Koliko ovdje vrijedi život

Nikada u Hrvatskoj ljudski život nije bogzna što vrijedio. U posljednje vrijeme ne vrijedi, čini se, ništa. Najbolje to pokazuje velik broj prometnih nesreća sa smrtnim posljedicama, a isto tako velik broj ubojstava. Toliko ih je počinjeno samo u ovoj godini da ih je teško pobrojiti.

Pamtimo samo ona ubojstva koja su počinjena na iznimno okrutan način ili ako je ubojica lišio života dvije ili više osoba. Zašto se to događa, možemo pretpostaviti; društvene i političke prilike uz raspad moralnih obzira takve su da svakako pridonose poplavi kriminala. U svakom slučaju, o našoj društvenoj patologiji trebaju nešto reći ne samo političari, nego i sociolozi, kriminolozi i psihijatri.

Što se pak tiče društvene reakcije na ovaj fenomen, situacija je slična onoj na početku rata, posebno u godini 1991. Sjećate li se, tada smo pamtili svako ime i prezime poginuloga ili ubijenog u ratu. Kako je vrijeme protjecalo, a rat se sve više razbuktavao, poginulih i ubijenih bilo je sve više i mi smo ih doživljavali isključivo kao brojke. Hoću zapravo reći da se privikavamo na zločin, a najgore će biti kada se na njega potpuno priviknemo.

Tako smo se u ratu bili priviknuli da izvan područja ratnih sukoba postoje zločinci i njihove žrtve, kao na primjer ubojice obitelji Zec. Priviknuli smo se i na zločine počinjene nakon Bljeska i Oluje. Tako se možemo priviknuti i na ovaj najnoviji val zločina. Dok se mi privikavamo, bolesne osobe svakakve vrste i razni asocijalni tipovi rade svoj posao. Rade ga i pripadnici mafijaških zajednica, a možda se već stvaraju i takve obitelji...

Shvatili ste, nije ovo tekst pisan u povodu trostrukog ubojstva u Splitu, niti jedan od milijun komentara na društvenim mrežama gdje se mrsi razum raspravama je li egzekutor heroj ili ubojica. A opet, priznat ćete, aktualan je, kao da je danas pisan, svaka riječ stoji, svaka misao je na svom mjestu, svaka tvrdnja istinita.

Autoru ne bismo ni zarez dodali, ni razmak preskočili, njemu svaka čast, nije problem u njemu, već u nama koji ga nismo čitali kad je trebalo. A “Novi val zločina” Vladimir Primorac objavio je u svojoj kolumni Pravorijek kada je Filip Zavadlav, kojem sada prijeti 50 godina zatvora, imao svega tri godine, 25. svibnja 1998. u Feral Tribuneu.

Da je tada, prije 22 godine, netko poslušao pravdoljubivog suca i časnog čovjeka Vladimira Primorca, kojeg je “komunizam istjerao iz sudstva nakon pet godina, a tuđmanizam već nakon četiri”, danas se ne bi mediokriteti okupljali po Facebook grupama, a saborski zastupnici testirali kalašnjikov kao poželjno sredstvo za ozdravljenje društva.

Da se glas Vladimira Primorca htjelo čuti u Hrvatskoj, onda bi to danas bila uređenija država i uljuđenije društvo, a ne Divlji zapad na kojem pravdu uzima u svoje ruke svatko tko i kad god poželi. Možda i poneki ljudski život ne bi bio uzalud izgubljen, a možda bi se netko sjetio da oda skromno priznanje jednom velikom i hrabrom čovjeku koji se zlu javno suprotstavljao, povodom dvadesete obljetnice njegove smrti.

Da, nakon svih ovih godina na zločin smo se u potpunosti privikli, žrtve rijetko znamo imenom i prezimenom, trojica izrešetanih u Splitu, šestero izgorjelih u staračkom domu u Andraševcu, dok se poginuli u prometnim nesrećama zbrajaju pod egidom “crni vikend na hrvatskim cestama”.

I tako, iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, iz godine u godinu, čekamo da se dogodi Daruvarac, da netko baci djecu s balkona ili u po bijela dana izrešeta koga stigne usred drugog po veličini grada pa da se pobunimo protiv “institucija sistema koje ne funkcioniraju” i svoj jal iskažemo organizirajući se u Facebook grupama poput ove najnovije “Pravda za Filipa” koja, kažu, okuplja 20 tisuća ljudi! Sve u svemu tako živimo trideset godina, sve od onog istočnog grijeha s kojim se nikada nismo suočili, kada smo se prvi put morali zapitati koliko vrijedi život u Hrvatskoj. U međuvremenu samo se ritam zločina ubrzava. (novilist.hr)

( Branko Mijić )