Ketrin Fišer za "Vijesti": Pisac bi trebalo da bude sasvim nevidljiv

Engleska spisateljica Ketrin Fišer je rođena 1957. godine u Njuportu (Južni Vels) gdje se i školovala. Prije nego što je počela profesionalno da se bavi pisanjem radila je kao učiteljica, arheolog i laboratorijski tehničar. U njenim knjigama često se vidi uticaj brojnih velških mitova i legendi. Danas je profesorka kreativnog pisanja dječje literature na Univerzitetu Glamorgan u Velsu. Njeni hobiji su sportsko mačevanje, crtanje, baštovanstvo i istraživanje starih zamkova. Dobitnica je brojnih književnih nagrada a „Proročište“ je ušlo u uži izbor za Vitbred nagradu za najbolju dječju knjigu 2003. Vi ste Velšanka, da li ste neku svoju knjigu napisali na velškom jeziku? Koliko je velški jezik danas prisutan u književnosti Velike Britanije?

- Ja sam Velšanka i govorim velški, ali engleski je moj prvi jezik. Neke od mojih knjiga su prevedene na velški od strane drugih pisaca, ali nijesam napisala nikakvu fikciju na samom tom jeziku. Velški, ili kimraeg (kimrički) je mali ali cvjetni dio književne scene Velike Britanije. Vels je mala zemlja tako da proizvodnja nije visoka, ali imamo nekoliko izdavačkih kuća koje objavljuju poeziju, romane, prozu itd. koje su dobro primljene u Velsu. Poezija je veoma važna forma umjetnosti ovdje, a svake godine Bardic takmičenja za predsjednika i krunu tokom manifestacije Nacional Eisteddfod predstavljaju kulturni događaj. Mada moram reći da velška književnost u drugim djelovima Velike Britanije nije toliko poznata... Osim proze pišete i poeziju, vaše se pjesme čitaju širom svijeta. Čemu ste više okrenuti - prozi ili poeziji?

- Oni su veoma različiti. Moja proza je obično roman, koji je dugoročan, proces koji je veoma zahtjevan. Obično je potrebno nekoliko mjeseci da se pronikne duboko u priču, da čitalac sazna o čemu se radi, o tome ko su likovi i koji su njihovi problemi. Dakle, pisanje romana je dugačak, spor posao i radim na njemu svakog dana od 9 do 13 časova. Roman može oduzeti godinu dana da bi se priveo do kraja. Poezija je više slučajna. Ideja može doći brzo, ili slika ili stih, a ja moram da je zgrabim, brzo napišem i radim na njoj. Ona je brža i intenzivnija. Takođe zahtijeva različit zvuk i ritam, i zvučniji jezik. Dok pišete neko prozno djelo, da li katkad napišete i neku pjesmu?

- Teško je pisati poeziju kada sam usred romana. Ali upravo sam prikupila sve svoje nove pjesme za četvrtu zbirku pod nazivom “The Bramble King”.

Izdavačka kuća Seren Publishing objavila je vaše tri zbirke pjesama. Za knjigu “Immrama” dobili ste značajne književne nagrade. Zbog čega ste tako snažno inspirisani epskom istorijom drevnih Iraca, njihovim pričama, mitologijom…?

- “Immrama” je moja prva objavljena zbirka priča, a bavila se temama iz irskog mita. Immrama je irska riječ koja znači tipove priča o putovanju između čudnih i magičnih ostrva. Dio moje porodice je došao u Vels iz Irske, i tako da imam snažnu povezanost sa tim mjestom, i sa morem koje nas povezuje. Mitovi i legende su me uvijek fascinirali, pošto sam čitala bajke kao dijete u biblioteci, shvatila sam koju su magiju sadržavale, i koje transformacije dozvoljavaju. Čitam norveške i keltske mitove i mnoge druge, a ove priče o bogovima i herojima su tako čudne i divne, možete vidjeti da su one ljudski način sanjanja i odgonetaju kako se stvari događaju i zašto. Oni su poklon za pisca.

Napisali ste i nekoliko knjiga fantazije za djecu. Imam utisak da mnogi dječji pisci rado pribjegavaju fantaziji?

- Istina je da kada pišem fikciju uvijek uzimam fantastičan element, bilo da je to natprirodno, ili putovanje kroz vrijeme, ili uključivanje elementalnih stvorenja ili duhova. Mnoge stvari se smatraju fantazijom. Za mene je to dodatni sloj slobode, tako da se mogu dogoditi stvari koje su čudne ili neuobičajene ili čak nemoguće. Dokle god pisac može ubijediti čitatelja da se to dogodilo u priči, onda će čitalac vjerovati. Takođe, fantazija je način na koji se stvarni problemi mogu predstaviti na drugi način. Likovi u “Incarceronu” moraju, na primjer, da se bore sa stvorenjima, gospodarima rata i samim zatvorom, ali to mogu samo uz pomoć hrabrosti, mudrosti i lojalnosti, stvari koje nam trebaju u stvarnom sijetu. Da li pisac za djecu, u nekim trenucima pisanja, postaje pravo dijete? Da li pisac “mora” posmatrati svijet iz perspektive djeteta? Ili, treba biti “učitelj” koji dijeli savjete?

- Pisac mora da posmatra kroz tačku gledšta lika, bez obzira na starost. Ali lik preuzme kontrolu, tako instinktivno da vi postanete on, sa njegovim navikama i obrascima govora, vi ste skloni da znate kako će reagovati u određenim situacijama. Ne mislim da bi pisac ikada trebao biti kao učitelj i da daje savjete ili komentare. Zapravo, pisac bi trebao biti potpuno nevidljiv, sakriven unutar priče, jer su njegova priča i likovi važni.

“Mađioničareva igra” je vaš roman koji je ušao u uži izbor za nagradu Smarties Books. Koliko je ta činjenica doprinijela vašem daljem radu?

- To je bio moj prvi objavljeni roman. Mislim da je važno reći da sam prije toga napisala tri romana, jer je učenje procesa pisanja duga borba. Ali da, “Mađionaičareva igra” je bio proboj i bio je veoma uspješan. Ući u uži izbor za svaku nagradu je veliko ohrabrenje; učini da se osjećate kako je vaš rad cijenjen. Ova knjiga je puna uzbudljivih zapleta pa vas moram pitati: koliko je ovaj roman zasnovan na stvarnim događanjima?

- “Mađionaičareva igra”, se odvija u šumi Din, na stvarnom mjestu u blizini gdje živim. Sva mjesta u knjizi su stvarna. Ali magični događaji - čudna igra fidšel, nepovratna bitka za Arturove i Ovenove stvari su uzeti iz velških priča i mitova. Volim da ih miješam sa stvarnim mjestima - mjestima gdje su se možda dogodili, ili odakle potiču.

“Iznevjereno proročanstvo” je prvi roman iz trilogije “Predskazano proročanstvo”. Koja je zajednička nit koja povezuje ovaj roman sa sljedeća dva: “Arhon” i “Skarab”?

- Radnja ovih triju knjiga odvija se u istoj mitskoj zemlji i imaju iste likove. Htjela sam da radnju knjige smjestim u vrućoj pustinji i upotrijebim elemente grčkog i egipatskog mita. Dakle, tu su tri boga: Bog Skorpion, njegov blizanac Senka i kraljica Kiša kao i smrtnici - Murani, Set, Oblek, Šakal i ostali. Htjela sam brzi, uzbudljiv set avantura u egzotičnom i nepredvidivom okruženju. Bilo je zabavno pisati… “Proročište” se odvija u svijetu u kojem vlada velika suša. Arhon je spreman da umre da bi bog dao kišu na zemlju. Mirani je jedna od devet sveštenica koje posreduju između ljudi i boga iako ona (tajno) ne vjeruje u boga. Šta vas je motivisalo da stvarate ovakve likove?

- Htjela sam da imam i ljude i bogove, jednu vrstu dvostruke priče, kao kod Homera. Počinje sa umiranjem starog Arhona od uboda boga škorpiona, ali ne dolazi do kiše, a novi Arhon mora biti pronađen. Mirani zaključuje da samo ona može čuti božji glas, a zatim su, naravno, druge sveštenice ljubomorne na nju. Htjela sam uzbudljivu priču, ali i onu koja pokreće pitanja o sudbini i božanstvu, vjeri i sumnji. Ali priča je najvažnija, kao i uvijek.

Postoje li neki likovi u vašim knjigama sa kojima nijeste zadovoljni?

- Likovi žive samo u situacijama i avanturama priče. Često likovi počinju kao prilično neprimjentni ljudi, poput Džareda na primjer, u “Inkarceronu”, koji je počeo kao Klaudijev učitelj, ali je ubrzo postao daleko važniji. To su likovi koji rastu. Drugi završe ne tao istaknuti kao što sam mislila da mogu. Najinteresantniji likovi su zločinci. Ja slijedim pravilo da nikada nemam sasvim zloban ili dobar karakter. Svi moraju imati neku manu, neku ranjivost koja ih čini ljudima. Volim ih da budu zaokruženi, tako da čitalac možda nije potpuno siguran kako će se ponašati. Neki likovi su jači od drugih, ali sam sa većinom zadovoljna.

Trudim se da pišem najbolje što mogu, direktno i jasno, uz kreativno korišćenje jezika, živahne zaplete i zanimljive, komplikovane likove

Neko kaže da su vaše pjesme više namijenjene odraslima, a prozna djela - djeci. Da li je to tačno, odnosno, je li to bila vaša namjera?

- To je tako, u određenom smislu. Kada pišem poeziju, nemam u vidu publiku. Nadam se da će neko pročitati i usvojiti nešto od toga, bez obzira na godine. Ali romani su za mlađu publiku, mada primam i pisma i e-mailove od stotina odraslih čitalaca, tako da privlače širok krug čitalaca. Kada to kažem, mislim da ne postoji razlika između pisanja za djecu i odrasle. Djeca, poput odraslih, zaslužuju najbolji, najizazovniji posao koji možete učiniti. Trudim se da pišem najbolje što mogu, direktno i jasno, uz kreativno korišćenje jezika, živahne zaplete i zanimljive, komplikovane likove. Zatim, uz sreću, rad bi trebao prizvati bilo kojeg čitaoca.

Mješavina savremenog i istorijskog

Jednom ste rekli da pišete ono što želite. Koliko ste vi zaista pisali o onom o čemu ste željeli da pišete? Koliko ste zadovoljni sa svojim dosadašnjim spisateljskim radom?

- Smatrala sam da želim da pišem o temama koje me zanimaju i koje sam izabrala, a ne o popularnim idejama ili modernim temama koje se mogu prodati. Na primjer, moje knjige “Darkhendž” i “Korbenik”, se na različite načine bave velškim mitom, ili “Kruna Akorna”, roman sa trostrukim vremenima o otkrivanju vrelih izvora i izgradnje grada Bata. Nijedan od njih nema očiglednu temu za omladinu, ali sam ih smatrala zanimljivim i stoga sam mogla pisati o njima. Nije dobra ideja da se trguje na tržištu. Mislim da to nikad ne funkcioniše. “Inkarceron” je imao veliki uspjeh, ali ne zato što sam pokušavala da napišem distopiju u vrijeme kada je bila popularna, već zato što sam imala priču koju sam željela da ispričam.

Kao i svaki pisac ili umjetnik, nikada nijesam u potpunosti zadovoljna radom. Uvijek postoji neki način da se može djelo poboljšati ili upotpuniti. Ali smatram da je kvalitet nedavnih romana bio dobar. Moje četvoroknjižje “Kvartet Hronoptika”, nedavno završen, svakako je moj najsloženiji i najizazovniji posao, mješavina savremenog i istorijskog, izmišljenog i činjenica, sa velikim likovima. Ako se osvrnem na ranije knjige, postoje stvari koje bih promijenila, ali knjige moraju biti iste.

( Vujica Ognjenović )