Bjeković: Zakon kao potreba suštinske zaštite LGBT zajednice

Donošenje zakona o građanskom partnerstvu je potreba suštinske zaštite LGBT zajednice, odnosno njenim članovima koji žele registrovanu istopolnu zajednicu i po tom osnovu da uživaju sva prava kao i članovi formalnih i sa njim izjednačenih hetero-zajednica. To je agenciji MINA rekao zamjenik Zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore, Siniša Bjeković. On ističe da su dva ključna aspekta zbog čega bi trebalo usvojiti taj zakon. „Objedinjavanje normi kojima se regulišu prava i obaveze članova istopolnih zajednica u jednom propisu i isključivanje mogućnosti postojanja kolizionih normi u odnosu na čitav set zakona i propisa koji regulišu materiju iz domena različitih oblasti društvenog života, a koje norme su sada sadržane u velikom broju pravnih akata u crnogorskom pravnom sistemu“, kazao je Bjeković. Drugi važan razlog je, kaže on, olakšanje institucijama koje primjenjuju pravo i vrše pravnu zaštitu prava članova istopolne zajednice, naročito u situaciji istovremenog važenja različitih propisa i međunarodne sudske i kvazi-sudske prakse koja čini pomoćni pravni izvor u sporovima koji se tim povodom javljaju. Prema njegovim riječima, ovdje se više ne govori o opciji, već obavezi da Crna Gora svoj pravni sistem usaglasi sa međunarodnim ugovorima i praksom nadzornih tijela. „Osim što to proizilazi iz obaveza prema članstvu u EU (njenoj Povelji o temeljnim pravima), potrebno je naglasiti da se potreba pravnog regulisanja statusa LGBT parova izvodi iz preporuka i rezolucija Savjeta Evrope od 1981. godine pa na ovamo“, kazao je Bjeković. Kako je naveo, u novije vrijeme tu su već jasni standardi Evropskog suda za ljudska prava, koji nedostatak pravnog statusa i regulisanja prava i obaveza kod istopolnih zajednica vide kao povredu prava na privatni život i diskriminaciju po osnovu seksualnog opredjeljenja i rodnog identiteta. Ti stavovi su, kaže on, potvrđeni u nekoliko tzv. referentnih slučajeva kao što su Valianatos protiv Grčke (2013.godina) i Oliari i drugi protiv Italije (2015.godina). "Dok je odnos države u procesnom i materijalnom smislu prema članovima ostalih zajednica (hetero-zajednica) i mogućoj diskriminaciji prema njima naglašen u posljednjim austrijskim slučajevima Hormann i Moser (2017) i Ratzenbock i Seydi (2017) u kojima nije nađena povreda prava“, rekao je Bjeković. On je kazao da sadašnji pravac u kome se kreće postupak donošenja novog zakona o registrovanom partnerstvu ukazuje na austrijski model u kome se prava hetero-parova ostvaruju u kontekstu bračne, odnosno vanbračne zajednice kao dijela porodičnih i bračnih odnosa (primarno područje koje je uređeno Porodičnim zakonom). „Međutim, kakva će konačna rješenja biti još je preuranjeno zaključivati, tim prije što predstavnik institucije Zaštitnika prisustvuje radu radne grupe i prati njen rad na izradi zakona“, kazao je Bjeković. On smatra da ovaj zakon ne treba da se bavi pitanjem usvajanja djece jer se ono ne vezuje samo za pravo usvojioca, već je suštinski i ponajprije pitanje najboljeg interesa djeteta, a tek nakon toga i prava usvojioca. „Obzirom da je pitanje usvojenja uređeno Porodičnim zakonom, jednako kao i pitanje ostvarivanja najboljeg interesa djeteta kao jednog od ključnih principa UN Konvencije o pravima djeteta, mislim da ta materija na jedinstven način treba biti uređena porodičnim zakonodavstvom“, ocijenio je Bjaković. On je kazao da je interesantno da su se ova pitanja kod nas otvorila i ranije kod donošenja Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti stranaca u dijelu spajanja porodicom, zatim Zakona o međunarodnom privatnom pravu, kao i kod nekih drugih standarda kada je u pitanju diplomatska praksa i protokol. „Međutim, čini se da je praksa Evropskog suda za ljudska prava i kompilacija zakonskih rješenja, odnosno uporedno pravna rješenja evropskog prava koja se javljaju u obrazloženja odluka ovog važnog organa, učinila da se standardi definitivno iskristališu i ostave nam znatno manje prostora za drugačiji stav zakonodavca kada je ova oblast u pitanju“, rekao je Bjeković. Kako je naveo, u tom smislu cilj nije samo “pomodarstvo” donijeti zakon, već potreba suštinske zaštite koju takav zakon može da pruži LGBT zajednici. "Odnosno njenim članovima koji žele registrovanu istopolnu zajednicu i koji po tom osnovu žele uživati sva prava kao i članovi formalnih i sa njim izjaednačenih hetero-zajednica", rekao je Bjeković. On je podsjetio da su se pojedine izuzetno konzervativne zemlje sa vrlo izraženim opstruktivnim djelovanjem sopstvenih institucija na kraju povinovale ovim standardima i donijele odgovarajuće propise (Španija, Grčka, Italija, Hrvatska...).

( MINA )