Vida Ognjenović: Nabildovana većina je najopasnija politička zloupotreba

Šarmantna i prefinjena umjetnička diva, rijetka intelektualka cijelog srpsko-hrvatskog govornog područja, književnica i rediteljka Vida Ognjenović, s poletom i radošću djevojčice, a britkim, pažljivo odabranim riječima pravičnog učitelja, za “Vijesti” govori o svom životnom putu, pozorištu, književnosti, ne libi se da priča o politici, kritikuje društvo, ali i ohrabruje i upućuje.

Rodila se u okolini Nikšića, odrastala je u Vojvodini, osnovnu školu završila u Vrbasu, gimnaziju u Sremskim Karlovcima, a diplomirala je u Beogradu na Katedri za svjetsku književnost Filološkog fakulteta i na Akademiji za pozorište, film i televiziju, odsjek za režiju. Postdiplomske studije započela je na Sorboni u Parizu, a magistrirala ja na Univerzitetu u Minesoti, u Sjedinjenim Američkim Državama 1972. Njen stvaralački opus širokog opsega teško se može predstaviti, a još je teže da se već ne zna. Živi i stvara na relaciji Srbija-Crna Gora prepuštajući se stvaralačkoj inspiraciji, zanosu, želji i potrebi, pa i ljubavi prema profesiji i životu. Nedavno je gostovala u Crnoj Gori na naučnom skupu Crnogorske akademije nauka i umjetnosti povodom 90 godina od rođenja Borislava Pekića, a u martu prošle godine je premijerno na scenu podgoričkog Gradskog pozorišta postavila svoj komad “Kozocid” koji, iako još nije napunio ni godinu dana, puni teatre širom regiona i osvaja komplimente javnosti, i publike i kritičara i kolega. O svemu ovome cijenjena Vida Ognjenović govori za “Vijesti”.

U vrijeme kada ste odrastali i stasavali nije bilo često da se neka mlada dama upusti u književnost, režiju, pozorište, a u suštini je bilo malo obrazovanih žena. Kako se Vi sjećate tog perioda?

Tačno ste primijetili. Kada sam upisala režiju na klasi smo bile svega nas tri djevojke. Danas nas ima mnogo, čak i više žena nego muškaraca u umjetnosti. Nije bilo često, ali mislim da me je upravo zbog toga i zanimalo da upišem režiju. Studirala sam Svjetsku književnost i nama je pozorište bilo zanimljivo, jer se oslanjalo na književnost, pa smo prosto opsjedali pozorište, razgovarali smo o predstavama, čitali kritike. Sjećam se mnogo se pričalo i o tome kako je na Akademiji - teško prodrijeti, strogi prijemni ispiti, teški predmeti, primaju svega nekoliko studenata. I ja sam tako odlučila da se prijavim i sama ispitam tu strogoću i težinu. Sjećam se da je na prijemnom ispitu bilo mnogo kandidata za sve struke na Akademiji: za glumu, režiju, organizaciju (produkcije) i svi smo sjedjeli u velikom amfiteatru i pisali pismeni rad o tome šta nas privlači u pozorištu i filmu i zašto smo se odlučili da to studiramo. Ne sjećam se više o čemu sam pisala, ali začudo, nijesam imala neku naročitu tremu, dok se neki mladić koji je sjedio pored mene vrpoljio i cijepao papir od nervoze. Pamtim i to da su mi profesori na usmenom ispitu izgledali veoma pristupačni, prijatni, šalili su se. Položila sam i eto, kako tada, tako i danas, scena me opčinjava. Pozorište je opsesivno i kada vas jednom zgrabi teško ga je napustiti. Dvije godine posle diplomskog na Svjetskoj, završila sam i režiju. Bilo je besparice, teškoća, nepodesnih stanova, pozajmica, ali većina studenata je tako živjela. Zarađivala sam neku crkavicu pišući kratke prikaze i najave knjiga za Književne novine, ali gladovanja nije falilo. Samo, u to vrijeme za nas mlade glad nije bila neki bauk, nijesmo imali ove sofisticirane potrebe koje današnje generacije imaju poput mode, udobnosti, komfora. Vladala je neka vrsta uravnilovke, ne prizivam je inače, ni najmanje, ali samo kažem da smo sve to bolje podnosili, jer smo bezmalo svi uglavnom bili siromašni. No, nikada nijesam rekla da je moj studentski život bio težak, ili da ga je takvim činila oskudica. Tada smo kroz nemaštinu prolazili nekako “sportski” i drugarski. Čitali smo besomučno, jurili smo u pozorište, stajali u redu za ulaznice pred Kinotekom, gdje smo gledali djela vrhunske svjetske filmske produkcije. Odrastali smo i ulazili u umjetnost kao žestoke, radoznale generacije, koje su se sa suromaštvom borili na o-ruk!!

Možete li uporediti to vrijeme i sadašnje? Danas imamo mnogo više mogućnosti, sve što nas zanima je na dohvatu ruke, ali koliko to cijenimo i da li, možda, te mogućnosti koristimo na pogrešan način? Rekla bih da malo učimo, a mnogo se oslanjamo na sve povlastice modernog doba.

Izgleda da je tako. Kad danas poredimo ono vrijeme sa ovim današnjim, ovaj tehnološki bum čini da nam kraj prošlog vijeka izgleda kao doba kamenih sjekira. Ova čuda brzine i robotizacije nijesmo mogli ni da sanjamo. Na primjer, mi smo na trećoj godini studija imali izlet u Italiju i smatrali smo da je svijet naš jer ćemo biti nedjelju dana u Rimu, gradu kojeg smo znali samo iz De Sikinih filmova. Pješačili smo gradom, kao da koračamo kroz bajku, išli u pozorište. Dobro sam zapamtila izvođenje komada “Ko se boji Virdžinije Vulf” u teatru Valle, kada je ispred zavjese izašla jedna dama koja je zapravo i igrala u predstavi i obratila se publici riječima: “Gospodo, danas je u atentatu poginuo pedsjednik Sjedinjenih Američkih Država, Džon Ficdžerald Kenedi. Molim vas da mu odamo počast minutom ćutanja”. Moje kolege i ja smo bili zbunjeni, mislili smo da je to dio predstave. Međutim kad su svi ustali i stajali pognutih glava, shvatili smo da se to zaista dogodilo. Pamtim veliku gužvu i pometnju na ulicama i da smo jedva našli hotel kad smo izašli iz pozorišta. Osjećali smo kao da smo dio istorijskog događaja, dio svijeta. Danšnja tehnologija je od zemlje načinila globalno selo. U svakom trenutku čovjek može elektronski da pronađe ogroman broj podataka. Ovaku brzinu informisanja mi nismo umjeli ni da sanjamo, nas je još uvijek fascinirao telefon. To su velike prednosti savremenih naraštaja. No, ova svekolika dosegljivost znanja nas je prvo bacila u vrtoglavicu, a posle malo i uspavala. Ipak, spektakularnost brzine i lakoća informisanja su dostignuća koja su donekle zaglušila same sebe. Usporen je misaoni napor i proces dolaženja do suštine stvari. Radne navike su pretrpjele promjene. Danas se činjenice preuzimaju posredstvom tehnologije, a ne provjeravaju se misaonim postupkom. Toliki podaci se prihvataju bez analize, kao gotov proizvod, a ne kao zaključak nakon složenog razmatranja. Naša su znanja pohranjena u mašinama, a na nama je samo da zapamtimo formulu, odnosno pin-kod na osnovu kojeg ih aktiviramo. Šta će biti kad naša misaona mašinerija atrofira od neupotrebe, pa zaboravimo i formule i ključne riječi i...

Poznato je da se tokom karijere nijeste nikada libili da iznesete svoj stav. Većina umjetnika se ne unosi u te stvari, bilo da su u pitanju karakteristike društva ili političke okolnosti. Osjećate li da je takva vrsta djelovanja i Vaša obaveza?

Ono čime se ja bavim, mislim na književnost i pozorište - to su zanimanja koja su po svojoj prirodi okrenuta javnosti. Zato imam potrebu da tu javnost aktivno promišljam i da je o nekim svojim stavovima obavijestim, na način koji mi je dostupan. Nije mi svejedno u kakvoj državi živim ili u kakvom društvenom i neposrednom okruženju radim. Uostalom, to što radim na ovaj, ili onaj način djeluje na javno mnjenje, pa bi mi bilo ne samo teško, nego i neprirodno da zabašurujem sopstveni stav i angažman, da bih izbjegla odgovornost. Nisam svoj politički stav pragmatično maskirala ni prefarbavala, niti sam ga povezivala sa bilo kakvom ličnom konjukturom. Nije me nikad zanimala politička karijera, ali sam ušla u Demokratsku stranku, na poziv osnivača, da bih bila u krugu gdje se ozbiljno razmatraju ideje i problemi društva i gdje mogu da pridružim svoje zalaganje za primjenu nekih ideja. Ima mojih kolega i prijatelja koji svaki svoj javni nastup počinju ispovjednom rečenicom: “Ja nisam član nijedne stranke”, jer smatraju da striktno treba odvojiti profesiju od društvenog angažmana. Ja, naprotiv smatram da je zauzimanje i javno iznošenje političkog stava jedno od osnovnih ljudskih prava. Isto tako smatram da nijednu profesiju ne treba angažovati za prizemnu političku propagandu kojom bi se vlast amnestirala od loših postupaka. Na taj način ne samo da ugrožavamo, nego i poričemo slobodu i autonomiju umjetničkog djela. Politika i istorija mogu biti tema umjetničkog dela, ali umjetničko djelo ne smije biti političko sredstvo. Mišljenja sam da jedan roman, na primjer, ne treba da bude naručen propagandni portret nekog političara, ma koliko on pozitivan bio, jer to nije domen beletristike, nego istorije kao nauke.

Možda političarima već dajemo više na značaju i oni postoje u našim životima više nego što bi trebalo...

Slažem se s vama. U stvari, oni uzurpiraju naš životni i intelektualni prostor.

Demokratsku stranku nije pratio kontinuitet rada, zbog čega?

Demokratka stranka, kao u ostalom i svaka druga, je aktivan, živ društveni organizam, a ne vjerska sekta. Kao političko udruženje, svoj rad je počela i nastavila na konceptu stalne unutrašnje debate. Na svim njenim forumima je od samog osnivanja tekla rasprava o pitanjima politike, države, vlasti, analizirane su društvene pojave i događaji, razmatrani dobri potezi i greške, ukratko - skoro sve što se u društvu događa. Zbog tog permanentnog dijaloga, koji je često imao polemičnu vatru i isključive stavove, dolazilo je do cijepanja DS nekoliko puta. Ljudi drugačijeg mišljenja bi napuštali stranku i osnivali druge partije. Šalili smo se mi na račun toga, da je stranački život u Srbiji nastao uglavnom kariokinezom DS, ali su se mnoge grupe vraćale u matičnu stranku i to do danas traje. Smatram da bi trebalo da takve rasprave, debate, pa i nesuglasice budu prirodni način rada svakog političkog udruženja, a ne da stranka funkcioniše po modelu vojne formacije. Nije cilj da se svi bez pogovora, odnosno bez razgovora slažu, ne treba da postoji mehanički konsenzus i piramida sa predsjednikom koji naređuje šta će svi da misle. Nužno je stalno propitivanje činjenica na putu do stava i zaključka..

Koliko je zdravije imati takvu situaciju gdje dijalog može dovesti i do rascjepa stranke, ali iz razloga jer je cilj poboljšanje društvenog stanja, a ne održavanje partije na vlasti ili pak ličnog opstanka na vlasti?

Unutar našeg (društvenog) demokratskog iskustva, koje nije dugo, primijetili smo da je cilj svake stranke dolazak na vlast, više nego društvena promjena u ime koje su se udružili u stranku. Kada se dođe na vlast najviše energije se troši na održavanje tog statusa. Društvo u tom smislu nužno stagnira, jer parlamentarni dijalog postaje sopstvena karikatura, pošto se svodi na prosto predlaganje i usvajanje rješenja dizanjem ruku. To je u stvari čisti simulakrum demokratskog odlučivanja. Ako odluci ne prethodi svestrana, iscrpna rasprava kojom se predlog raščlanjuje detaljno kao što djeca rasture igračku do najsitnijih djelova da bi je bolje upoznala, onda to nije demokratsko nego naređeno rješenje. Naši političari misle da kada jednom dođu na vlast njihova se više ne poriče. Društvo je, međutim, živ organizam, evo, recimo, kod nas, tranzicija traje nekoliko decenija. Između ostalog i zato što nas je pedesetogodišnje iskustvo ideološke države pasivizovalo. Navikli smo na ideološku isključivost, uređenje u kojem je svaki politčki proglas naredba koja obavezuje i ko god se ogluši o tu zapovijest čuće kaznene gromove. Sad treba da steknemo naviku da razgovaramo, i na to da se ni pogrešno mišljenje ne plaća glavom, nego se liječi dokazima i razlozima. Pravo na grešku i mogućnost da je uspravi mora da ima svaki član društvene zajednice. Zato smatram da slobodnom većinom izabran političar svakim svojim javnim nastupom polaže prijemni ispit za svoj dalji ostanak na funkciji.Tako bi trebalo da bude, ali ćemo, vjerovatno, sačekati na takvu stvarnu situaciju. I, ako nam je za utjehu, nismo u tome usamljeni u svijetu.

Crnogorski Zakon o slobodi vjeroispovijesti je i podijelio i ujedinio građane. Kako gledate na sve to?

Baš sad smo pričali o toj ideološkoj državi. Mi imamo iskustvo zapovjedne politike, kult čvrste ruke. Stvarno, nigdje se kao kod nas s tolikom podaničkom strašći ne ljubi čvrsta ruka. Taj se politički svjetonazor teško pomjera. Demokratija je društveno uređenje druge vrste gdje su politička načela na stalnom ispitu i u praksi i u društvenoj svijesti ljudi. Nijesam baš detaljno pratila razvoj ove sadašnje situacije, jer ne živim u Crnoj Gori, ali vidim da se protiv tog zakona pobunio jedan veliki broj građana i kako vrijeme odmiče, pobunjenih je sve više. Spadam u one koji smatraju da svaka pobuna ima smisla i dužnost vlasti je da obrati ozbiljnu pažnju na pobunjene grupe i zahtjeve. Treba se obratiti pobunjenicima, otvoriti raspravu s njima, a ne služiti se uvredljivim poricanjem i porugama. To ne vodi ničemu. Ipak, smatram da je ovaj protest koji se upravo dešava dobar znak sazrijevanja društvene svijesti i jedan od načina političkog provjetravanja stanja stvari. Zrelo humano društvo počiva na dobroj i slobodnoj razmjeni gledišta i iskustva prije donošenja zaključka koji treba da obavezuje. Krajnje je vrijeme da građanski protest ne smatramo pozivom na dvoboj, već pozivom na raspravu. Građanin nije politička brojka, več birač koji ima svoj glas, a njime podjednako može da potvrđuje i da mijenja.

Retorika koja vodi ka društvenim podjelama je alat koji se u Crnoj Gori koristi u specifičnim situacijama, a rekla bih da predstavlja opasno oružje... Šta Vi mislite?

To jeste veoma opasno zato što je u suštini guranje društvene energije na pogrešan kolosijek. Koja god politika smatra da dijeljenjem može postići više no okupljanjem, opasna je. Kulturna, zdravstvena, socijalna, ma koja politika bila u pitanju, podjelama smišljeno slabi i zloupotrebljava društvenu energiju. Nije svaka pobuna izgred, već je najčešće nužno zlo onda kada ljudi drugačije ne mogu da skrenu pažnju na svoje probleme. I još nešto ta sveta demokratska riječ više ne bi trebalo da je apsolut. Većina se može stvoriti na razne načine. U stvari, nabildovana većina je najopasnija politička zloupotreba. Imajmo na umu duboke, još nezacijeljene ožiljke koji svjedoče o tome šta je svijet pretrpio od većine koja je najprije manjinu od šest miliona Jevreja poslala u gasne komore, a onda usiljenim maršem krenula na ostatak Evrope…

Kad se sjetimo Jugoslavije, ili kada je spomenemo, pošto stasavaju generacije koje se sjećaju države samo na osnovu priča, koliko je ona bila dobra sama po sebi, a koliko se žmurilo na sve mane koje su neporjecive?

Pripadam onima koji raniju državu, Jugoslaviju, doživljavaju kao nešto što nam je nasilno oduzeto, rasparčano i koji smatraju da je ona imala mnogo mana, ali smo bili na putu da mnoge od njih prevaziđemo. Zapravo, Jugoslavija je najljepša u našem nostalgičnom sjećanju, inače u stvarnosti je bila daleko od idile... Nažalost iz iskustva znamo da je ideološka država najgora država, bez obzira kakva ideologija bila u pitanju. Jedino po čemu se Juga razlikovala od država koje su bile iza Gvozdene zavjese je to što je bila liberalnija, odnosno što se njena vrhuška dosjetila da joj se više isplati da se okrene Zapadu, nego “majci Rusiji”, odnosno Sovjetskom Savezu. Zato je kontrolisano otvorila granice i pojačala saradnju sa velikim silama. S njima u dosluhu kreirala je i Pokret nesvrstanih... No, uz sve to ideološki pritisak ne možemo prećutati. Naš doživotni predsjednik je Staljinu rekao ne, ali ne zbog toga što mu se nije dopadala diktatura koju je Staljin sprovodio, već zato što mu je bilo jasno da u bloku iza Gvozdene zavjese nema mjesta za dva Staljina, pa bi on bio samo jedan od čauša, ali ni to doživotno. On je rekao “Ne” Staljinu, ali nije i staljinizmu. Oni koji su se usudilu da se pobune, sklonjeni su kao izdajnici, ili oni na manjim položajima kao ludaci. Milovan Đilas je za svoje protivljenje režimu odležao 15 godina u zatvoru. Jedna bezazlena predstava “Kad su cvetale tikve” Dragoslava Mihailovića je bez milosti skinuta sa repertoara da ne bi slučajno osvijetlila činjenicu da je više stotina hiljada golootočana za drugačije mišljenje i angažman platilo ili sopstvenim životom ili surovom marginalizacijom. Goli otok je bio naš Arhipelag Gulag. Naša vlast je umnogome oponašala sovjetski model, ali s mnogim pozitivnim odstupanjima. No i sovjetska vlast, ali i ono što je našu zemlju činilo naprednijom od obje, srušilo se kao kula od karata padom Berlinskog zida. Ovi patrljci od države su požurili da se ubace u kapitalističku mašinu za proizvodnju obilja, o čemu smo sanjali kao siromašni turisti i gastarbajteri koji su bez obzira na velike zarade pjevali: “Jugo, moja tugo”. I eto, kao bivša siromašna zemlja koja je svoje industrijske proizvode prodavala nesvrstanima, ostali smo, kako se to u pokeru kaže, “na svojim parama”. Propala država, propala i državna industrija, propale međunarodne trgovinske veze. Propala ideologija bratstva i jedinstva, rođena ideologija profita. Nigdje glad za novcem nije tako nezasita kao kod nas. Novac ovde ima božansku ulogu, jer je u novcu opstanak, i režima i ljudi i države. Mi i kapitalističko privređivanje simuliramo. Nemamo prave sindikate da štite rad i radnika. Naši sindikati se ponašaju kao partije, a radnik je na vjetrometini. Radnička klasa je u prošlom režimu bila snažnija, bolje je bilo radno pravo, jer je taj režim znao kolika je to snaga, a danas samo novac ima tu snagu. Zato mislimo da su u odnosu na današnji položaj radnika ono bila srećna vremena.

Ne mogu a da se ne osvrnem na “Kozocid”. Rekla bih da ste Vi probudili Gradsko pozorište, a pritom ne mislim da ranije nije bilo vrijednih i zapaženih predstava, ali ste unijeli poseban duh radeći na tom komadu koji je postavio Gradsko pozorište na viši nivo koji se možda činio daleko što zbog uslova u kojima se radi, a što i zbog (ne)mogućnosti da se njihove predstave igraju.

Najprije bih da kažem da je Gradsko pozorište pozorište-heroj, prvenstveno zbog toga što djeluje u uslovima koje ste Vi sada opisali, a to je da nemaju salu ni za probe, ni za redovno igranje predstava. I uprkos svemu tome oni održavaju svoj repertoar. Za svako izvođenje se pripremaju skoro kao za premijeru, jer između predstava prođe i po tri mjeseca, a nekad i mnogo više. Drugo pozorište bi zbog takvih uslova za rad odavno odustalo. Oni pak hrabro nastavljaju. Moj duboki naklon, drage kolege! U “Kozocidu” smo imali i gostujuće glumce, pored ansambla Gradskog pozorišta koji je sjajan, jer nije dozvolio da problemi koje imaju ometaju njihov radni elan. Bilo mi je veoma zanimljivo da radim s njima, jer mnoge od njih sam znala samo kao gledateljka. Jesu doživjeli veliki uspeh, publika ih pozdravlja burnim aplauzom gdje god dođu, ali uspjeh predstave nije za mene najvažnije mjerilo, dešava se da se publika i kritika ne slože u ocjeni. Meni je važno da s ansamblom uradim predstavu gdje će ideje biti čitljive, a pozorišna sredstva birana i isprobana.. Mislim da smo ansambl i svi saradnici na “Kozocidu” uspjeli u tome. Gluma je vrlo osjetljiva umjetnost koju ja izuzetno cijenim. To što glumac može da otkrije u jednom liku i dijalogu je viši nivo sporazumijevanja. Zbog svega toga mi je bilo vrlo važno da me glumci razumiju i drago mi je što su oni sami prepoznali već na prvoj probi o čemu je riječ u mom komadu. Plašila sam se da bi “Kozocid” mogao da “sklizne” u neku zasmijavačku, zavičajnu butadu. To se nije desilo, jer je taj odlični ansambl od prve shvatio da sudbina tih ljudi nije šala komika, već plod zabluda za koje oni nisu krivi. Zato se ni u jednom trenutku nijesu gubili u karikaturama, pretjerivanju i komičkim efektima. Zahvalna sam im za to razumevanje.

Predstava ima uspjeh i sa svojim idejama i kvalitetom. Osvojila je veliki broj nagrada, a još nije napunila ni godinu dana. Toliki uspjeh i među strukom i među publikom ne bi bio moguć dostići bez izuzetnog kolektivnog rada koji se ogleda u predstavi, a sve to ne bi bilo moguće da publika, ali i ansambl nijesu prepoznali ideju koju ste željeli da prenesete. U Vašoj predstavi ste obradili probleme i situacije koje su vidljive i danas.

Tako je. Da glumci nijesu shvatili da to nije urnebesna komedija da se svi kikoću, a da se nijednom ne zapitaju gogoljevskim pitanjem: “Čemu se smijete, sebi se smijete”, to bi onda bio potpuni promašaj. Meni je najveći kompliment za predstavu udijelio i Vaš i moj kolega, pisac, Balša Brković. Bilo mi je zaista stalo da on pogleda komad, jer veoma cijenim njegovo mišljenje, obrazovanje i pronicljivost u svemu, a u umjetnosti posebno. Kad mi je on u nekoliko rečenica rekao šta je sve zapazio i, između ostalog, moj metaesej o hrabrosti, što mi je bilo važno, jer mi cilj nije bio da se rugamo ljudima koji su branili koze, već da istaknem njihov nauk o dva različita pogleda na svijet za koje su koze i ovce metafora. Hvala Balši što je to primijetio.

Koliko je pozorište moćno danas uprkos svim drugim medijima?

Moć pozorišta je mnogo veća nego što smo spremni da prihvatimo. Prvo, pozorište je sinkretička umjetnost koja objedinjuje mnoge vrste umjetničkog rada. Dakle predstava je kolektivni čin koji se obraća kolektivu, a knjigu, ili sliku, recimo, stvara pojedinac i ona se neposredno obraća pojedincu. Predstava može da obuhvati i izrazi i ono što druge umjetnosti ne mogu, a to joj omogućavaju njene tri dimenizije. Ona deluje neposredno, oči u oči, s publikom, pa zato pozorište preuzima veću ulogu u društvu nego što mi mislimo. Većina pozorište gleda kao na ispunjavanje slobodnog vremena. No “Slobodno vrijeme je sada misaona imenica”, kaže moj dragi prijatelj, profesor, Ratko Božović... Nema pravog pozorišnog djela bez angažmana. Satira je, recimo, najvidljiviji angažman, jer ona nije tu samo da zasmije, već u prvom redu da probudi iz dremeža.

Neprestano radite na nečemu. Da li je sada u toku neki projekat?

Nijesam se još dogovarala, ali ništa nije isključeno. Radim na jednom novom romanu. I predajem svojim studentima koji me posebno inspirišu...

Da li biste nešto poručili čitaocima?

Predlažem čitaocima da ne gube nadu i da ne gube energiju čitanja. Mislim da je ovo vrijeme, koje je zatrpano raznoraznim atrakcijama, povrijeđeno površnom i neobuzdanom zabavom, koja ga anastezira od suočavanja sa sobom i svijetom oko sebe. Zabava koja nam se danas nudi iskalkulisana je kao jeftina droga koja čini da se lakše podnese obespravljenost, siromaštvo, beznađe i društvena otupjelost. Vratite se knjizi. U njoj je zapisano da humanost ne može izaći iz mode, jer ona je uvijek bila visoko iznad toga.

Ja nisam pekićolog, ja sam pekićoman

Učestvovali ste na naučnom skupu posvećenom Borislavu Pekiću, a Vaš rad će biti dio zbornika koji je krajnji rezultat simpozijuma. Koliko je neophodno održavati misao i prisjećati se domaćih velikana poput njega?

Neophodno je inače ćemo biti nezrelo i neinventivno društvo, što već jesmo, ali ako nastavimo ovim stopama nećemo moći da se izvučemo. Kada su me pozvali da se pridružim ovom skupu moj odgovor je bio: “Ja nijesam ‘pekićolog’, ja sam ‘pekićoman’”, i stvarno to mislim za sebe. Taj veliki pisac je i nečitan i nepročitan, i zaslužio je mnogo više ovakvih okupljanja i skupova koji neće biti vezani samo za njegove godišnjice, već za našu glad za dobrom literaturom. Sam simpozijum me je impresionirao. Odlični radovi, odlična saopštenja, znalačke analize iz različitih uglova i polazišta. Zausta veoma dobro. Mnogo sam naučila. Čestitam Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti na dobro organizovanom skupu.

Kada zbornik bude objavljen, smatrate li da bi ga trebalo učiniti dostupnim širim masama?

Naravno. Vjerujem da će CANU to i uraditi i da neće dozvoliti da taj zbornik kupi prašinu u njihovim policama i da ostane samo jedna bilješka među publikacijama... Nadam se da će svaki student, potencijalni ili strastveni čitalac Pekićevih djela moći tamo da nađe neku preporuku šta da potraži u njegovim knjigama.

( Jelena Kontić )