zove ljubav bez koje, svi kažu, jeste nešto bez čega ne može da se živi.

Dijelimo da bismo bili manje usamljeni

Našli ste teme koje vas/nas muče i podijelićete ih sa publikom. Ko je ciljna grupa i šta će publika moći da vidi, osjeti, sazna, nauči?

Ova predstava je namjenski rađena za njihove vršnjake, mlade na kraju osnovne škole i srednjoškolce, što naravno ne znači da je ne mogu gledati i mlađi i stariji, ali napominjem da postoji ciljna publika zato što je namjera bila da ti mladi ljudi koji će sjedjeti preko puta scene prepoznaju neke svoje dileme, neke svoje nedoumice, strahove i želje ne bi li se osjetili manje usamljenima. Kad si tinejdžer osjećaš se usamljeno u svakom smislu i osjećaš prijeku potrebu da pripadaš, čini ti se da svaki tvoj osjećaj predstavlja nešto što te izdvaja i što te čini drugačijim i bojiš se da to podijeliš sa drugima... Šta će ko naučiti to zavisi od svakog ponaosob. Ja nijesam od onih radnika u pozorištu koji misle da treba dati neku jasnu pouku sa pozornice već se trudim da isprovociram nešto u gledaocu da bi on sam došao do novih spoznaja. Čini mi se da jedino nove spoznaje do kojih dolazimo sami, podstaknuti nečim spolja, imaju smisla.

( Jelena Kontić )