Ne dvije Crkve, dva Svijeta

Sasvim je jasno, ni jedan zakon donesen do sada, makar ne u crnogorskoj recentnoj istoriji, nije proizveo ovoliko različitih intepretacija, oprečih mišljenja, ekspertskih i laičkih (ili „ekspertskih i laičkih“), stvarnih, ali neuporedivo više cyber emocija, bujicu tabloidne politike i tabloidnog novinarstva, restauraciju ikonografije posljednje decenije prošlog i mnogih decenija prethodnih vjekova, politiku larme ili larmu jeftine politike, „renesansu“ tzv. hrišćanskih, odnosno preciznije, pravoslavnih vrijednosti. Nažalost, dominantno odjenutih u ruho paganskog praznovjerja i sujevjerja. “Desio se Bog“, „Vaskrsnuo je narod“! Ili obrnuto! Ako vam se čini da ste ovo negdje i nekad već čuli, ne brinite - u pravu ste! Konačno, desile su se litije, ta nova forma pseudo-vjerskog, odnosno pseudo-političkog protesta koji je, legitiman i miran, ipak malo što drugo do koncentrisana energija vjerskog nacionalizma. A na prostorima naše istorije i geografije, u različitim periodima i pod različitim duhovnim ili svjetovnim vladarskim žezlima, uspijevale su, gotovo endemski, njegove obje vrste - i sekularni i vjerski. Najčešće u simbiozi, partnerski, i uvijek nepogrešivo društveno razarajući.

A sam povod, Zakon dakle, dao je malo ili nimalo motiva za sve što će se nakon njegovog usvajanja dešavati na ulicama, ali ne manje u duhovnim i političkim laboratorijama i kabinetima. U regionu i daleko od njega. Čak i oni koji ga tako vehementno osporavaju ne mogu do kraja protiv činjenica. A one su prilično neumoljive: ovim Zakonom je zamijenjen prethodni, star gotovo pola vijeka, naslijeđen iz doba komunističke iure, ideoloških monolita, bipolarnog hladnoratovskog svijeta, doba demokratskih deficita raznih vrsta. U vrijeme kada su na ovim prostorima ideja, koncept i korpusu ljudskih prava bili terra incognita. Moderan, liberalan, emancipatorski. Tipičan i paradigmatičan za sva sekularna zapadna društva. I zbog toga, naravno, subverzivan i opasan za post-bizantijski svjetonazor.

Ovaj Zakon otvara prostor vjerskih sloboda i vjerskog pluralizma - za tradicionalne vjerske zajednice, one koje traju i djeluju vjekovima (ne uvijek, doduše, na braniku sloboda, demokratije i ljudskih prava!), ali i za nove, drugačije, malobrojnije, marginalizovane, ugrožene, kanonske i nekanonske. Ali, svakako, i za one koje će tek biti formirane. U njegovom slovu i duhu nema superiornih i inferiornih vjernika, vjera i bogomolja. Niti onih prvog, drugog ili trećeg reda. Onoliko crkva koliko vjernika - jedan od svjetionika svih okončanih građanskih revolucija i ugaoni temelj modernih evropskih demokratija? Zato molim naše prijatelje i partnere u EU i van nje da, prije no što se eventualno zapitaju nad tajmingom donošenja ovog zakona, sebi i nama odgovore na pitanje koji je pravi trenutak za tako što. Odgovor je jasan - svaki i nijedan! I svaki podjednako težak. Posebno na Zapadnom Balkanu koji tek treba da postane i prostor društvenih i političkih vrijednosti zapadne civilizacije. A one uključuju ovaj i ovakve zakone. Bez njih je to gotovo nemoguća misija.

Krik sa litija, vrhova SPC i njihovih političkih eksponenta u Crnoj Gori, regionu i malo dalje da se zaštita imovine i svojine vjerskih zajednica (tzv. svetinje), inače osigurana i obezbijeđena kroz šestostepene pravosudne i institucionalne mehanizme pred nacionalnim i međunarodnim sudovima, uključujući i Evropski sud za ljudska prava, uz deklarisanu spremnost da se dodatne garancije pruže i kroz posebni temeljni ugovor sa SPC/MPC (sporna, i to ne nerješivo, tek 2-3 člana!), samo su smokvin list za krajnji cilj - jednu i jedinu vjersku zajednicu koja je van i iznad zakona, koja je „stvarala državu i naciju“ i koja treba da „brine o duši i jedne i druge“. Izbor je zapravo vrlo jednostavan: teokratska država jednog naroda ili sekularna država svih građana, svih vjera, svih vjernika i svih nevjernika koje u ovoj „pijanoj krležijanskoj noći“ gotovo da nema ko da pomene. Ni da brani.

Takav kakav jeste, Zakon, međutim, nepogrešivo detektuje sve unutrašnje, dubinske, naslijeđene i novostečene vrijednosne rasape, protivrječnosti i strateške vododjelnice crnogorskog društva: liberalizam versus konzervativizam, modernizam versus tradicionalizam, individualizam versus kolektivizam, građanstvo versus narodnjaštvo, etno-filetizam versus ekumenizam, teokratija versus sekularizam, građansko obrazovanje ili vjeronauka u javnim školama, ženska ljudska prava ili svođenje žena na reproduktivne laboratorije i materinske mitove, manjinska prava u izvornom i najširem smislu te riječi ili militantni duhovni pohod na marginalizovane i uplašene zajednice seksualno drugačijih... jer u pitanju je zapravo to - različitost i drugost su jeres! O ovim i sličnim dilemama, o tome u kakvom društvu će rasti njihova djeca, morao bi razmišljati barem dio onih koji misle da učešćem na litijama ispisuju bibliju novih pravednika.

Konačno, odnos prema ovom Zakonu je tek još jedan, doduše prilično važan lakmus test za odgovor na pitanje da li će se crnogorsko putovanje na Zapad - a da pri tome ostane tamo gdje jeste, na jugo-istoku Evrope, utemeljena u svom milenijumskom, slojevitom, policentričnom identitetu u kojem su se sticale i preplitale različite civilizacije, crkve i bogovi - zaista i okončati na tom polu političke i vrijednosne hemisfere? Ili bi nas reverzibilnost procesa, dinamika i nepredvidljivost unutrašnjih, regionalnih i globalnih struja moga ponovo odbaciti ka političkom, kulturnom i socijalnom Orijentu. Onom bližem ili onom daljem!? Ako nakon prvog sidra u NATO, u godinama pred nama i drugo bude položeno unutar lukobrana vrijednosti i institucija evropske i EU zajednice onda je odgovor na ovo pitanje jasan, pa će, kao što je briljantni srpski mislilac D. Tucović na razmeđu prethodnih vjekova ispisao svoje veliko djelo o Srbiji na Istoku, neko od crnogorskih istoričara iza sebe ostaviti i trag o Crnoj Gori na Zapadu. Na nekim stranicama te knjige mogli bi se naći i zapisi o ovom Zakonu. Zato ovo i nije priča o izboru između dvije crkve, već o izboru između dva udaljena svijeta. Takav je bio i onaj 2006!

( Ambasador Vladimir Radulović )