Iživljavanje

Nekad fotografije stare Podgorice djeluju kao da je tada zaista bilo više mira i sklada. Za početak. Ostalo i nije toliko bitno, ali osjeća se širina u odnosu na danas, a ne govorimo samo o prostoru. Svi ljudi na fotografijama izgledaju kao da su slušali bluz, imaju lagan korak i nisu izmoreni i lažno brzi kao danas. Zasigurno nije bilo baš tako, ali tako djeluje.

Plaža na Morači između mostova, mnogo ljudi uživa i kupa se, iznad je restoran sa stolicama, metalni ram i plastično sjedalo. Samo ta fotografija svjedoči o sasvim drugom sklopu svijesti naroda. Kasnije su tu plažu među mostovima prepuštili samoj sebi, i tamo skoro da nema ničeg.

Tako da su preimenovane „Ploče“ postale stecište svih koji izađu u grad, a odbijaju u gradskoj priči da učestvuju. Najčešće su tamo išli srednjoškolci sa kesama iz marketa, a u njima grickalice i pivo, eventualno cigari. Bilo je situacija da siđu i zgađeni stariji tipovi da se naduvaju pred grad, da pregrme lakše još koju noć u gradu sa kojim nisu baš u najboljim odnosima. Nekad nisu ni sa sobom, jer su Ploče svima otvarale dušu, pa su tu uz Moraču, u mrklom mraku svi pričali sve što im je na duši i što im padne na pamet.

Bio sam drugi razred gimnazije kad je prijatelj slavio rođendan baš na „Ploče“. Kese piva, desetak ljudi i jedna akustična gitara. Stepenice ka Pločama služile su i kao javni toalet, pa sići do tamo bio je izazov, uz svijetlo telefona hodajući cik-cak do dolje.

Rođendan je prekinula posjeta pet policajaca sa lampama. Galamili su, postrojili nas, pretresali, šklepali po glavi ako bi neko nešto progovorio, a onda se čuo jedan zvuk koji je strašan. Policajac je ugazio u gitaru, teškom Planika čizmom skrcao je akustično drvo i razvukao žice. „Ugazih u govno“ bio je njegov komentar, a grohotom su mu se smijale kolege.

Nisu ništa našli, pokupili su se i otišli, uz prijetnje da se sklonimo u roku od pet minuta jer tu ne smijemo biti. Kao, častili su nas toliko vremena da se izgubimo. Nisu nas šamarali, dobro smo prošli. Mi smo ipak krivi, a on je izgazio gitaru. Za njega je to govno.

Mnogo puta sam prisustvovao kad policija upada u kafić i nikad nisu te scene bile fine. Narod je često stoka, i bilo je mnogo opravdanih upada i akcija. U Budvi par godina nakon referenduma, kad se sav šljam balkanski i svjetski tamo skupljao, imali su posla, pa su bili i malo slobodniji. Gledao sam kako pucaju vilice, krckaju rebra i lete zubi. Bukvalno. Znali su taj prizor da priušte Renesansa, Trokadero, Majami i ostala čarobna mjesta divnih imena.

Kad je otišao Glogovac, repriziran je film Bure baruta. Penzionisanog policajca glumi Berček, a Glogovac taksistu koji mu je izlomio kosti, vratio mu jer ga je policajac bez razloga izvukao iz kola u kojima je bio sa curom i tukao pendrekom među noge. I pita ga zašto, a nema zašto jer nema „zbog“. Samo je posrijedi ispoljavanje frustracija, nagomilanih godinama, frustracija koje vode u iživljavanje.

Pričao je drug kasnije, vlasnik pokojne gitare, da je saznao ko je policajac koji je ugazio u govno, jer ipak nije Podgorica mala, ali nije ni prevelika. Policajac je iz Bijelog Polja i naravno da vozi Pasat karavan. Tvrdio je da mu je na cijeloj jednoj strani kola ključem izrezbario, odnosno nacrtao gitaru, ali električnu, ne akustičnu.

Volio bih da je to istina.

( Đuro Radosavović )