Onufrije

U petak 28. februara, u posjetu Crnoj Gori dolazi poglavar Ukrajinske Pravoslavne Crkve Blaženjejši Mitropolit Kijevski i cijele Ukrajine g. Onufrije. On će, sjutradan, u pratnji nekoliko ukrajinskih arhijereja, zajedno sa vjernim narodom, sveštentsvom i monaštvom SPC u Crnoj Gori predvoditi Svetosimeonovsku litiju podgoričkim ulicama, od Hrama Vaskrsenja do Nemanjinog grada. Litija se, već decenijama unazad, vrši u spomen na Svetog Simeona Mirotičivog (Stefana Nemanje) jednog od rijetkih ljudi rođenih na obalama Ribnice - koji je kanonizovan kao svetac u Pravoslavnoj Crkvi, i kao takav poštovan u svim pomjesnim crkvama. Kao takav, poštovan u Crnoj Gori, još od srednjovjekovne Zete i osnivanja Cetinjskog manastira, pa bez prekida - do dana današnjeg.

Dolazak Onufrija u Podgoricu ima višestruki značaj. Najprije potvrđuje jedinstvo kanonske i vaseljenske Crkve, i to baš u gradu i državi gdje to jedinstvo trpi udar ovdašnjih političkih vlasti. Jer, i međunarodni izaslanici, i domaća javnost, kao i ”ptice na grani” (iz čuvene poslovice) odavno znaju da novoizglasani crnogorski Zakon o slobodi vjeroispovijesti nije donijet sa ciljem da uređuje oblast iz sopstvenog naslova, već da ”utjeruje” duhovni identitet slobodnim građanima, i da vrši pritisak u pravcu reorganizacije crkvenog ustrojstva. U tom smislu, dolazak crkvenih velikodostojnika iz Ukrajine, predstavlja podršku sestrinske Crkve - Crkvi u Crnoj Gori.

Drugi značaj Onufrijeve posjete Crnoj Gori je svjedočanstvo nepobjedivosti blagoslovenog Božijeg poretka, u odnosu na sve zemaljske političke spletke. Pravoslavna Crkva u Ukrajini, nasljednica drevne Kijevske mitropolije, a potom i tzv. Kijevskog egzarhata RPC, postoji, kao sastavni dio Moskovske patrijaršije - pod ovim imenom Ukrajinska Pravoslavna Crkva - evo već tri decenije. Autonomija koju ona ima u odnosu na Moskvu, spada u primjere najšire moguće autonomije u cijelom pravoslavlju. UPC ima svoj Sinod, svoga poglavara koga sama bira i ta Crkva djeluje isključivo unutar granica države Ukrajine. Njene veze sa Ruskom Pravoslavnom Crkvom jesu čvrste i jasne, ali su, u administrativnom smislu, malobrojne.

Pa ipak, ni takva autonomija nije bila po volji političkoj vlasti Ukrajine, nego je, uz neobjašnjivu podršku Carigradske patrijaršije, prije par godina, stvorena tzv. Pravoslavna Crkva Ukrajine - koja se samo nakon godinu dana rascijepila na dvije frakcije, i koju danas ne podržava većinski broj pravoslavnih pomjesnih crkava. Ta je ”PCU” sastavljena od bivših raskolnika, i kao takva nema ugled u pravoslavlju. Zato, i međunarodnu pravoslavnu podršku, i odanost većinskog pravoslavnog življa u Ukrajini i dalje uživa Ukrajinska Pravoslavna Crkva Moskovskog patrijarhata, čiji nam predstojatelj Blaženjejši g. Onufrije, kroz dva dana dolazi u goste.

Meni je vrlo interesantno da su besplodno djelo ukrajinskog državnog vrha, i greška koju je počinio Carigradski patrijarh, nastali uprkos misionarskoj širini postojanja i djelovanja Ukrajinske Pravoslavne Crkve. Jer - u njenom radu je sve bilo saobrazno državnim granicama; sve obučeno u ukrajinske državne simbole (maksimalno poštovanje zastave, himne i sl.); sve vrlo svedeno na domicilno sveštenstvo i upotrebu ukrajinskog jezika; sve ispunjeno blagoslovima i čestitkama ukrajinskim reprezentativcima… Nije pomagalo! Političari su tražili potpuni prekid odnosa sa Moskovom i pravljenje jedne organizacije koja djeluje i postoji samo kao neka državna stvar! A to su tražili političari i ”državnici” čija se politika svodila na isključivo osluškivanje ”političkih savjeta” sa Zapada, i čije su se državne granice, upravo u tom smislu, svele na simboliku. Ono što nijesu dozvoljavali Crkvi, uveliko su primjenjivali na sebe. Transfer suvereniteta izvan sopstevnih granica. Poznato?

Bilo kako bilo - Porošenkov crkveni eksperiment nije izašao dalje od laboratorije. Kanonska, i od svih drugih priznata, Ukrajinska Pravoslavna Crkva, sačuvala je, do danas, svoje unutrašnje jedinstvo sa preko 50 eparhija, preko 10.000 parohija i preko 200 manastira. Da paradoks bude veći, ona, takva kakva je, ima veću samostalnost u odnosu na Moskvu (i samim tim i na ostatak pravoslavnog svijeta), nego što ima ”Porošenkova crkva” u odnosu na Carigrad. A da bude još veći - Crkva kojoj je na čelu mitropolit Onufrije zadržala je nacionalni naziv ”Ukrajinska”, dok je novoformirana i novopocijepana ”PCU” izgubila takav naziv, jer je, Bože moj, trebala da ”pomiri pravoslavno biće Ukrajine”. Poznato? Niko normalan neće reći da ideja ne zvuči plemenito, ali se očigleno, način izvođenja radova, kao i spisak političkih izvođača, svodi na onu Njagoševu - ”trn u zdravu nogu zabadate”. I sve - ”popločano dobrim namjerama” iz jedne druge poslovice.

Otuda, dolazak Mitropolita Onufrija u Crnu Goru, predstavlja dobar podsjetnik ovdašnjim vlastima da se okanu ćorava posla ”pravljenja i obnavljanja državnih crkava” u 21. vijeku. Božiji Duh diše gdje On hoće i kad On hoće. Tim Duhom Svetim je naša Crna Gora vjekovima blagosiljana. Sa svih strana svijeta, pa i iz ”Svetog Kijeva”. U toj Crkvi i njenim školama obrazovanje su sticali arhijereji i sveštenici Pravoslavne Crkve u Crnoj Gori - tokom 19. vijeka. Usmjerenje i uređenje toga Duha Božijeg, Ustav Crne Gore, prepušta Crkvi a oduzima takve ingerencije od države. Pa eto, ko ne vjeruje u Božiji Duh, neka vjeruje Ustavu. Nije dobro, za našu zemlju, da ima onih, koji ne vjeruju ni u jedno ni u drugo.

Ubijeđen sam da nije kasno preispitati put kojim je krenuo crnogorski državni vrh i, u skladu sa već pomenutim Ustavom, tražiti način da se učimo na tuđim greškama. Jer, nemamo drugu zemlju, da bismo se igrali sa zakonima ove, niti imamo vremena da bismo čekali bolju priliku od ove - da stvari stavimo na svoje mjesto, i okrenemo se jedni drugima.

Dobro došao Blaženjejši Mitropolite Svetoga Kijeva!

( Gojko Perović )