Novaković: Mislim da ću poći s ovog svijeta nepoznata sama sebi

Pjesnikinja, slikarka, profesorica francuskog, engleskog, fizike, opštetehničkog obrazovanja, folklorašica, glumica, izvođač izvornih pjesama, padobranac, rukometašica, majka, supruga, baka...

Sve je to jedna žena - Natalija Tanja Novaković, osamdesedvogodišnja profesorica u penziji.

“Jedino što mi je ostalo žao, nisam se mogla planinarenjem baviti. Ali neka ostane nešto neostvareno. Tata mi je govorio ne znam šta bi više htjela. Bila sam prva desnica Južnog regiona u rukometu, igrala folklor, osvojila nagradu za najbolju dramsku ulogu”, počinje priču za “Magazin” Tanja Novaković.

Žena neobične energije, koja plijeni pažnju svih u njenoj blizini. Nekoga opije stihovima, druge pejzažima i portretima koje slika, treće pričom, ali svi zadrže dah kada čuju njen glas.

I autor ovih redova je, kada je prvi put čuo.

Kombi u kom je grupa slikara, pjesnika, recitatora...vraća se iz Kolašina. Negdje kroz Platije, bez muzičke podloge, crvenokosa, starija dama počinje da pjeva “Zajdi, zajdi”...

Svi smo utihnuli. Prestao je žamor u kombiju, a onda su se i mali i veliki utopili u njen glas i zažalili za svojom mladošću. Za njenim nepovratom.

“To je moja najmilija pjesma i od Vasilije - ‘Mito bekrijo’”, priča ona.

Vlasnica tri diplome, sa kojima se ne hvali, govorila je o radu sa učenicima, muzici, folkloru, slikanju, skokovima s padobranom, djeci, unučadima, prijateljima, poeziji, slobodi i vječitom pokušavanju da upozna sebe...

O tome i piše.

”Ne mogu,

da iskoračam tvoj put,

sine moj.

Ne mogu

da preuzmem tvoju bol,

dete moje.

Ne mogu ništa,

čak ni da shvatim

da te nisam rodila sebi,

tebi sam te rodila...”

Piše ona sinu u knjizi pjesma “Životna traganja”. Piše kćeri, ljubavi, o ratovanju sa sobom, snoviđenjima, traganju, proljeću ‘99, ali i da je žena - “od svjetlosti satkana, sa grana sunčevih ubrana”.

Prve njene studije bile su Viša pedagoška škola u Nišu. Nakon što je diplomirala francuski i srpski jezik i južnoslovensku književnost, upisala je i diplomirala fizku i opštethničko obrazovanje u Prištini, a potom je dobila i treću - četvorogodišnju diplomu - završila je engleski jezik na Fakultetu u Prištini.

Profesorsku karijeru počela je u Gimnaziji “11. maj” u Peći, gdje je predavala fiziku, tehničko crtanje, engleski, francuski, a završila je u podgoričkoj Mašinskoj školi “Ivan Uskoković”.

Školsko zvono uvijek u glavi

Kada se doselila u Podgoricu zaposlila se u banci, ali nije puno izdržala:

“Školsko zvono mi je stalno bilo u glavi. Morala sam da se vratim u učionicu i jesam. U Mašinsku školu. Tada je ona bila kod Sahat kule, kasnije smo prešli ovamo Preko Morače i odatle sam se penzionisala. U Mašinskoj sam predavala francuski i engleski, uglavnom. To je srednja škola sa specijalnim opredjeljenjem, ali sam se snašla. Naručila sam knjige iz Beograda koje su za njihov program. Tako sam naučila kako se izgovaraju na tim jezicima brusilice, sjeckalice, četvorotaktni motor...i jako mi je drago što sam se na oba jezika okušala u tom vokabularu”.

Na pitanje kakva je razlika između prve generacije učenika kojoj je predavala u Peći, i posljednje, kada se penzionisala u Podgorici, kaže da je nema:

“Nikada nisam đaka gledala kao đaka, već kao čovjeka. Zato ima puno učenika koji pretrče ulicu kada me vide kako bi se pozdravili sa mnom. Nema razlike, razlika je u nama, a ne u njima. Razlika je u tome što su danas isuviše prepušteni sami sebi. Oni moraju imati roditelje, a roditelji se bore da zarade, ipak su i ove generacije dobre. Mi ih samo kudimo, a ne gledamo šta im nudimo na opštem planu, od porodice pa dalje. Za djecu moramo da damo više, a društvo ništa ne daje. Nema organizovanog rada sa njima, a mora ga biti. Angažovati ih u razne sekcije, ne samo sport. Ne postoji samo sport. Imaju literalne sekcije, muzičke, folklorne...Puno toga čime možemo djecu makar dva puta nedeljno da vežemo za školski prostor i zainteresujemo ih kako bi vidjeli život i nekim drugim očima. Najbitnije što djeci u ovom vremenu nedostaje je ljubav. Ne mislim da nema ko da im je da, nego čak ni roditelji nemaju vremena da ispolje tu ljubav i otuđujemo se”, priča ona.

Gledajte ljude u učenicima

Žena koja je na put izvela brojne generacije savjetuje kolegama da u učenicima gledaju ljude:

“Mnogima to ne uspijeva i nemaju uspjeha kao profesori. Nije poenta samo dati znanje. Mojim učenicima sam govorila - engleski učite koliko mislite da vam treba, ali za pozitivnu ocjenu morate da se spremite. Imala sam nekoliko primjera, recimo gdje sam pomogla nekim učenicima. Jednog nikada neću zaboraviti”.

Priča i zbog čega, dodajući da je to jedna divna priča iz njene karijere.

“Vidim da učenik stalno drijema na času i kažem mu: ‘Branko, nemoj da drijemaš’. On me pogleda i opet mu padne glava. Kažem mu da izađe napolje i da se malo umije, pa da se vrati na čas. On ustane, kaže mi da neće i da nemam pravo da ga udaljim sa časa. Zamolila sam ga samo da izađe i da se osvježi, pa da se vrati. Kada je izašao, drugi učenici su mi rekli da Branko Majić živi sa babom i slijepim djedom od 93 godine, u kući koja je nasred poljane i koja je sklona padu. Da noću istovara na Željezničkoj stanici, da bi zaradio za babu i djeda, a da su mu otac i majka poginuli u Njemačkoj. Nije imao nikoga. Stresla sam se. Bilo mi je neprijatno. Kada se vratio rekla sam mu da nauči tri lekcije, koje hoće i kada hoće i da se javi da odgovara. Rekla sam mu: ‘Moram da opravdam i tebe i sebe. Ne poklanja se zdravim i mladim ljudima, već invalidima, a ti to nisi’. Nije naučio tri, naučio je pet. Taj Branko Majić je posle otišao. Prije nekoliko godina pretrčava neko ulicu raširenih ruku. Nisam ga poznala. Kad je skinuo naočari poznala sam te lijepe, plave oči. Izgrlili smo se. Ispričao mi je da je posle djedove smrti otišao u Njemačku, oženio se, da ima dvoje djece. Bilo mi je tako milo što se on tamo snašao”, priča ona.

Duša se ne plaća, ni sa čim

Kaže da se pedagog koji voli svoj posao nikada ne može zamoriti, ni posle decenija školskih časova:

“Uvijek je nešto novo. Nema istih ljudi, nema istih đaka. Uvijek su novi i to je izazov za svakog profesora, za svakog pedagoga. Da se uključiš u to novo i da ga pratiš. To je za mene pozitivni izazov. Nikada se nisam umorila. Posmatrala sam ih, kako se ponašaju, kako reaguju na šta... Nažalost, prateći moje unuke, kroz ovo školovanje sada, mislim da su današnji profesori mnogo zamoreni. Ne svi, ali uglavnom. Ne daju onoliko koliko je naša generacija davala đacima, a bili smo mnogo manje plaćeni, ako ćemo poći od te dimenzije. Ali ne gleda se kroz to. Prosvjetni radnici daju dušu, a ona se ne plaća. Ni sa čim”.

Poeziju je pisala kao gimnazijalka. Kaže da su u školi u kojoj je išla, tokom školskih izložbi, na pola zida bile okačene njene slike.

“Ni toga sada nema, recimo u srednjoj školi da prave izložbe učenika... Moj otac je bio protiv toga da se tim bavim. Govorio je da su umjetnici vječito gladni ljudi i da od toga žive samo najbolji, a da to neću biti ja. Tako mi je rekao. Htjela sam da upišem pozorišnu akademiju, nagrađena sam za ulogu Eve u ‘Put u zločin’ na Majskim takmičenjima srednjih škola Južnog regiona. Samo me pogledao i rekao: ‘Mora da se šališ’. A sve mi je dozvoljavao da se ispoljavam, ali znao je gdje treba da stane. I onda ja, koja sam bila među 13 odlikaša od 186 učenika moje generacije, šest odjeljenja, kada sam upisala Višu pedagošku, svi su bili zaprepašćeni. Osim mog profesora francuskog jezika... Isto je upisala i druga djevojka koja je bila sa mnom i jedanaest muškaraca u grupi odlikaša”, priča ona.

Kaže da su se tada selili iz Leskovca i da njen otac nije mogao da joj priušti da se školuje negdje dalje od Niša.

Komentarišući da je u njenoj generaciji bilo svega 13 odlikaša od 186 učenika, kaže da se tada nije slabije učilo, već da su kriterijumi bili stroži:

“To pokazuje koji je nivo obrazovanja tada i sada. Sada u jednom odjeljenju ima po 20 lučonoša”.

Duša ostala u Peći

Svestrana dama priča da joj je u Crnoj Gori lijepo, da joj je bilo veoma lijepo raditi sa djecom u podgoričkoj školi, ali da joj je duša ostala u Peći.

“Ovdje mi je lijepo, ali mi je u Peći duša ostala. Ostala mi je na Bistrici, u Patrijaršiji, na Rugovi. Svuda. Sa nepunu 21 godinu odselila sam se u Peć i tamo provela najljepše godine života. Onda kad čovjek kupi utiske, sazrijeva...Onda udaja, djeca...Mnogo lijepe uspomene odatle nosim, zato sam i napisala pjesmu Patrijaršijska zvona, jer me srce boli za Peći. Prvi moj susret sa selom je bio tamo, kad sam se udala. Pet kilometara od Peći je bila moja domovina. Tamo su bili moji svekar, svekrva i djever koji je imao 13 godina, a ja mu bila razredna. Navikla sam se na sve, da bih sad mogla da idem na selo i da sirim, kupim šljive, sve. Samo nisam naučila da muzem krave. Sada djevojke drugačije razmišljaju”, kazala je ona.

Sjeća se i očevih vinograda na “Leskovačkom Dedinju” u koje je odlazila da upija sunčeve zrake i uživa.

“Baba me probudi rano, nas dvije pođemo. Kupi u pekari svježi somun, a u salvetu ponese sir. Još osjećam miris somuna. Dođemo u vinograd, grožđe puno rose, sunce tek izlazi... Sjednemo u viongrad i uživamo. Zato i sada volim sir i grožđe”.

Ipak, već četiri godine nije odlazila u Leskovac, jer, kako kaže, tamo ništa ne poznaje.

“Vinograde su nam rasparčali, napravili tamo vile i bazene...Park koji smo mi, gimnazijalci, sadili, ne postoji. Od njega je ostao ćošak, a ostalo je pod zgradama. Zato me ne privlači da idem tamo, jer mi je kao bilo koji drugi grad. Objekti koje ne prepoznajem ne izazovu sjećanje...”

Čovjek se pjesmom prazni

Otac joj je bio prvi tenor hora “Branko”, koji je osnovao Stanislav Binički, a ona se 2009. godine uključila u istoimeni hor:

“Pet godina sam bila tamo, dok nas nisu rasturili. To je jedan divan period mog života ovdje”.

Natalija će u aprilu, u Baru, promovisati knjigu poezije, ima dvoje djece, sedmoro unučadi i svi su, kaže, uspješni...

“Nisu vagabudni. Ponosna sam što smo uspjeli da ih odbranimo od svega, svi zajedno”...

Uspjela je i da ustane nakon saobraćajne nesreće 2016. godine, kada joj je “prijetila” operacija kuka.

“Jedna žena me oborila automobilom. Doktor je odmah htio da mi operiše kuk, ali ja sam rekla - ova neće. Onda trave, sjemena, tamti-vamti i sada sam pješice došla sa Starog aerodroma”, kazala je ona.

Dodaje da je ponosna na svoja nastojanja da se upozna:

“Još nastojim da se upoznam i mislim da ću s ovog svijeta poći nepoznata sama sebi. Mi smo sami sebi najveća tajna, jer nemamo hrabrosti da zavrimo unutra, od straha šta ćemo tamo naći. I to svako od nas, svjesno ili nesvjesno. Nije nam teško viriti u tuđu dušu, ali u svoju teško”.

Kaže da stvara tek kad se prepusti, ali i da voli to što je uvijek aktivna.

“Čovjek se uvuče u sebe i polako se gubi ako se ne bavi ni sa čim, a živi ako je uvijek aktivan i uvijek ima nešto novo. Ja volim da uvijek imam nešto novo... Život se živi do posljednjeg daha, nema prepuštanja. Ipak sam samo čovjek, ona bogom dana dualistilčka priroda, ne mogu da kažem ja sam mimo svih, ali čovjek savladava ono drugo, mračno, snagom svoje moći, svog uma i emocijama. Tada prevlada ono što je pozitivno. Dođu momenti da nešto krene loše, ali kažem - stani, ne prepuštam se nikada negativnim emocijama...Ipak, one kod svakoga dođu, izazvane spolja ili iznutra, ali uvijek se treba boriti. I samo osmijeh i pjesma. Čovjek se pjesmom prazni, bilo da je piše ili pjeva. Ne mora da bude pjevač, nego da pjeva. Taj glas koji izlazi iz nas, ne izlazi samo iz grla, nego odasvuda - iz cijelog bića”...

Ako pogodiš oči na slici, pogodio si sve

Slikanju se vratila 1993. godine, kada je u deset dana “izgubila tri Mitrovića”.

“Rođenog brata, brata od strica - Tomislava Mitrovića, jednog od 16 stradalih u bombardovanju zgrade RTS-a, Sašu Mitrovića, mog bratanića, pilota koji je oboren iznad Užica sa 29 godina. Mislila sam da će me pamet ostaviti. Suprug je stalno išao za mnom da ne uspem nešto drugo umjesto soli u ručak, ili nešto tako...Jednog dana vidim prijateljicu sa ruksagom na leđima, neki zamotuljak viri iz njega i pitam je gdje će. Rekla mi je da ide na slikanje. Pitala sam kakvo, a ona mi objasnila da imaju grupu gospođe Tinde Bulatović, koja ih obučava. Pitala sam je mogu li sa njom, a ona je rekla da će pitati i javiti mi za iduću subotu. Tako sam prije 20 godina postala član grupe Tinde Bulatović. Sada izlazi naša monografija”.

Kaže da su u toj grupi sve sazrele u načinu slikanja, ali da su članovi grupe pošli svojim putem.

Obožava da slika portrete, ali dodaje da mora da pronikne kroz oči onog čiji portret slika:

“Ako pogodiš oči na slici, pogodio si sve. Ostalo su prateći elementi”.

Voli da slika i pejzaže, “jer smo mi svi u njima”, žensko tijelo...

“Raznovrsne su teme, ali najviše volim portrete”.

Gen za umjetnost povukla je od Mitrovića, kaže.

“Škola stripa u Leskovcu nosi ime mog rođenog brata od strica, Nikole Kokana Mitrovića. Jedini portret kralja Aleksandra, u prirodnoj veličini, sa mačem, radio je moj stric Branislav Dočić”...

Poetsku dušu od nje je naslijedio sin, ali pjesme koje je naspisao dao joj je na čuvanje, ne želi da ih publikuje.

Unučad sviraju, igraju, pjevaju...Kćerka je nagrađivana za literarne radove, ali prestala je da piše.

Sa padobranom kao da se vraćamo tamo odakle smo

Kao tinejdžerka, Natalija je počela da se bavi padobranstvom, krišom od roditelja.

“Pošto se vojni aerodrom iz Leskovca preselio u Niš, ostala su dva dvokrilca i oni su odlučili da osnuju padobranski kurs za omladinu. Uradila sam nešto što mi otac nikada nije oprostio - nisam imala 17 godina i nisam mogla bez potpisa roditelja, falsifikovala sam njegov potpis i uključila se u sve to. Saznao je kad sam se na 52. skoku objesila o jedan javor i iscijepala padobran”, priča ona.

Objašnjava da je vjetar odjednom promijenio pravac:

“Nisam se snašla, poslije toliko skokova i obuke. A u ugovoru je stajalo da ako je 50 posto greška korisnika treba da se plati. Platio je, ali nije pola godine komunicirao sa mnom... To je bio moj posljednji skok. Više nije bilo ni pomena o padobranu”.

Ipak, opet bi skakala s padobranom.

“To je nešto neopisivo. To je osjećaj kao da se čovjek vraća odakle je došao i kad krećeš dolje, pitaš se šta ću dolje. Stalno sam željela da zastanem na polovini i ostanem, što sam se više približavala zemlji bilo mi je sve ružnije. I u pjesmama stremim gore, ne bukvalno visinama, nego onome odakle smo”.

Galerija

( Jelena Jovanović )