Varja Đukić: Inspiracija je sve

Ksenija Cicvarić je kulturološka ikona, ne samo u Crnoj Gori, ističe poznata glumica, odnedavno i prvakinja drame Crnogorskog narodnog pozorišta Varja Đukić koja trenutno u Gradskom pozorištu privodi kraju proces rada na predstavi “Slavuj - dramsko muzička Forma za Kseniju”, posvećenoj upravo crnogorskoj muzičkoj heroini. Premijera komada je u ponedjeljak 24. februara u 20 časova u Velikoj sali Kulturno-informativnog centra „Budo Tomović“ u Podgorici, a repriza je na programu 25. februara u isto vrijeme i na istom mjestu.

Povodom premijere predstave za koju je pisala tekst, koju režira i u kojoj glumi Kseniju u jednoj etapi njenog života, Đukić govori za “Vijesti” ističući da priroda Ksenijinih pjesama “pripada duhu ovoga grada, to su nježne i ljubavne pjesme”.

“Upravo ta kontradiktornost njenih pjesama i njenog privatnog života me je iznenadila. Trudila sam se da uz ove divne mlade ljude upravo to dočaram”, rekla je Varja Đukić.

Pored nje, Kseniju Cicvarić, kroz različite periode života, tumače: Vanja Jovićević, Katarina Krek, Olivera Tičević i devetogodišnja Ana Vujović. Glumački ansambl još čine: Ivana Mrvaljević, Miloš Pejović, Emir Ćatović, Jovan Dabović, Lazar Đurđević, Bojana Nenezić, Ana Krivokapić i Stefan Savović. Muziku i zvuk za predstavu je uradila kompozitorka Nina Perović, scenografkinja je Andeja Rondović, koreografkinja Tamara Vujošević Mandić, video-art potpisuje Gojko Berkuljan, kostimografkinja je Lina Leković.

I moglo bi se reći, kako je zapazila Đukić u razgovoru za “Vijesti”, da je pjesma uloga u ovom ostvarenju, a publika će biti u prilici da čuje: “Milica jedna u majke”, “Zapjevala bulbul ptica”, “Avuša, avuša”, u interpretaciji muzičkog ansambla koji čine: sopran Olivera Tičević, harmonika Miroslav Ilić, sopran Tijana Ilić, bas Petar Dobričanin, tenor Igor Perović, sopran i sa violinom Neda Tadić, alt Bojana Nenezić i tenor Jovan Vuković. Predstava je koprodukcija Gradskog pozorišta i Sibila d.o.o. - knjižara Karver i predstavlja multimedijalno scensko uprizorenje biografskih i muzičkih „slika“ iz biografije Ksenije Cicvarić i Podgorice, ostvareno kroz pripovijedanje, dijalog, koreografiju, video materijal.

U razgovoru za “Vijesti” prvakinja drame CNP-a najavljuje predstavu “Slavuj”, govori o procesu rada, inspiraciji koja neprekidno navire, jer ona je jedna od onih koje ne čekaju već same (po)kreću, a priča i o statusu koji je stekla u CNP-u, stanju crnogorskog teatra, položaju glumaca/glumica.

S obzirom na to da se bliži premijera predstave “Slavuj”, a imajući u vidu da režirate predstavu igrate u njoj i pisali ste scenario, koliko je truda zahtijevao ovaj angažman i sad kad se osvrnete da li je za Vas bilo teško, praktično “pripremati/igrati” tri uloge - režija, gluma, scenario?

Predstave koje radim “mislim” iz istog izvora - poezije. Biografije su u pitanju - Cvetajeva, Kiš, Ksenija… literarizovani svijet, ima ritam i dramatičnost, uvijek je tema krhkost lijepog bića koje raznose vjetrovi istorije, paradoksi koje zaboravljamo kada tumačimo neku sudbinu, život...

U pitanju je dramsko-muzička forma koja će predstaviti segmente iz biografije i karijere Ksenije Cicvarić. Koliko je važno kroz umjetnost čuvati od zaborava i njegovati ljude poput Ksenije Cicvarić?

Nadilaženje pojedinačnih utisaka je zanimljivo… Da nisam dobila podršku u pričama Duška Novakovića, njenog sina, a sreli smo se davno u Strugi, Duško je divan pjesnik, kada govori pomalo pjeva, ne bih se usudila da tragam bez oslonca na njegovu obuzetost divnom majkom i njenim glasom. Previše je različitih sjećanja iz mnogo izvora. Dešavalo se da preslušavam njene pjesme, da se oko “Banje”, pored Ribnice, gdje se i odvija njeno djetinjstvo, čuju pjesma, da ulazi čovjek kao omađijan i počinje da priča... Lijepo je da takav glas ima neku vrstu spomenika u sjajnoj nadgradnji muzičkoj čija je autorka Nina Perović. Svi smo zajedno inspirisani, kako dokučiti nezamjenljivo, čarobnost i izuzetne jedinstvene nijanse u interpretaciji pjesama jedinstvenim glasom… Tako sam došla i do mnogo dokumentarnog materijala koji želim da publika čuje i vidi djelić. Bila sam slobodna da imaginiram po tragu događaja, da bih prislonila dokumentarni materijal poeziji - ljubavnim pjesmama, da bi britkost “sudara” sa surovim činjenicama učinila vidljivim.

Logičan slijed je bio da predstava bude upriličena upravo kao spoj pripovjedačkog i muzičkog segmenta. Da li ste nečemu posvetili posebnu pažnju, tipa Ksenijinom odrastanju, stvaralaštvu, odnosu i ljubavi između nje i Podgorice/Podgoričana - Crne Gore/Crnogoraca, možda borbama koje je vodila i pjesmom pobjeđivala ili prebrodila... Ili će ovaj komad objediniti sve to?

Par godina sam skupljala detalje koje koristim kao priču za predstavu, neke teme nisu ni dopirale do moje generacije, do mlađih, tek. Zanimljivo je kako se uporno potiskuju slojevi nasljeđa i to najčešće oni koji daju podršku savremenicima da se ugodno prepoznaju u kulturnom, umjetničkom nasljeđu, a ne obračunima i u polarizaciji. Kulturološki slojevi su najtananiji gdje su socijalne razlike male, a ljudi cijene svoju individualnost prije nego pripadnost koja je, gle, nekim okidačem, postala matrica rodnoj, nacionalnoj, vjerskoj… bilo kojoj grupnoj identifikaciji. U tom smislu je Podgorica, kako je sada vidim još bogatijom kroz muzičko nasljeđe, grad u punom smislu bila... Tragom pjesama koje su ljubavne, mogu li podsjetiti da svi gradovi imaju svoju pjesmu, Francuzi imaju šansone…

Aleksa Asanović je zapisao: “Izvorni narodni melos krije snagu jednog naroda i jednog vremena. To ne može dati jedan čovjek, niti nositi jedan čovjek. Pa ipak, vrhunski umjetnik, kao dio te cjeline, raspaljuje vječnu i neumrlu luču. Za najveće pjesme potreban je i najveći pjevač. A za to su mu potrebni talenat - božji dar i veliki razlozi. Ksenija Cicvarić imala je i jedno i drugo”. Da li ćete kroz ovu predstavu publici (vjerujem i van Crne Gore) približiti i vrijeme i okolnosti u kojima je Ksenija živjela, stvarala i na koji način?

Nemoguće je prilagoditi izuzetni dar patrijarhalnim klišeima. Neke su situacije tako britke u priči da jasno pokažu kako je naporno biti žena…, ne bih rekla čovjek, već ljudsko biće. Podršku lako dobijemo kada se priklone moći ili imaju zaštitu, ali to nije dovoljno za ljudsko biće. A, vrijeme je jednako blizu. Dokumentacije ili arhiva nema izvan pojedinačnih pregnuća. Jako nam je značila knjiga Mića Miranovića i notni zapisi Omera Đurđevića. Sasvim teško smo našli jednu dobru fotografiju i to u Kinoteci, nekoliko ploča je sačuvano u Centralnoj biblioteci. Srećom da je većinu pjesama snimila u Radio Beogradu sa sajnim orkestrom Carevca i ti su zapisi i danas na YouTubeu. Podatke o svim naslovima koje je pjevala našla sam na Facebooku. Da se bavi samo jedna institucija fenomenom, ne samo njenog glasa, već dara da pamti, da pjeva da bi zapamtila, da pjeva pjesme koje je sama “napisala”. Nije bila muzički obrazovana, ali ni to nije prepreka. Ne znam koja bi mogla biti prepreka da neka ulica ili čak i trg dobije ime po ženi koja je bila umjetnica ili naučnica, ne borkinja, već stožer tradicije.

U Ksenijinom liku i djelu žive i oživljavaju i kulturno nasljeđe i liričnost i poetičnost, ali i melanholija i tuga. Šta je ono na šta Ksenija i sjećanje na nju i danas podsjeća, opominje, o čemu govori?

Glas Ksenije je jedinstven, kao i Edit Pjaf. Dobro je da se i sa ovdašnjih govornica, naglasi iskrenost i divljenje za dar i kada tema kojom se iražava nije istorijska ili tzv. nacionalnog interesa. Konačno, kako se to nacionalno identifikuje, prije svega je individualno i osobeno. Pjesme koje imamo u tradiciji grada su za otvoriti dušu, zaplakati… Zahvalna sam za podršku koju je ova predstava dobila od Glavnog grada.

Vi ste kazali i da je Ksenijin život “protekao kao lična drama u istoriji, drama obične žene, gusta i teška”, a njen dar i potreba da pjeva neprekidno “učinili su da nema niko sličan njoj, niko ni blizu po jedinstvenosti nadahnuća koje je pjesmom ostavila”. Šta će Vaš komad približiti publici, šta će publika vidjeti i čuti o Kseniji i od Ksenije?

Izabrala sam pjesme koje su mi značile za priču, situacije. Nina Perović je napravila aranžmane u kojima otkriva slojeve muzičke, duhovne. Zadovoljstvo je raditi sa našim izuzetnim stvaraocima, velika je radost kada iz predloga, drame, kreću da se granaju prilozi našoj predstavi. Video animacija filmskog reditelja Gojka Berkuljana je malo remek-djelo za sebe, Andreja Rondović je izuzetna scenografkinja, Tamara Vujošević Mandić je dragi prijatelj sa kojom radim, čiji je koreografski i pedagoški rad posebna vrijednost u ovoj sredini, Lina Leković, uspostavlja posebne kostimografske standarade. Zajedno smo u predstavi “Slavuj” svoj dar i ljubav uložili da pjevamo o glasu kojim je pjevala Ksenija.

Nedavno ste proglašeni za prvakinju Crnogorskog narodnog pozorišta, a poznato je da ste i pored uloga u toj teatarskoj kući često i sami angažovani na autorskim komadima, vodite festival “Odakle zovem”, tu je i Karver... Primijetila bih da Vi ne čekate već aktivno radite i stvarate. Koliko Vas kao umjetnicu vodi potreba da stvarate, radite u različitim domenima umjetnosti i šta je Vaš pokretač, motiv, inspiracija, u čemu leže?

Volim da kreiram “prostor” jednako kao što volim kada prijatelji inspirišu idejama. Moj izbor je privilegija, za to činim najviše što mogu da me ne ugroze banalnosti, mnogo nasilja. Ljubav koju imam od, teško je reći - djece - moji sinovi su ljudi, ne poredim sa bilo čim. Inspiracija je sve.

Da li biste, za kraj razgovora, pozvali publiku na premijeru predstave “Slavuj” i na koji način?

Vjerujem da je važno vidjeti dramsko-muzičku formu za Kseniju. Nije mjuzikl, nije opereta, melodrama je sa pjesmama koje izvode mladi ljudi, ja među njima, ima nas 30 sa bliskim saradnicima. Vrijedi vidjeti, vrijedi čuti!

Glumački je posao “show must go on”

U Vašoj bogatoj karijeri zabilježene su velike pozorišne, ali i filmske uloge. Kada se prisjetite svojih početaka, da li je moguće uporediti položaj glumca/glumice tada i danas? Kakav je odnos prema glumcima i njihov status (ponovo “status”) iz Vašeg ugla?

Status je loš. Po Zakonu o pozorištu, samo su glumci u dva profesionalna tetara “pod ugovorom” i strepe za egzistenciju iz godine u godinu iako imaju već godine igranja odličnih uloga. Ne znam neku drugu državnu ustanovu koja angažuje osnovni “pogon” na taj način i, nažalost, bez dovoljno dugoročne projekcije o potrebama. Upravo mlade koleginice potpisuju ugovore na po godinu dana i dobijaju raskide ugovora. Jednostavno, zakone koji postoje i poštovanje za ovaj posao! Glumački je posao “show must go on”! - nema bolovanja, nema neradnog dana, nema grijanja u sali, tako nekako…

A kakva je crnogorska teatarska scena i položaj pozorišta, prema Vašem mišljenju?

Jako zanimljiva, raznovrsna uprkos svemu što nedostaje, a jako je važno da ima više prilika da se tokom godine vidi pozorište iz velikih teatarskih zajednica. Znam da je o tome sada teško govoriti...

Zvanje nije nagrada, već pojam

Kada je u pitanju status prvakinje CNP-a kazali ste, citiraću: “Status sam ja, nezavisno od toga što sam ga sad stekla, sticala godinama i decenijama. Ne radi se o nagradi meni, nego se radi o mom prilogu pozorištu. To što sam dobila zvanje prvakinje Drame, to sam očekivala mnogo ranije”. Na koji način gledate na ovu nagradu i da li bi Vam više značilo da je stigla ranije, a bilo je povoda? I, koliko je bitno da svaki glumac ili glumica sebe vide kao sopstveni status (bez obzira na onaj koji im se dodijeli), da li je tu Vaša snaga, ponos, moć?

Upravo se radi o nezrelosti sa kojom se pristupa pojedinačnim ulogama u zajednici. Nevjerovatan je paradoks… Zvanje nije nagrada, već je prilog učinjenog društvu, kulturi, konačno, kako Nacionalno pozorište može 28 godina biti bez imenovanih prvakinja i prvaka drame… Zvanje je pojam i vidim da se tu nešto pobrkalo. Nažalost, niko me iz pozorišta o tome nije obavijestio. I to puno govori… Neprijatno je da institucije nemaju dovoljno kapaciteta da prate svoje osnovne zadatke: da njeguju glumački ansambl, kreiraju repertoar koji može da ga integriše i u nizu predstava podiže na sve viši profesionalni nivo. Kao da lanac koji kreira teatarsku zajednicu nema sluha da od Univerziteta, tačnije, ideje o osnivanju katedre za glumu, ništa ne prestaje, već tek počinje.

Profesionalizam je jedna od lekcija na koje se uloži i potroši četiri godine studija - posvećenost, upornost, izloženost na razik, spremnost na učenje i otkrivanje, neprekidno istraživanje i obrazovanje. Najljepše je što to nije nikakav napor niti muka - profesionalizam. Institucije koje imamo, a nema ih mnogo, mislim da je bolje da međusobno komuniciraju i planiraju, nego da svaka pojedinačno, kao da prilika za konkurenciju uopšte postoji, ostaju ugrožene od generalnog nerazumijevanja šta je prioritet teatra. Nije dovoljno predstava koje se “kreću” kroz Crnu Goru, a finansije potiču od svih građana, Gradsko pozorište je zaista prava glumačka “kuća”, ali je nemoguće raditi u jednoj prostoriji koja nije veća od učionice, naprotiv, da ne govorim da malo ko zna koliko su majstori u tetatru koji se nikada ne vide “baza” iz koje ide nadgradnja… Šminkeri, garderoberi, posebni krojači, scenska tehnika, scenski radnici, video operateri, ton majstori, inspicijenti, sufleri...

Za ova zanimanja mnogi nisu čuli, a važni ljudi se njima bave, kada me Milka šminka, ja sam sasvim mirna i mogu da se koncentrišem. Mogu da se pripremim da igram Jele, princezu Kseniju, Martu, Saru, Bepi. Od menadžmenta zavisi da li ih zanima kako samo igrali, da li je u sali prijatno, kako je publika izašla, da li je predstava opravdala novac koji je uložen u nju. Da li ima dovoljno predstava na repertoaru, da li svi glumci imaju uloge, da li su zdravi da bi mogli da nose teške, naporne uloge. Na jesen će biti 35 godina od kada sam ušla u CNP na prvu probu “Veliki briljantni valcer” Draga Jančara, režirao je Nikola Vavić.

( Jelena Kontić )